„U što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo“ – donosimo iskaze poznatih hrvatskih ateista i agnostika

Prije nekoliko mjeseci objavljenja je knjiga „U što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo“ (VBZ, Zagreb, 2017.) u kojoj je svjedočanstva trideset i troje nevjernika prikupio Drago Pilsel. Kako je napisao u predgovoru knjige, na ovu ideju potaknula ga je knjiga pokojnih velikana duha i riječi, bibličara, rektora rimske Gregorijane i milanskog nadbiskupa, kardinala Carla M. Martinija i romanopisca, esejiste, filozofa i lingviste sa Sveučilišta u Boloniji Umberta Eca ''U što vjeruje tko ne vjeruje'' (Izvori, Zagreb, 2001.). „Knjiga je zamišljena kao rasprava odnosno razmjena pisana i napeti je dokument jednog dijaloga kakav se rijetko vodi. Na primjer, pravo na prekid trudnoće, položaj žene u Katoličkoj crkvi i druga pitanja, koja se sva svode na pitanje svih pitanja, ono o Dobru i Zlu. Kako možemo odlučivati što je moralno ispravno u novom tisućljeću u kojem će ljudske moći prijeći granice danas još nezamislive. Može li nam u tome samo Bog pomoći ili postoji li, kako Umberto Eco u svome briljantnom odgovoru pokazuje, i za nevjernike mjerilo razlikovanja Dobra i Zla?“ Pod dojmom čitanja pisama Martinija i Eca i Pilsel je želio napraviti nešto slično, pa je odlučio dati priliku nekim ateistima i agnosticima, a takvih je prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj gotovo 200 tisuća, da nam kažu svoje vlastito iskustvo. Uz dozvolu Pilsela kao urednika i izdavačke kuće objavljujemo dijelove nekih od njih - Rade Borć, Zorana Ferića, Saše Kosanovića, Pere Kvesića, Ante Nobila, Čede Prodanovića, Borivoja Radakovića i Sanje Sarnavke.
 

Rada Borić

6. slika: "Istinska pobuna nikada neće u Balkanu naći teren pogodan za nebesko rumenilo! Nade ondje hrđaju, a strasti hlape. Nesreća se pak širi u svoj svojoj raskoši".

Sedmu godinu za redom bivše radnice Kamenskog stoje nedaleko od svoje tvornice, na mjestu na kojemu su štrajkale glađu zbog neisplaćenih plaća. Danju su radile, noću pod šatorima čekale neizvjesno jutro. Tvornicu su izgubile, ali dostojanstvo nisu, kažu.

Razgovaramo uoči Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, o ubojstvima žena. Godišnje dvadesetak njih ubiju muževi, bivši muževi ili partneri.

Koliko je žena ubila "bezbožna otimačina" radnih mjesta, pita Đurđa. Žene Kamenskog pobolijevaju, umiru od tumora, jedva krpaju kraj s krajem.

"A da uzmemo kofere, svjetiljke, sitni namještaj i uselimo se u dio tvornice u kojemu je banka, naplativši svoje dugove, izgradila stanove," pitam.

Što vam/nam se još može dogoditi?

 

Zoran Ferić

Ateist, agonostik ili vjernik vode se danas s dva temeljna principa. Jedan se tiče dosljednosti vlastite ličnosti i onim vječnim pitanjem: „Tko sam ja?“ To je pitanje identiteta, a za identitet se često borimo a da i ne preispitujemo razloge. Stalno se preispitivati bilo bi sporo i nepraktično, a živi se brzo. Vodimo se mišlju da moramo nešto biti i to često jesmo, ali po inerciji vlastite povijesti. Pri tome, dakako, mislim na povijest ideja koje su nas zaokupljale tokom života.  Drugi princip se tiče prava. U suvremenoj demokraciji vjernici bi trebali tolerirati ateiste i agnostike, i obrnuto, ateisti bi trebali tolerirati vjernike. Ali, u praksi to se ne događa jer je u Hrvatskoj sve svedeno na vulgarni politički sukob i podjelu koja rezultira nekom vrstom rata ideja u kojem se ne biraju sredstva. Taj tip tolerancije mi u ovoj zemlji tek trebamo naučiti.

