Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (10)

30.6.2022. – 127. dan rata

Jučer je u Dumi u Moskvi, u međuvremenu pseudo-parlamentu, u drugom čitanju, prošao zakon protiv inozemnih novinara i medijskih kuća ukoliko kritički izvještavaju o Rusiji. Dobivat će zabranu rada, odnosno emitiranja. Dopisnici iz slobodnih zemalja ionako su već godinama birali riječi i bili jako oprezni u formulacijama o tamošnjim prilikama. Nakon što je izgubljen medijski rat, povratak u jednostavni model iz tridesetih godina koji je Georgea Orwella inspirirao za roman '1984'. Gluha soba od Minska do Hong-Konga i Pjong-Janga. Tome treba pribrojiti užasne Egipat i Turska, gdje je bavljenje novinarstvom najbrži put na dvadesetogodišnju robiju, dok se u saudijskim ambasadama novinari odmah iza šaltera komadaju i potom iznose u koferima.

 

2.7.2022. – 129. dan rata

Bataclan: Jučer rano ujutro ruska vojska je raketirala stambenu zgradu u gradu Serhivki, blizu Odese, i ubila dvadeset i jednog stanara. Od bloka od devet katova ostao betonski kostur, na slikama nigdje ni jednog prozora. Bog zna kako unutra izgledaju na primjer stubišta i liftovi. Mediji na engleskom jeziku kažu da se zgrada nalazi u jednom recreation area te uz odgovarajuće slike hrpi odlomljenog betona pišu da vatrogasci iz njih vade 'i žive i mrtve'. Danas objašnjenje jednog britanskog vojnog instituta  (na CNN-u ili BBC-u) da je zgrada gađana iz aviona s raketama koje su zapravo namijenjene za raketiranje brodova. A da te ruske nisu osobito precizne. Neobično. Pogađaju brodove koji su znatno manji od velikog stambenog bloka.

No, kao ni kremljologija, ni vojna problematika nije baš moje područje, a još manje naoružanje. Zahvaljujući ruskoj agresiji shvatio sam samo da postoje glupe granate i one pametne. Glupe su one kad se precizno nacilja i ispaljena granata tamo leti, a pametne su one s elektronskim uređajima pa one gledaju da padnu točno na u njenu pamet unesene koordinate (slike, katastarske čestice?) pa onda na kraju valjda migaju malo lijevo, malo desno. Nakon ovog kraj Odese i shopping centra u Kremenčuku, gg. Putin i Šojgu vjerojatno imaju pripremljen menu civilnih ciljeva diljem Ukrajine, sigurno raznolik i iznenađujuć. To se nekad zvalo na francuskom surprise party  - kad nekome prijatelji banu na vrata s bocama i krekerima i proglase veselicu. I svaki glavni kuhar u restoranu ima takav plât du jour, jelo dana za koje nitko ne zna dan prije i njegovo je iznenađenje. Ovo od gg. chefova Putin/Šojga su neki kanibalistički meniji iznenađenja.

Kalendar je htio da je dan ranije u Parizu presuđeno pomagačima u islamističkom masakru u Bataclanu i kavanama i terasama 2015. godine, kada je pod rafalima iz kalašnjikova pobijeno 130 ljudi. Oni unutra sjedili su da slušaju rock koncert, oni vani šetali ili pijuckali po terasama kafića i barova.

Pa se vremena doslovno pretapaju poput filmskih kadrova. Dvadeset godina je svjetska mora bio paušalni terorizam protiv Zapada, tutto completo nevjerničkog te u ime Alaha ili proroka Muhameda, iznenadni pokolji bili su neviđeni. Od 24.2. ove godine je na djelu državni džihad na Ukrajinu kao Zapad, gdje je premlaćivanje supružnica i ostalih članica domaćinstva zabranjeno, gdje su istospolni brakovi dozvoljeni te stanuju sva zla i perverzije ovoga svijeta, a u Ukrajini i nacisti. Jedino je tu mala razlika između islamista i Putinovog džihada. Arapske zemlje, i političari i kler, gajile su velike simpatije prema nacističkoj Njemačkoj.

