U Ministarstvu financija nisu čuli da trebaju ugraditi rampe za invalide

Rampe mogu biti različite: dignute ili spuštene, automatske ili mehaničke, s manjom, srednjom ili velikom brzinom... Ali,  kada su rampe u ljudskim glavama one su prije svega – teško pomične.

Dokazala je to i rasprava o rebalansa proračuna na saborskom Odboru za ljudska prava. Raspravu je obilježilo nezadovoljstvo predstavnika nacionalnih manjina rezanjem novaca za manjinske udruge. Svoj glas protiv smanjivanja sredstava digle su i pučka pravobraniteljica Lora Vidović i pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić. Nakon što ih je sve saslušala, javila se Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Nju – osim pomanjkanja novaca za normalan rad – muči i nulta razina poštivanja njezinih prava.

Zato se obratila prisutnom Miljenku Fičoru, pomoćniku ministra financija. Žalosti je, kako je rekla, što je Ministarstvo financija nepristupačno za bilo kakve dogovore, ali što je i fizički nedostupno budući da nema pristupnu rampu za osobe s invaliditetom.

"Drugi mogu spavati kod vas i čekati da ih primite, ali ja to ne mogu, jer nemam pristup vašem objektu i zato moram prosjačiti termine za sastanak, koje ne mogu dobiti", rekla je Slonjšak. Glavni državni rizničar nije ostao bez odgovora. Na pitanje HNS-ovca Borisa Blažekovića zašto Ministarstvo financija nema rampu, Fičor je uzvratio:“Zato što nam to do sada nitko nije rekao“.

Lakonski odgovor jednog državnog dužnosnika, gotovo pa člana Vlade. Njegova institucija je među najvažnijima u državi, a nema pristupnu rampu za osobe s invaliditetom. I to zato što im to nitko nije rekao. Valjda nije bilo dopisa s urudžbenim brojem, nije bilo direktive ili naputka. Nitko valjda nije zvao ni telefonom zbog toga. Ili je, možda, pravobraniteljica Slonjšak trebala najaviti svoj dolazak šest mjeseci prije željenog sastanka, kako bi zgradu nadležnog ministarstva prilagodili njezinim kolicima. Možda je to greška.

A da se rampa u Ministarstvu financija ne bi tumačila njezinim kapricom, jer to je ipak dodatni trošak, pravobraniteljica je mogla navesti koloplet argumenata, bez imalo grižnje savjesti. Među ostalim, mogla im je citirati odredbe Zakona o prostornom uređenju i gradnji, niz međunarodnih i domaćih deklaracija o pravima osoba s invaliditetom - od Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom do saborske Deklaracije iz 2005. godine, a ne manjka ni razrađenih državnih planova, poput Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine. U tim dokumentima jasno stoji obaveza države da osigura nesmetano kretanje osoba s invaliditetom, bez diskriminacije. A ako svi ti silni zakonski članci, uz jamstvo Sabora i Vlade, nisu dovoljni ili su možda nejasni, mogla je Ministarstvu financija priložiti i Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti. On, uz detaljna objašnjenja, ima i edukativne ilustracije. Niz slika s nacrtima na desetak strana jasno prikazuje minimalne standarde za izradu rampi, rukohvata, pješačkih prijelaza ili gledališta, na koju visinu moraju biti postavljeni telefoni, kvake na vratima i prozorima, kako se moraju prilagoditi šalteri, parkirališta, stambeni prostori, škole... Taj je pravilnik donijelo aktualno Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, dakle u mandatu ove Vlade čiji je član i Fičor.

Naravno, nije Ministarstvo financija usamljeno u preskakanju osoba s invaliditetom, samo je reakcija pomoćnika Fičora zbunjujuća. I mnogi drugi prostori još su nedostupni za nekog tko se otežano kreće. Pravobraniteljica Slonjšak u svojem posljednjem izvještaju o radu upozorava na, blago rečeno, bizarne situacije. Naime, mnoga događanja na koje je pozivana pravobraniteljica Slonjšak organizirana su u neadekavatnim prostorima do kojih ona s kolicima nije mogla doći. Obrazloženja su bila poput:“Ovo nam je najjeftinije rješenje...“, „imamo potpuno razumijevanje, ali pošaljite nekog od vaših suradnika ako ikako možete...“, „prostori su u građevini koja je zaštićen spomenik kulture...“, „nismo mogli organizirati drugdje jer je to tražio naš partner u projektu...“. Bilo je i naizgled pristojnih ponuda:“mi ćemo vas nositi“.

Ali, opet, kako to da neko malo mjesto od pet-šest tisuća stanovnika može pred zgradom gradske uprave staviti pristupnu rampu ili neka škola daleko od metropole -  lift, a Ministarstvo financija ne može?!  Je li to stvar isključivo (ne)znanja ili je ipak problem i u rampama s početka teksta?

 

tek-svaki-deseti-zastupnik-na-raspravi-o-izvjescu-pravobraniteljice-za-osobe-s-invaliditetom-3329.jpeg

Inicijativa "Pomozimo djeci s invaliditetom" osudila poražavajuće ponašanje saborskih zastupnika
Inicijativa "Pomozimo djeci s invaliditetom" osudila poražavajuće ponašanje saborskih zastupnika