No, prava pitanja događaju se unutar čovjeka, u sferi intimne vjere ili nevjere. Ako smo vjernici, moramo naučiti tolerirati ateista u sebi, kao što, ako smo ateisti ili neka od takvih inačica, moramo naučiti tolerirati vjernika u sebi. Pri tome ne mislim na vjeru u nevjerovanje, nego na vjeru u nešto više od nas.         

Javna vjera je često deklarativna, ona je politički program. Ali nerijetko taj politički program ima ozbiljnu osobnu motivaciju. Recimo, oni koji su napustili crkvu, nisu postali svećenici, često u sukobu sa samim sobom, taj sukob prenose na javnu razinu svojim fanatičnim aktivizmom koji se onda pretvara u neku vrstu tugaljivog ludila.  Intimna  nevjera je siva zona. To pokazuje i ta pojava agnosticizma koja je u intimnoj sferi pokušaj odgovora na tu sivu zonu. Sebe još uvijek vidim kao ateista koji se nada da nije u pravu, kao što sam napisao na kraju jedne priče prije sedamnaest godina. I ako me netko pita: “Vjeruješ li?“ Odgovaram: u javnoj sferi ja sam ateist. A u intimnoj?  Jučer sam vjerovao, danas ne vjerujem, a sutra, ne znam.“  

 

Saša Kosanović        

Odrastao sam u blizini crkve u malom gradiću u Dalmatinskoj Zagori. Između crkve i moje kuće, bio je park u kojem su se igrala djeca. Igrao sam se i ja s njima, sve dok se, kao po nekoj nevidljivoj naredbi, park ne bi ispraznio, kada bi moji vršnjaci otišli na vjeronauk kod fra Dinka. Poznavao sam fra Dinka. Bio mi je drag i bio sam tužan što bih ostao sam, pa sam jednom i ja otišao s njima. Nakon par dana, otac me pozvao na razgovor i rekao da ne bi trebao više ići na vjeronauk, jer “mi” ne idemo u crkvu. Mi nismo vjernici, mi smo komunisti, rekao je. Uskoro su na površinu izbile još važnije razlike između okoline i mene, kao kada mi je djevojčica u razredu rekla da se neće udati za mene, “jer si pravoslavac”! U zamršenom labirintu mojih osobnih identiteta, tada je postalo još zanimljivije. Sjećam se beskrajnih rasprava u vrijeme mog odrastanja na temu Boga. Postoji li ili ne postoji. Ja sam vatreno zastupao tezu da Boga nema. S jedne strane bio je moj argument da nema dokaza o njegovom postojanju, a s druge su me uvjeravali da je moje postojanje dokaz da postoji i on.

 

Pero Kvesić

U svakodnevnom životu znanje imamo samo o prošlosti. Znam što sam jučer doručkovao, to znam. Ali ni prošlost nije pouzdana jer su sjećanja varljiva, lažna sjećanja se usađuju, kvarno nam nešto prešućuju, lažno se kunu, mnogo toga je i spontano i nenamjerno zaboravljeno…

Za budućnost imamo vjeru. Samo o rijetkim segmentima imamo znanje. Astronom zna da nema meteora koji bi do sutra mogao stići, ali ne zna ono što zna geolog, da će strašni vulkan ubrzo uništiti Evropu, a geolog mu je to prešutio.

Za budućnost imamo kondicionale: ako…. ako…. ako… ako… onda…Za budućnost imamo vjerojatnost. Vjera nam omogućuje da kročimo u budućnost. Momak i djevojka se sretnu i vjeruju da će biti sretni…

Čak i onaj koji ne vjeruje da će mu  se išta dobroga ubuduće dogoditi u životu opstaje jer vjeruje da će svanuti novi dan, kreće se naokolo vjerujući da će ga iza ugla dočekati ulice koje je jučer ostavio, nada se da će kruh koštati kao i jučer, ufa se da će uspjeti preći svako raskršće na koje naiđe.