Gotovo je sigurno da je Lisičansk, twin city Sjevernodonjecka, pao, ili tako opkoljen, da je to samo formalnost. Naravno da do prije par tjedana nikad nisam čuo za taj grad, po našem Lisičnjak, mjesto, livade i šume vjerojatno, dakle tamo gdje su nekad stanovale lisice. Mrsko mi je otići na Internet da nađem službenu prezentaciju grada. Ne želim vidjeti reprezentativne zgrade, trgove, popise institucija koji su  mu (bili) na ponos, popis znamenitih ličnosti koje su tamo rođene ili djelovale koji se obično nalazi na kraju takvih prezentacija, posebno na Wikipediji. Već mi se okretao želudac kad sam bio otišao pogledati sliku kazališta u Mariupolju koje je ruska vojna avijacija ili kakva 'elitna' raketna jedinica pretvorila u masovnu grobnicu dvjesto ljudi.

Istančani su mi živci, gospoda i dame u Kremlju nemaju pojma kako dobro obavljaju posao. Ako ja u dalekoj Puli u zabiti kakva je Hrvatska imam živčane smetnje, kako mora da je vlasnicima radio aparata i korisnicima interneta grada Vilne, ubave i učene Firence, Venecije Sjevera? U tom smislu: bog bio sa Lisičancima i Sjevernodonječanima protiv tih nacista i njihove nacističke djece.

No, što se mene osobno tiče, zovem se Nenad Popović, rođen 1950., u meni je Vladimir Putin aktivirao i jednu unutarnju biografsko-identitarnu reviziju. Kazalište-grobnica u Mariupolju je ponovljena crkva u Glini u koju su ustaše satjerivali Glinjane ili su se oni tamo kao (pravoslavni) vjernici zatekli na službi božjoj, te ih tamo masakrirali i zapalili crkvu. Što je meni u sinapsama zapisano kao blasfemija svih blasfemija, cinizam zločinačkog uma onkraj mojih imaginacija. Uz Glinu, u taj moj psihičko-mentalni ustroj kao zločini svih zločina upisani su samo još umiranje djece i dojenčadi s Kozare u stočnim vagonima na zagrebačkom Glavnom kolodvoru te odvođenje u logor smrti jedne zagrebačke curice koja je jako lijepo pjevala i bila djetinje gracilna te zato bila anybody's darling, a zvala se Lea Deutsch i bila Židovka, a da to sama nije znala. U današnjem moskovijskom žargonu mala nacistica, dakle puno malih nacistica i njihovih mama u mariupoljskom kazalištu. Moj lični revizionizam onkraj šoka je u tome da mi se slika svijeta i novije povijesti kojoj sam zajedno sa svojim roditeljima donekle svjedočio, obrće u povijest zločinstava, u autobiografiju u kojoj za progres, dobre napretke imam vokabular i kakva-takva obrazloženja, a suočen s ovim sada 2022. godine – bezrazložnim samljevljivanjima gradova i sela, nasumičnim ubijanjem mirnog stanovništva – ja vokabular nemam.  Pa ispisujem ovako duge rečenice kao upravo ove prethodne. Umjesto pojmova, znanja ('znanja'!), psihološkim automatizmom, u vakuum mi se nameću slike: prije svega jedan čovjek s trga Tian-Men u Pekingu koji je stao pred tenk i raskrilio ruke da ga zaustavi. Crne hlače, bijela košulja i gole raskriljene ruke pred tenkom T 34 s prema njemu oborenom topovskom cijevi.

U tu moju psihološku zbrku ide i to da se već mjesecima stidim Rusa. Zašto, otkud mi legitimacija? Ne smijem pomisliti na to da je sedmi mjesec i da su Rusi krenuli na kupanje i sunčanje na Krim, da su tamo fešte i koncerti i noću ječe disko-klubovi.

