Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (5)

15.5.2022. – 80 dan rata

Masha Gessen, pametni Rus iz New Yorka, u današnjem Der Standardu kaže dvije stvari koje sam si sam nešto smišljavao.

Prvo, da s agresijom na Ukrajinu gledamo dugo zadnje poglavlje raspada Ruskog carstva i da će se na kraju tog rata raspasti Ruska Federacija.

Drugo, da će geopolitička karta Europe izgledati sasvim drugačije, što sam i sam zaključio po de facto ujedinjenju Poljske i Ukrajine, otvaranjem granice koju Ukrajinci prolaze kako hoće, nastanjuju se u Poljskoj u milijunima, što se na početku tumačilo time da 'tamo imaju puno rođaka' (!).

Treće što Gessen kaže, a o tome je i napisao viđenu knjigu, jest da je Putin vlast u Rusiji sustavno pretvorio u mafioznu državu, u što bi se trebalo malo uputiti, jer što je to mafiozna država? Veli i da Rusiji ne treba ukrajinski teritorij, već da želi vratiti Ukrajince u zajedničku povijest, privesti je, vratiti sudbini ruskog imperija, pri čemu Gessen: da je povijest kao sudbina smiješna i fantazija svih diktatora.

U svakom slučaju, serija misterioznih smrti ruskih oligarha i nestanci i pogibije već jedno dvanaest ruskih generala, u svijetlu mafije na vlasti izgledaju malo logičnije, kolikogod su moji pojmovi o mafiji djetinjasti i iz holywoodskih filmova Francisa Forda Coppole, gdje se egzekutiraju nevjerni Tome i aspiranti na veće udjele u vlasti.

 

18.5.2022. – 83 dan rata

Pomalo se oporavljam od odlaska Ukrajinaca iz Kosinožića. 'Živući s njima' doslovno iz minute u minutu proživljavao sam u imaginaciji sve njihove vjerojatne drame nisam bio sposoban za bilo što drugo. Bio sam pod strujom. Po napetosti koju se može iščitati iza svakog novinarskog teksta i izrečenih diskusija o ovom ratu, čini mi se da svoju, sigurno pretjeranu identifikaciju dijelim s najmanje pola europskog stanovništva. Prva knjiga koju sam počeo čitati 'nakon': uzeo sam Penguinov Leksikon psihologije od nekih tisuću kartica i sustavno pročitao nekih tri četvrtine. Pocket je u tri dana već na rubu raskupusanosti. Uz to dnevno xanax ili dva, pa se naspavam.

Mjestimice sam u psihološkom leksikonu naišao na zanimljive pojmove kao agresivni altruizam, čega sam možda žrtva ili subjekt. Zanimljiva je definicija samog altruizma: činiti nešto dobro za drugog/druge a na svoju štetu, odnosno bez računice da će to kasnije nešto donijeti, ulaganje se vratiti. Pri čemu se, nota bene, taj pojam nalazi u rječniku koji se bavi iznimnim do patološkim psihološkim stanjima, u svakom slučaju otklonima od norme. Unutar sklopa pojmova agresije i agresivnosti, u leksikonu vrlo razlistanih, krajnje zanimljivi detalji: na primjer, biološki predator, veća životinja koja ubija manju, ekskulpirana je od negativne ocjene, jer to čini automatski, instinktivno da preživi. Negativna značenja dobiva tek kad se kao metaforički pojam prenese na međuljudske odnose. Pod socijalna mobilnost i unutar tog pojmovnog polja, kao neka vrsta 'patologije' ili poremećaja vodi se (agresivno, bezobzirno) socijalno napredovanje, uspinjanje za jednu društvenu stepenicu, s početne razine 'n' na razinu 'n plus'. Takvih detalja našao sam barem stotinu. Nisu potanko elaborirani, ali da su evidentirani meni je jako važno. U jednom regresivnom i uskovitlanom društvu odnosno zajednici kao što je Hrvatska, čovjek koji se pridržava normi često se sam sebi čini i doživljava se kao osobenjak.