Budimo realni, svi smo mi zapravo vjernici.

Premda bezbožnik, pored svakodnevne vjere vjerujem još svašta. Vjerujem u mnogo toga poput prijatne pomisli da je moguće (iako nije izgledno) da se stanovnici Hrvatske prosvijetle i opamete, da se Hrvatska preporodi u prosperitetnu zemlju ponosnih i sretnih ljudi. Vjerujem da je moguće da iz svijeta zauvijek bude iskorijenjena glad, najgore boleštine i ljudi se oslobode svih oblika robovanja, podčinjavanja i iskorištavanja, pa čak i da će se sve to ostvariti ukoliko prije toga čovječanstvo ne uništi sebe i sve oko sebe.

 

Anto Nobilo

Svi vjeruju, samo neko vjeruje u Boga, nadnaravni viši um, a netko vjeruje u čovjeka. Ja vjerujem u čovjeka. Zašto? Zato jer mi to nalaže moj ljudski razum, moja ljudska logika.. Moj razum je moja vrhunska spoznaja. Vjerovanje samo po sebi bez potvrde razuma kod mene jednostavno ne funkcionira.

Razum nam kaže da u svakodnevnom životu ne uočavamo efekte Božje volje. Vidimo efekte prirodnih pojava i efekte djelovanja ljudi u prirodnom okruženju. Čemu onda vjerovanje u Boga?

Da je Bog stvorio čovjeka i usadio mu vjerovanje, onda bi to bilo konačno, definitivno, neopozivo, nepromjenjivo. Čovjek bi ovakav kakav je danas postao sam po sebi, jer ga je Bog stvorio. Evolucija i povijest navode na drugačije zaključke.

Vidimo da u svijetu, u prirodi ništa nije vječno. Sve što postoji rezultat je interakcija raznih sila, utjecaja, sve je u konstantnoj promjeni (npr. evolucija). Već su stari Grci spoznali „samo je mijena vječna“.

I bazična logika ukazuje na neodrživost teze o Bogu, bar onakve kakve ga prikazuju najveće religije.

Naime, nemoguć je pomiriti tezu da je Bog dobar i milostiv sa tezom da je svemoguć. Kad bi to bilo tako, onda svijet ne bi izgledao ovako kako izgleda. Ako nije svemoguć, onda nije Bog, bar ne u smislu i sa osobinama kako ga ljudi doživljavaju. Ako je svemoguć i svjesno pušta da se širi zlo na svijetu, onda opet nije Bog kakvim ga ljudi prepoznaju.

Svaka razumna analiza ukazati će da je religiju, uključujući i samog Boga, stvorio čovjek svojim vjerovanjem. Ako analiziramo razvoj raznih religija, onda ćemo uočiti da je taj razvoj slijedio civilizacijski razvoj čovjeka. Da nove religije nisu nastale vrhnaravnom objavom, već su predstavljale novi razvoj već prethodno postojećih vjerovanja. Islam ima uporište u krščanstvu, krščanstvo u judaizmu itd.

 

Čedo Prodanović

Svoj praktični ateizam (agnosticizam? – nisam se previše trudio objasniti si razliku između toga da li Bog doista ne postoji ili ga mi samo ne možemo spoznati) živio sam gotovo indiferentan, bez bilo kakvog interesa za probleme bogova i religije, zauzevši stav da nema bogova, da oni ne objašnjavaju svrhu života niti utječu na svakodnevni život.

U tom stavu bih se oslanjao i na poznatu misao Siddarthe Gautami koja kaže da se ne možemo pomiriti s osobinama koje teolozi često pripisuju Bogu jer da ''sveznajući, svemogući i sveblagonaklon Bog'' nije usuglašen sa svijetom gdje postoji zlo i patnja i gdje je Božja ljubav skrivena od mnogih ljudi.