Ovdje u Puli ječe, ljudi sa sjevera slave vruće mediteranske noći. Sjećanja za cijeli život. Oko jedan u noći se dotle prebirači otpadaka bešumno kreću od ugla do ugla. Na čelu imaju pričvršćene oštre, usmjerene halogene svjetiljke pa na dvadeset sekundi kirurški osvijetle duboku nutrinu kontejnera. Mladi ljudi, kreću se u mraku lagano kao leopardi.

 

4.7.2022. – 131. dan rata

Već par dana u prometu viđam samo poneku ukrajinsku registraciju. Jesu li se utopili u poplavi automobila iz cijele Europe, je li je gorivo preskupo (cijena po litri je astronomska), jesu li morali ustupiti smještaj jer se i u Puli turistima iznajmljuje doslovno sve: opće siromaštvo ima neumoljive zakone. Tako studenti pulskog fakulteta i đaci s početkom sezone moraju iseliti iz privatno unajmljenih stanova, i to je standard koji se podrazumijeva. A možda su se izbjeglice i počele vraćati u sigurnije dijelove Ukrajine? U svakom slučaju je pomoć koja se dobije u Austriji i Njemačkoj puno veća nego ovdje. 'Ženska radna snaga' vrlo je tražena tamo, pogotovo u slabo plaćenim zanimanjima njegovateljica, pospremačica i slično. A ukrajinske izbjeglice su uglavnom žene. Sve će se to razbistriti u devetom mjesecu kad odu ljetoviščari.

 

5.7.2022. – 132. dan rata

Za dobro jutro vijesti o masakrima u Americi povodom nacionalnog praznika. Ljudi marljivo pucaju u masu, po školama i slično. Uvijek su muškarci, a vijesti o pucnjavama (shootings ili mass shootings) pojavljuju se tjedno ili češće. Prekjučer je bila vijest da je policija nenaoružanog mladog crnca izrešetala sa šezdesetak metaka. Trčao je ispred njih skočivši iz kola nakon što je zaustavljen zbog prometnog prekršaja. Za dobro jutro i izjava jedne žene iz Lisičanska da je grad sravnjen sa zemljom.

 

6.7.2022. – 133. dan rata

Fatigue ukainienne – ukrajinski zamor, zamor Ukrajinom - vidljiv je već danima po naslovnicama velikih medija. Na stranicama web izdanja i portalima vijesti o Ukrajini se spuštaju prema dnu. Na NBC-ovoj stranici uopće je nema već danima, no ona je ionako koncentrirana na unutarnju politiku. Budući da reporteri u Ukrajini u velikom broju gube glavu, vjerojatno ih je i dosta redakcija povuklo. Ali činjenicu bilježim. Kao i to da mnogi listovi prenoseći podatke koje objavljuju ukrajinska nadleštva ali i ukrajinski mediji prenose s izričitom ili u tekst ugrađenom napomenom da se ti podaci ne mogu verificirati, dakle dvojbeni su. Zanimljiv mi je taj zamor jer barem što se Europe tiče, požar bukti iza ugla i malo po malo se približava. Uz tradiciju takozvane tihe diplomacije, sad gledam pojavu samo-utišanog novinarstva. Glavnim urednicima je dosadno. A proklamirana je nova era, Europa je pretumbana na glavu, svjetski ekonomski i politički raspored također, uključujući kraj slavne ekonomske globalizacije.

 

8.7.2022. – 135. dan rata

Pregled vijesti na današnji dan.

Aleksej Gorinov, predstavnik u jednoj moskovskoj oblasnoj skupštini, danas je osuđen na sedam godina kažnjeničkog logora jer je, kritički se osvrčući na rat protiv Ukrajine, upotrijebio riječ rat umjesto jedine dozvoljene - specijalna operacija.

Ruski ministar vanjskih poslova je otišao sa sastanka zemalja 'G 20' na otoku Baliju (!) da ne sluša što govori Annalena Baerbock, ministrica vanjskih poslova Njemačke koja bi mu mogla biti kćer.