Usput, sad mi je jasno zašto je Boris Pavelić moj 'Život s njima' nazvao psihološkim studijama a ja sam ih pisao misleći na sociološke dijagnoze. Svaki odjeljak se naime može pročitati i kao 'case study'. I u slučaju kad se radi o grupama a ne pojedinačnim individuama, jer Penguinov stručni leksikon veli da postoji grana, ogranak psihologije koji se bavi grupama.

Kad je govor o psihologiji grupa naišao sam na jedino mjesto koje bi moglo malo objasniti fenomen Vladimira Putina. Nešto malo i pod senilija, što znači starenje, tu posebno repetiranje obrazaca. Ali nešto ozbiljnije ili obuhvatnije nisam našao. Ali svi psihološki slučajevi izgleda da su specifični, imaju svoju povijest bolesti. Pa bio taj na kraju mučki ubojica i masovni krvolok. Brigitte Haman u Hitlerovom Beču – analizi Hitlerovog djetinjstva i mladalaštva – na tome se, pametno, zaustavila. O pojedinim kasnijim epizodama napisala je još dvije knjige, o Wagnerovima i Hitleru te o liječniku iz njegovog djetinjstva u Linzu, no i tu se suzdržala od nekakvih obuhvatnijih portreta ukupne Hitlerove ličnosti. Tako će vjerojatno biti i s Putinom, osim ako neki od njegovih liječnika ne izađe s ozbiljnom medicinskom dokumentacijom, po mogućnosti dugoročnom povijesti bolesti i oboljenja. Sad je on potpuno stabilan u stanju u kojem je (vršenju masovnih zloćina, šefa apokalipse). Da li ga je pri tome kao simboličku figuru/glasnogovornika istakla neka grupa, ili si ju je on odabrao i kontrolira je, svejedno je.

Tako je mutatis mutandis bilo i s Hitlerom. Bio je i korisni idiot njemačkih vojnih i privrednih elita i apsolutni vođa koji je i njih same davao strijeljati, vješati i giljotinirati. Zanimljivo, usput, je da i Putin ima svoju Evu Braun, i službenu i neslužbenu (pre)mladu partnericu, ljubavnicu ili što već. Kod Hitlera je Eva Braun bila slika i proizvod njegove teške iskompleksiranosti, ovdje je to pak feudalni, kneževski odnosno carski atribut službene ljubavnice 'obasute novcem', ali koja šuti o svemu političkom i državnom, makar sve zna, razgovara se i savjetuje prvog među kneževima. Tu se dvorski stilovi Hitlera i Putina razlikuju. Eva Braun bila je Hitlerova privatna, intimna stvar, Eva Braun kao neka vrsta kolegice-prijateljice, jer on je bio zapravo slikar i ljubitelj arhitekture, a ona fotografkinja koja se bavila i snimanjem filmića 'kad bi došlo društvo' na ladanje na Obersalzberg. Ali i Hitleru i Putinu je zajednička točka bijega carstvo, kod Hitlera se to zvalo Reich, kod Putina to je restauracija Ruskog imperija, pri čemu si je organizirao sav dvorsko-carski setting, jedino mu fali kruna na glavi. On već caruje, ali u sivom odijelu. Otvorena psihijatrija u panavision formatu.

 

20.5.2022. – 85 dan rata

'Ruska sociologija je u vrlo zanimljivim studijama ustanovila da se tip takozvanog sovjetskog čovjeka tako reći nastavlja. Time se misli na ljude obilježene mlinom za kosti neodrađene (unverarbeitet) povijesti. Znaju koliko ih jako represivni aparati u svako doba mogu ugnjetavati. Žive u strahu od vodstva a laž koriste kao sredstvo obrane.' Kaže u interwievu  Der Standardu 20.5. Ruediger von Fritsch koji je bio njemački ambasador u Moskvi početkom desetih godina. Usput kaže da Putinu uspijeva zadržati lojalnost stanovništva održavajući životni standard, ali da ljudi povijesno znaju da se pitanje pobjede može u uvjetima siromaštva svesti i na pitanje pobjeđuje li televizor ili hladnjak, što da je stara sovjetska uzrečica.