Stoga je moj credo blizak ateističkom egzistencijalizmu Jean-Paul Sartrea koji kaže da ne postoje prethodna pravila ili apsolutne vrijednosti od kojih se može očekivati da upravljaju ljudskim ponašanjem, odnosno da su ljudi ''osuđeni'' da sami ostvaraju sebe, čineći ''čovjeka potpuno odgovornim za sve što čini''. Dakle, vjerujem u svijet u kojem se svaki dan treba boriti za bolje danas i sutra (carpe diem), a ne čekati nagradu nakon smrti, da će bolje sutra biti na nebu.

Da li sam zbog ovakvog stava i postupanja ostao uskraćen, bez sigurnog uporišta u vjeri? Ne, jer vjerujem u bogatstvo i radost života, koji je samo jedan, ovozemaljski, i ne treba ga protratiti i olako proigrati.

U što još vjerujem?

Vjerujem u pravdu, znanje, istinu, ljepotu, moralnost i zajedništvo, uključenost u dobrobit društva, užitke koje pruža priroda, umjetnost, muziku…

 

Borivoj Radaković

gleč: veliju, džizus je uskrsnul. dobro. poštivam. al, zakaj onda ni ostal tu dole? na ovomu svetu. na zemlji. kak da velim...? kaj ni on sam uskrsnul lazara? i ni ga poslal gore skup s telom neg ga je ostavil da živi dalje. tak je i on mogel. al ni. a ja si onda razmišljam, ak su gore, f raju, samo duše i nema tela, kaj njemu onda tam telo uopče treba, koji če mu kurac? da se sprešetava po rajskomu vrtu, jedini...? kaj ima od tog?

kaj bi bilo da mu je samo duša uskrsnula? pa svim ljudima je uskrsnula ili bude i onda ode gore. kaj je tu onda čudno?

dobro, kužim, zbilja, kak bi to bilo da on, mislim njegova duša, duh, kaj več je, ode gore, a telo ostane? nemre to telo istrunut ak je uskrsnulo, mora i opet živit. ono, srce kuca, bubregi delaju, sve štima, samo njega nema tranuko neka koma il tak nekaj. sveta koma? po meni, pravi uskrs je – da si opet žif.

da mene tak vubiju i onda me pokopaju i da ja mogu tak kaj on ponovo oživit, pa jebem ti mater, ja ne znam kaj bi napravil, ja bi, ja bi otišel gore na maslinsku goru i odozgor bi zaurlal: pička vam materina, bagro, da vam pička materina, lopovska, izdajnička, pljačkaška! ja vas branim, ja vas učim... mene ste išli raspinjat na križ, mene ste išli vubit, mater vam jebem pokvarenu! al ja sam uskrsnul i tu sam i nemrete mi niš! jer ja sam onaj koji jesam!

 

Sanja Sarnavka

Knjiga koja me možda najžešće potresla u životu i učinila djelatno antiklerikalnom, nad svakom agresivnom ideologijom zgroženom, bilo je „Vreme čuda“ Borislava Pekića. Valjda je bilo suđeno, bit ću sad praznovjerna, da mi u ruke dođe početkom devedesetih. Isusova čuda, iako iskazi njegove dobrote i suosjećanja, ali učinjena bez da se ljude pita žele li oni neku promjenu, zapravo nesretne još više unesrećuju i uništavaju im živote – slijepac progleda i tada spozanje kako su ružni ljudi i okruženje u kojem živi pa sam sebi iskopa oči jer ne želi vidjeti gdje je; nijemi čovjek koji olakšanje u ponižavajućem životu nalazi psujući u sebi one koji ga tlače, nesvjestan da mu je Isus podario govor, sada glasno protestira i odmah biva uhapšen i razapet na križu… Vreme čuda postalo je mojom svetom knjigom. Potvrdilo je moje duboko uvjerenje da mozak imamo zato da bismo postavljali pitanja, istraživali, ništa ne prihvaćali bespogovorno kao konačnu i jedinu moguću istinu, propitivali sve i razmatrali iz različitih očišta. Samo promjena kuta gledanja naizgled obične i jasne stvari može učiniti začudnima a nas dovesti do nekih novih posve drugačijih spoznaja. Jednako važnim jest ne misliti da ono što je nama dobro, u što mi vjerujemo, smijemo nametati drugima bez da njih pitamo što žele, što im treba i čemu teže. Bez obzira na motive koji nas pokreću, makar naše pobude bile i najdobrohotnije, nemamo pravo intervenirati u tuđe živote bez razgovora i pristanka tih osoba.