Njegov šef, Vladimir Putin, u Katarininoj dvorani u Kremlju sazvao je vođe Donjeg doma saveznog parlamenta i rekao im da Rusija u Ukrajini s ratom još 'uopće nije ozbiljno započela'.

U zauzetim a navodno separatističkim pokrajinama Ukrajine u Donbasu da će biti uveden 'moratorij suspenzije smrtne kazne'.

U Savjetu za sigurnost uložila veto o dostavi hrane UN-ovim humanitarnim konvojima zapadnoj i sjeverozapadnoj Siriji, pa sad trima milijuna stanovnika prijeti smrt od gladi. Piše BBC-ova novinarka Anna Foster koja je pratila posljednji.

Sara Wagenknecht, vrlo važna persona njemačke stranke Ljevica, zastupljene u saveznom parlamentu, zatražila je da Njemačka odmah počne kupovati što više plina i nafte od Rusije.

 

10.7.2020. – 137. dan rata

'Naši' Ukrajinci su jučer došli pospremiti kuću prije nego što stignu sljedeći gosti i donijeli poklon, vrećicu s po pakovanjem soli i brašna. To je zauzvrat za paket pomoći Dalibora Šimprage koji smo im predali kad smo se zadnji puta vidjeli. Slađana se nad njim rasplakala. Kad mi je to javila u Pulu gdje čuvam mace, kijevskog Jeru i Dobricu, od tuge pregrizao sam trenutačno Xanax. Sad smo Hrakovljani i mi prisni prijatelji-susjedi u smislu dobrih komšija, riječi koja mi je još uvijek malo strana ali je na primjer u Bosni i Vojvodini jedna osobita kategorija za opis međuljudskih odnosa. Ona za sadržaj ima mješavinu povjerenja i respekta. Riječ susjed nema taj domašaj, njoj se uz susjed mora dodati kvalitativ. Dobar susjed, pošten susjed, susjed od punog povjerenja. A glede respektiranja je Vojvodini (bio?) običaj da se posjeti nekoj mađarskoj obitelji, na njena pitanja i replike na srpskom odgovara na mađarskom, i obratno. Kao što su nam 'naši' Harkovljani donijeli mali susjedski poklon. A kad će se jednog dana vratiti u Harkov, moći će reći da u Hrvatskoj imaju jednu obitelj s kojom su prijatelji.

U francuskom je riječ 'susjed' hladna, distanse. Znači one ljude koje tek vidiš, kroz prozor ili iz dvorišta, a tek atribucijama poput aimable – 'une voisine aimable', draga susjeda – stiže se do raskošnog značenja označavanja nekog kao komšija ili komšinice. Šteta da je riječ drugarstvo, kao i drug i drugarica, u socijalističkoj Jugoslaviji uništena i izvrnuta naglavačke u značenju, pa je drug ili drugarica značilo osobu moći iznad običnih ljudi, točno obrnuto od solidarnosti, istosti u naporu ili patnji. Drug ili drugarica je označavalo, naime, plemstvo neposredne društvene moći (i usput bio cinizam), pa je npr. 'drugarica Pepca Kardelj' ili 'drug Bakarić' značilo isto kao plemićki prefiks 'de' u francuskom ili 'von' u njemačkom. Između dva rata roman 'Drei Kriegskameraden' Ericha Marie Remarquea – a znači trojica u supatništvu - još je bilo na moguće prevesti s 'Tri ratna druga', a nakon 1945. stalno se u narodu moglo čuti 'Budi oprezan, on je drug'. To zapisujem, jer smo te dvije harkovske obitelji bili primili na stan iz solidarnosti i zapravo drugujući. To je bilo drugovanje u njihovoj nesretnoj fazi života.