'Naši' Ukrajinci. Aljina je bila danas kod Višnje da je i nas formalno pozove na rođendan od djevojčice Nike u Kukce, gdje su se njeni smjestili za 550 eura mjesečno plus režije. Višnja joj je, nekako, ispripovijedala problem s čišćenjem kuće svake ili svake druge subote kad odlaze, odnosno dolaze turisti, kad je 'smjena'. Nazvala me je, dala mi Aljinu da su njena mama i ona jako zainteresirane, veli 'dobro poznaju kuću'. Slađana je sat kasnije ponudila tisuću kuna po terminu, i izgleda da će to ići. S dva-tri termina mjesečno, time bi oni imali za dobar dio najma stana preko ljeta. I Aljina i njena majka su sveučilišne nastavnice u Harkovu, a sad nastavu obavljaju preko interneta za skoro ništa, dvjesto eura i 'nešto na ruke'. Poziv na rođendan je na 'tortu i čaj'. Aljinin tata, Mihajlo, je vozač taksija u Harkovu, sada po Poreštini radi kao pomoćni radnik na građevini. Inače Rus iz Belgoroda. U mojim majicama, pa mi ih je uvijek pokazivao i smijao se. Ima dobrano preko šezdeset godina, imam osjećaj da smo skoro vršnjaci.

 

22.5.2022. – 87 dan rata

Ne znam da li loše spavam, ali budim se loše, umoran i kao isprebijan. Uz želju da odmah odspavam još dva sata, kao da sam se prerano probudio, a već zna biti pola devet, devet. S nagonom da odmah sažvačem xanax ili popijem dovoljno alkohola da me ošamuti i vratim se snu. Od kave se malo uspravim, ali osjećaj 'isprebijanosti', akutne neispavnosti ostaje. Da to ne traje od 24.2. ne bih to zapisao.

Zadnjih tjedan dana se drogiram iščitavanjem Penguinovog Leksikona psihologije, debelog, gusto štampanog. Danas odmah nakon kave, ali vidim da sam ga cijelog pročitao, da natuknice već znam. Treba ga gurnuti natrag u policu. I to čitanje je znak psihičkog poremećaja, jer nitko ne čita leksikone i enciklopedije 'od a do ž', osim osobenjaka. Nolens-volens naučio sam noviju psihološko-psihijatrijsku terminologiju pa eto znam što je bipolarni poremećaj, što border line ličnost i zašto se više ne kaže psihopat nego sociopat. Samo sustavno čitanje debelih knjiga mi se događa često kad imam osjećaj da bih morao o nečem pisati, potencijalno za objavu, a ne mogu, jer je naprosto besmisleno. Ili ne znaš dovoljno, ili to ionako artikuliraju drugi. Ljudi nisu glupi, a ja nikako da si konstruiram poziciju superiornosti: da sam pametniji, bolji i 'dublji' u formulacijama i izvodima.

Za to mi je jako važan Paul Mason čije kolumne svako toliko prevede Frankfurter Rundschau pa ih mogu besplatno pročitati. Toliko je pametniji da sam svaki put sretan da sam nisam išao nešto brljati, pa makar samo za sebe. Drago mi je pri tome da dijelim s njim puno dilema, frustracija, osjećaja vremena, dakle potpuni idiot nisam. Danas je u FR-u blago povukao generacijsku crtu prema Juergenu Habermasu, bogu-ocu nove ljevice. Iz teksta se vidi da mu to nije bilo baš lako. Impresionira me da u tom tekstu nekoliko puta rabi izravnu formulaciju da ga je strah. U prvom licu. To znači, a on je sad globalna ikona ljevice, da je 24.2. nestalo par sto godina staro lijevo jato i da je preko noći nastupilo doba individualizma. Individualnog stava. Što je sve preko noći otišlo u ropotarnicu ideja i opredjeljenja zapravo je nesagledivo: paušalni anitiamerikanizam eklatantni je primjer. Jednako kao što Mason pravi jednadžbu između Zapada i demokracije, svemu i vlastitim idejama (idealnim političkim projekcijama) unatoč. Pročitavši taj mali esej oko podne, Mason osobno me gurnuo u normalni dio dana. Slika sunčane idile pulske luke s pokojom jedrilicom, galebovima, nedjeljnim mirom šetača je odjednom vrijednost, a ne (dosadašnja i obavezna) slika provincije, malograđanštine, ignorancije i baš me brigizma.