Dok sam ja čitala Pekića, vrijeme čuda i preokreta zbivalo se oko nas. Raspad Jugoslavije, osamostaljenje Hrvatske, rat, tranzicija. Umire naglo otac, suprug liječnik odlazi pomagati izbjeglicama u Gašince, sin Igor kreće u osnovnu školu, ja mijenjam posao i postajem profesorica u 18. gimanziji jer mi se čini da u radu s mladima mogu naći neki smisao i biti korisna. Odlučujem Igora ne upisati na vjeronauk jer mi se čini da taj izborni predmet ne nudi ono što bi trebao – priču o povijesti religija, prijeporima i mjenama kroz koje je čovječanstvo prolazilo. Već nakon mjesec dana on dolazi uplakan iz škole i kaže kako želi ići na vjeronauk jer ne razumije zašto on kao Hrvat mora izaći iz razreda s nekima koji nisu Hrvati. Poštujući njegovu želju, odlazim u školu, potpisujem neki papir i on sretno sudjeluje u satovima koje vodi časna Marijela (čini mi se da se tako zvala). Nedjeljom ujutro panično rano ustaje i odlazi u Srce Isusovo („Što je bilo opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti…“ Propovjednik) na misu. Ozaren je jer pripada većini, prihvaćen je, super mu je. Objavljuje da se organizira krštenje svih koji idu na vjeronauk a nisu to prije odradili. I on želi biti kršten. I tako ja odlazim na roditeljski sastanak koji se održava u istoj prostoriji u kojoj sam nekoć pohađala vjeronauk. Našla sam i kuma – svi sakramenti na broju. A na roditeljskom sastanku nas koji smo propustili učiniti ono što „pravi“ katolici rade bez da ih se podsjeća, novo čudo. Umjesto razgovora o detaljima i uputa, sastank započinje paterovom naredbom da ustanemo i zajedno se pomolimo. Nisam okretala glavu i provjeravala čitavu prostoriju, ali ispred i pored mene svi su uredno ustali i mrmljali nešto što je ličilo na molitvu. Ja sam jedina ostala sjediti prekriženih ruku. Kršteno je istovremeno više od stotinu djece svakakvih imena i dobi – mislila sam čitavo vrijeme da je tako izgledalo pokrštavanje „divljaka“ u neka pradavna vremena. I bilo mi je i teško, i neugodno, ali ničim nisam sinu pokazala da ne podržavam njegovu želju. Dobio je sat od kuma, otišli smo se počastiti, sve kako se pristoji. 

u-sto-vjerujemo-mi-koji-u-boga-ne-vjerujemo-donosimo-iskaze-poznatih-hrvatskih-ateista-i-agnostika.jpg

Drago Pislel je u knjizi „U što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo“ sabrao razmišljanja 33 ateista i agnostika. Donosimo dijelove iskaza nekih od njih – Rade Borić, Zorana Ferića, Saše Kosanovića, Pere Kvesića, Ante Nobila, Čede Prodanovića, Borivoja Radakovića i Sanje Sarnavke
Drago Pislel je u knjizi „U što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo“ sabrao razmišljanja 33 ateista i agnostika. Donosimo dijelove iskaza nekih od njih – Rade Borić, Zorana Ferića, Saše Kosanovića, Pere Kvesića, Ante Nobila, Čede Prodanovića, Borivoja Radakovića i Sanje Sarnavke