Uostalom, nije samo jugoslavenska nadri-socijalistička teorija društva atakirala na riječ drug. I nacisti su pokušali uvesti riječ 'narodni drug' – Volksgenosse - umjesto jednostavno Nijemac. Volksgenosse je, međutim, izmislila njemačka biologističko-rasistička teorija. Volksgenosse je bilo zbog 'krvi' – u Hrvatskoj nakon 1990. 'dobrih krvnih zrnaca' – 'genetskih' osobina Nijemaca, pa su svi oni i one bile drugarice i drugovi po narodu, narodnosti: biološka zajednica instinktivno solidarna jedna s drugima, ma otkud volksgenossi dolazili. Dok to njemački Židovi nisu bili pa makar rođeni u Frankfurtu, a kamo li tek Romi ili u Njemačkoj rođeni tamnoputi ljudi iz po nacistima 'miješanih brakova'. Pa se ja tako na vlastitom jeziku 2022. godine ispomažem riječima kao komšija ili prijatelj. A činjenica je da su šaljući pomoć 'našim' Ukrajincima Branko Čegec i Dalibor Šimpraga, pisci iz Zagreba, to činili iz drugarstva, solidarnosti, a ne hrpe betona koji je preostao iz prijateljstva, jer te ljude nikad nisu vidjeli.

Danas još jedan masakr u istočnoj Ukrajini. Raketom je gađan peterokatni stambeni blok koji se od toga srušio. Iz ogromne hrpe razbijenog betona vade se leševi i preživjeli. Grad se zove Časiv Jar. Blizu je Kramatorska gdje slavna ruska vojska uspješno gađala raketama civile na tamošnjem kolodvoru i time otvorila seriju vojno-političkog terora. Otići leći ili u dućan u Ukrajini se pretvara u rulet.

 

11.7.2022. – 138. dan rata  

Danas to isto, samo je stambeni blok koji je gađan u Harkovu. Le Corbusierova ideja o soliterima i zgradama u kojima svaki stan ima svjetla, zraka, funkcionalnim i racionalnim u svakom pogledu i za svakoga – jer do tada su zrak i svjetlost u gradovima bili za privilegirane – sad je Kremlju otkriven kao idealna meta za gađanje i maksimiranje civilnih žrtava po odaslanoj raketi. Anticipacija toga bila je u Sarajevu gađanje tornjeva zgrade Oslobođenja, ali je bilo izvođeno tako reći amaterski, malo po malo i kat po kat uništavani su samo uredi. Ovo sad je za pravo, samo što se krici ne mogu čuti do Kremlja, što bi bio vrhunski užitak.

U Hrvatskoj pak malo čudo. U Splitu je za gradonačelnika ogromnom većinom izabran intelektualac, profesor, istraživač koji aktivno publicira radove. Reizabran točnije, jer ga je kratko nakon prve pobjede na reizbor prisilila prešutna i eksplicitna koalicija političara koji ne znaju izgovoriti rečenicu s više od sedam-osam riječi. To je čudno, jer Hrvati uglavnom uvijek biraju neobrazovanijeg, a po mogućnosti i poznatog po korupciji. Ovaj pobjednik, dr. Ivica Puljko, čak se usudio javno reći da nije vjernik nego humanist. Humanist je šifra koja znači da ne vjeruje u boga, vječni život i slično. Šifra 'humanist' uvedena je još u socijalizmu za viđenije – 'zaslužnije' - ljude koji nisu bili članovi komunističke partije, kada su svi Hrvati bili komunisti ili za komunizam a od 1990. ogromnom većinom katolički vjernici i to ultramontane orijentacije, molim lijepo. Sjećam se kako sam bio iznenađen tom riječju na velikom pogrebu mom ocu u Zaboku a izgovorio ju je predsjednik općine ili netko takav. Začudio, jer mi je otac bio liječnik gdje se podrazumijeva da si humanist.