Čudesna vjestica jučer negdje po novinama: u Bjelorusiji je zabranjena Orwelova '1984'. (Opet, sigurno.) Danas, da Japan nakon više od sedamdeset godina prekida politiku demilitariziranosti. Ukrajina je odjeknula i tamo i izazvala strah. Rusija je pod Putinom postala neuračunljiva.

Popodne kod Olesje i Marka u Vodnjanu. Ne, ne žele se vratiti u Kijev, jednoglasno i odmah. Kasnije pokazuju snimku ulice u kojoj stanuju, u najužem centru. Jedna kola, inače da je inače sve prepuno i parkinga nema ni teoretski. 'Svi su otišli'. U Harkovu obratno. Dnevno se vraća po dvije hiljade ljudi. Gradska vlast javno moli građane da to ne čine jer da je još uvijek opasno. Taj Harkov je neki poseban grad, trebat će to nekako proučiti. U Kijevu istodobno nigdje nikoga, prazne ulice, vele Vodnjanci. Mali je jako lijepo primljen u školi u Orbanićima, dočekala ga je velika slika s dobrodošlicom. U Orbanićima zbog nečeg primaju đake s poteškoćama. Mali je za početak dobio asistenta u nastavi! I to u tom selu funkcionira. 7 minuta od Vodnjana, grada, dijela Pule zapravo. Na te polifonije se treba naučiti, klišeji jedva da funkcioniraju i sve treba provjeravati i svakog treba slušati pojedinačno.

 

25.5.2022. – 90. dan rata

Usred mojih ukrajinskih perturbacija sam zaboravio Adrianu čestitati rođendan. Sramota i znak vlastite psihološke, psihičke poremećenosti. Iskočio sam iz tračnica. Star sam, popuštam na očigled i u svemu. Adrian sad ima četrdeset godina.

Još uvijek mi nije jasno zašto me napad Rusije na Ukrajinu, uključujući zvjerstva koje Rusi čine, tako pomeo. Koliko god mi je zadnjih dana u tom smislu malo bolje, što između ostalog brojim po provedenim satima pred ekranom pregledavajući svaku vijest, čitajući samo o Ukrajini i SSSR-u i skidajući se s večernjom ekscesivnosti alkohola, objašnjenja nemam. Jedini takav stvarno duboki zemljotres doživio sam kod pada Berlinskog zida. Ali, objašnjenja još uvijek nemam. Mislim da su veliki relativizatori, zagovarači appeasmenta – 'ne nervirajmo Rusiju, nek' Ukrajinci popuste' itd. možda podjednako duboko uznemireni, samo na šok i nesigurnost reagiraju obrnuto, glupo, ljudski nemoralno, lupajući fraze koje ih na koncu dovode do nemogućeg zaključka: Jebeš Ukrajince i pretvaraju (doživljavaju?) ih u quantite negligable.

Da su takvi zapravo, ne vjerujem. Osim kod teških narcisa, primitivnih egomana i nadri-intelektualaca mora da je posrijedi ta obrnuta reakcija. U strahu čovjek blebeće svašta. On je strašno moćna ljudska dimenzija, to sam na trenutke vidio kad su '91. nad Zagrebom po par puta dnevno zavijale sirene zbog zračnih napada, a gotovo nikad se nije ništa dogodilo. Oglašavale su, naime, svaki put kad bi se s bihaćkog (ili banjolučkog?) vojnog aerodroma dizali avioni. Vidio sam posebni trk od straha. Ovo sad, na paradigmi pisma Alice Schwarzer-Juli Zeh (ne dajte oružje Ukrajincima) je taj trk, samo uma. Sličan mojem potpunom zakazivanju uma, totalnom uranjanju u doslovno ukrajinsku situaciju, psihološkim rječnikom opsjednutost-opsesiju.