 

12.7. 2022. – 139. dan rata

Na pulski aerodrom slijeće malo aviona. Možda četvrtina od koliko ih je dolazilo prije pandemije. Balkon na kojem sjedim zbog vrućine mi je odlična promatračnica jer je okrenut tako da se avioni vide tokom zadnjih desetak minuta slijetanja, prvo kao jarke točke svijetla a na kraju mi prolaze tako reći ispred nosa, već u niskom letu par sto metara prije ateriranja na pistu. Hoćeš-nećeš gledam ih i čujem. Velika promjena u Europi je očita. Je li to samo kriza ili prekretnica, bog te pitaj. Pula je ionako otvoreni muzej prometne povijesti. Nekad važni putnički i teretni kolodvor, terminus linije Beč-Pula s bezbroj kolosijeka radi još samo simbolično za par vicinalnih polazaka. Veliki putnički gat je samo lijepa ploha od bijelog kamena, brodskih linija više nema. Niti sam u deset godina vidio ijedan teretni brod da pristaje u Puli.

Srednja Europa se sad tu okuplja dolazeći kolima i autobusima, i te registracije, uz njemačke,  dominiraju. Sve zemlje nekadašnje Habsburške monarhije uključujući i Poljsku, Litvu, Rumunjsku i Ukrajinu, Bugarsku i sjevernu Italiju. Ervin Dubrović je Rijeku nazvao južnim polom srednje Europe. To vrijedi i za Pulu, i ona je zadnji izdanak te navodno nepostojeće Europe. Makar se ja ne bih složio s Dubrovićem, jer je apsolutno najjužniji pol kulturnog prostora Srednje Europe Senj a najsjeverniji Vilna, barem koliko sam čitao. Zbrka, sajam svih tih čudesnih tablica i polifonija jezika i dovikivanja in vivo pokazuje prije svega koji je impresivan imperij bio ta Austro-Ugarska. A augusta je 1914., kao i lijepi parobrod Barun Gautsch na brzoj liniji Kotor-Trst kod Briona, uletjela u minsko polje koje si je sama postavila. Tako da sve njene države slijednice hramlju na štakama još i dan danas, jedna više, jedna manje, ali sve odreda. Filozofirajući uopće bi se moglo postaviti pitanje, nije li ruski obračun s Ukrajinom možda zadnji val potresa, zadnja magnituda kontinentalnog potresa koji je uslijedio nakon što je Austro-Ugarska prešla granicu sa Srbijom i izazvao seriju od dva svjetska rata, desnih i lijevih revolucija i nekoliko genocida, omogućio stvaranje SSSR-a i njegov raspad te sad krvavu rekonkvistu Ukrajine u ime obnove Ruskog carstva koje je nestalo 1917. Za sad samo Ukrajine, čuje se mrmljanje iz Moskve. Obrat vremena, novo doba koje se broji od 24.2. ove godine možda nije neka u pravom smislu pokret u novu epohu već nasilno vraćanje europskog sata unatrag za jedno stoljeće u doba carstava a u pogledu same Rusije za nekoliko stoljeća, svakako u doba prije Petra Velikog. Filozofirajući a ne shvaćajući za sada ništa, Vladimir Putin predvodi džihad protiv svih moderni, tuđih i onih u zemlji u kojoj je rođen. 

Prethodne tekstove iz ciklusa možete pročitati ovdje

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku

ukrajinske-biljeske-nenada-popovica-10-7748-10539.png

Na vlastitom jeziku 2022. godine ispomažem se riječima kao komšija ili prijatelj. A činjenica je da su šaljući pomoć 'našim' Ukrajincima Branko Čegec i Dalibor Šimpraga, pisci iz Zagreba, to činili iz drugarstva, solidarnosti, a ne hrpe betona koji je preostao iz prijateljstva, jer te ljude nikad nisu vidjeli
Na vlastitom jeziku 2022. godine ispomažem se riječima kao komšija ili prijatelj. A činjenica je da su šaljući pomoć 'našim' Ukrajincima Branko Čegec i Dalibor Šimpraga, pisci iz Zagreba, to činili iz drugarstva, solidarnosti, a ne hrpe betona koji je preostao iz prijateljstva, jer te ljude nikad nisu vidjeli
Foto: 
HINA/ (mr) PAP/Mykola Kalyeniak