Jedna od obitelji iz Kosinožića, baka, majka, dečko i urica, otišli su neko mjesto kraj Essena, jer da tamo dobivaju besplatan smještaj i novčanu pomoć od države. Od koje bi štedjeli za popravak kuće u Harkovu. Pogođena je granatama tri puta. Mlađa žena da bi i otišla tamo na tri tjedna, da barem zatvori prozore koji su zadnji put svi popucali. Druga, Aljinina obitelj pokušat će ostati u Istri, u Kukcima, računajući da će gospodin moći nešto zaraditi na gradilištima i slično. Ali vraga, točno kad su se smjestili, gospodin je izgubio posao jer sad počinje turistička sezona i gradilišta se zatvaraju. Jučer su on i gospođa, uz Višnjino sudjelovanje, temeljito čistili Kosinožiće za turiste, jer su Nijemci opsesionirani sterilnošću, a ako ni na nezamislivim mjestima nema ni trunke prašine, onda su duboko zadovoljni. Što nije ironija. Objasnila mi je to Nevenka koja je desetljećima radila kao spremačica u Plavoj laguni a sad već godinama iznajmljuje apartmane. Veli da Nijemci kao ludi prvo pomno pregledavaju wc-e, kupaonice i kuhinje i ti nakon toga 'odahneš'.

Nevenka ima i trik u pogledu toga. Kad je sve gotovo pošprica prostorije s nekim sprejem koji miriše na dezinficijense i zatvori sve prozora i vrata. Kad gosti uđu, sve miriše po čistoći. Zašto je tako baš s Nijemcima (Germanima?) je misterij. Jer, kad su kod nas u kući, pravi je i normalan kaos, posvuda ručnici, stvari, ostavljene stvari, hrpe jestvina i slično. Samo kod jednih ili dvoje, kuća nije bila ostavljena u potpunom redu, skoro onako kao 'kad su došli'. Inače, to nije neko lažno gospodstvo ili nadmenost, jer ako ode neka svjetiljka ili tako, oni je zamijene, ako se razbije čaša ili tanjur kupe drugi ili kažu na kraju da bi platili. Ali sterilna čistoća…

Svetlana Volkova se Slađani požalila kako dvadesetoro Ukrajinaca koje je smjestila po Istri postaju zahtjevni, nije im dobar smještaj. To me podsjetilo na Bosance kojima smo pomagali, mahom svesrdno, a onda su se okrenuli baš protiv nas. Kao da se pretrpljeno saželo u ciljanu energiju u obrnutom smjeru. Tada sam bio šokiran, uvrijeđen do boga, ali zbog nesrazmjera i apsurdne bezrazložnosti imao odmah osjećaj da se radi o nekom psihološki 'prirodnom' zaokretu. Jedan mi je na pitanje od kuda to, rekao vrlo jasno: 'Ti ne znaš čemu si kriv, niti ti ja to ne želim reći'. To je bilo odmah čim je Sarajevo oslobođeno. Jadna Volkova, a njihov je anđeo.

Od svih, održao sam  komunikaciju s jednim, dok se samo jedan nije ništa mijenjao. Šalje mi iz Pariza obavijesti kad napravi kakvu izložbu. Kod nas je stanovao duboko traumatiziran, kao odsutan. Nije mijenjao tjednima odjeću u kojoj je došao. Našao je bio svog oca ubijenog u stanu, starijeg čovjeka, koji je bio od Srba koji su unatoč svemu ostali u opsjednutom gradu. Rekao mi je bio i jedinicu koja je to učinila jer je kao novinski fotograf znao sve u gradu. Zove se Miomir Kovačević. Od tada više nikad nisam išao u Bosnu, osim jednom kad sam tri dana proveo u hotelu ne izlazeći kao kreten, i siguran sam da neću nikad više. Naime, odbacivanje je bilo i kolektivno i agresivno, što jako zaboli kao svaki udarac u meko. Trebalo bi jednom pitati nekog pametnog psihijatra ili psihologa, jesu li takve posttraumatske reakcije registrirane.

Isto je moguće da su to među Ukrajincima prvi znaci formiranja emigrantske subkulture, jednog posebnog milieua izgubljenosti, nesreće i bezizlaznosti. O tome sam nešto pokušavao napisati u  'Svijetu u sjeni' i 'Životu s njima'.

Prvi tekst iz ciklusa Ukrajinskih bilješki Nenada Popovića možete pročitati ovdje, drugi ovdje, treći ovdje, a četvrti ovdje.

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku