Veltanšaung zagrebačke žičare

veltansaung-zagrebacke-zicare-7645.png

Bandićeva je vlast, za enorman novac, sagradila prebučnu žičaru, i zeleni Tomislav Tomašević nije trebao tržiti svoj ugled da tu Bandićevu fontanu decibela osposobi po svaku cijenu
Bandićeva je vlast, za enorman novac, sagradila prebučnu žičaru, i zeleni Tomislav Tomašević nije trebao tržiti svoj ugled da tu Bandićevu fontanu decibela osposobi po svaku cijenu
Foto: 
HINA/ Daniel KASAP

Suočena s izvjesnošću da žičara na Sljemenu, taj monster od spomena na bizarnog Milana Bandića, možda nikad neće put vrha jer je preglasna, gradska je vlast, u dogovoru s državnom, problem odlučila - proglasiti nepostojećim. Kako? Jednostavno: promijenili su propis, i žičara odjednom više nije preglasna

Davno su političari usavršili metodu zaobilaženja problema: proglase ih nepostojećima. Ne moramo sve do Staljina, koji navodno nije htio povjerovati da će Hitler napasti Sovjetski savez, kao ni do Trumpa i Bolsonara koji negiraju covid i klimatske promjene; dovoljno je sjetiti se kako su Ivo Sanader i njegov proslavljeni ministar financija Ivan Šuker 2008. tvrdili kako ekonomska kriza ne može zaustaviti napredak hrvatskog gospodarstva – a ona ga je ne samo zaustavila, nego obrnula, da se na početnu točku s teškom mukom vrati tek deset godina kasnije, 2019, baš – kud ćeš ljepše - pred početak pandemije.

Zeleni pokreti u proteklih pola stoljeća bili su, među ostalim, i pokušaj da ljudi političare spriječe od njihove navade da tvrde kako problemi ne postoje. Ali onda su i Zeleni postali političari, pa iz bistrog mora moralističko-ekološke bezuvjetnosti upali u kaljužu nužnosti političkih kompromisa. I? Što su učinili? Probleme počeli proglašavati nepostojećima – ili, ako ne baš proglašavati, a ono se prema njima odnositi kao da su teži nego što uistinu jesu.

Jednom takvom, gotovo komičnom primjeru, upravo svjedočimo u Zagrebu. Suočena s izvjesnošću da žičara na Sljemenu, taj monster od spomena na bizarnog Milana Bandića, možda nikad neće put vrha jer je preglasna, gradska je vlast, u dogovoru s državnom, problem odlučila - proglasiti nepostojećim. Kako? Jednostavno: promijenili su propis, i žičara odjednom više nije preglasna.

Kako je javio Jutarnji list, na Badnjak je objavljen novi Pravilnik o dopuštenoj razini buke, koji je žičaru uvrstio u “prometnu infrastrukturu”, što ona dosad nije bila. Dobro, pitat će neupućeni, ali kakve to veze ima? Ima – jer, prema članku Jutarnjeg, ako žičara nije “prometna infrastruktura”, preglasna je; ako jest “prometna infrastruktura”, nije preglasna. “Prometna infrastruktura” naime – autoceste, željezničke pruge i slično – smije biti glasnija od 65 decibela danju i 50 noću, a žičara zna biti glasnija i od sedamdeset decibela, pa ako ju činovništvo nije uvrstilo u “prometnu infrastrukturu”, ona ne smije raditi; ako ju činovništvo, pak, jest uvrstilo u “prometnu infrastrukturu”, tada smije klopotati do mile volje.

I baš su to učinili naši zagrebački Zeleni: promijenili paragraf, i buka je nestala – preciznije, “nestala” -  doslovno, kao rukom odnesena. Istina, donio je još Jutarnji list u svom veselom članku od 28. prosinca, nije to bilo ono što je gradonačelnik Tomašević htio: “Iako su dosad Tomaševićeve opcije bile da se pribavi privremena dozvola ili da se ide na smanjivanje razine buke raznim tehničkim zahvatima” - što bi, dodajemo, i bilo jedino opravdano - “sada se kao najizglednija varijanta čini traženje novog tehničkog pregleda od Državnog inspektorata, kojim bi se utvrdilo da je žičara u skladu s novim pravilnikom o razini buke”.

Finta, nema šta: nisi učinio ništa, a učinio si sve. Žičaru popravio nisi, ali ona svejedno klizi. “Svetsko, a naše!”, rekli bi komšije. A to, što su “komentari upućenih”, kako javlja Jutarnji, u e-savjetovanju primijetili kako nije baš uobičajeno “pisati novi pravilnik zbog pojedinačnog slučaja i umetanja riječi – žičara” - ah, što o teškom poslu političkih kompromisa znaju ti zeleni dosadnjakovići!

U cijeloj toj veseloj priči – ako stanare pored žičare ovaj put zanemarimo baš kako ih je zanemario gradonačelnik Tomašević – ima samo jedan problem: tako, naime, skončava vjerodostojnost. Kada, u zelenoj politici, pritisak kompromisa prevagne nad  principom i obvezom čuvanja zdravlja – ovaj put sluha i živaca stanara pored žičare, ali i ne samo njih – vjera u izabrane predstavnike i njihovu političku čvrstoću stane se osipati, i počne klijati cinizam – a od cinizma, za zelenu politiku, nema ničeg opasnijeg.

Primjer žičare, možemo to priznati, sam po sebi naravno jest minoran, jer nitko neće oglušiti zato što Bandićeva vrteška buči više nego što bi to bilo prihvatljivo. Ali, premda možda minoran, taj je primjer egzemplaran, i žalosno je da i Tomaševićeva vlast počinje pristajati na “poslove” te vrste. Prvi je bio obnovljeni ugovor s tvrtkom Petra Pripuza – OK, vjerujemo, zakonske i tržišne okolnosti nisu dopuštale drugačije rješenje. Ali, što je u slučaju žičare gradonačelnika natjeralo da posegne – ako je Jutarnji list točno interpretirao stvar – za rješenjem koje to očito nije? Strah da će mu se srozati ugled ako žičaru brže-bolje ne otvori? Želja da ugled poveća ako je ipak otvori? Nevoljkost da izdvoji više novca od onoga što će ga dati za bukobrane, taj nadomjestak za stvarno, tehničko utišavanje žičare? Žurba pošto-poto? Ma što bilo, nije dobro: Bandićeva je vlast, za enorman novac, sagradila prebučnu žičaru, i zeleni Tomislav Tomašević nije trebao tržiti svoj ugled da tu Bandićevu fontanu decibela osposobi po svaku cijenu.

Nije trebao, jer baš od njega nismo takve greške očekivali. Nismo li svi već umorni od političara koji fingiraju da problemi ne postoje? Pa ne smijulji li se kiselo cijeli svijet, upravo ovih dana, na film koji govori baš o tome: o političarima koji se prave da problemi ne postoje, i proglašavaju ih nepostojećima? Naravno da neće propasti svijet zato što je Tomislav Tomašević pristao na birokratsku smicalicu kako bi žičara vozila premda je preglasna, ali, ako malo zastanemo i promislimo iz drukčijeg, zelenog – tomaševićevskog! - kuta, priupitat ćemo – ma zar uistinu neće? Ta nije li i svo ovo uništenje planeta, koje upravo na vlastitoj koži počinjemo osjećati, rezultat naizgled nevažnih birokratskih smicalica? Nije li sav konzumerizam neka vrsta kolosalne, birokratske, halapljive smicalice?

Evo dijela komentara što ga je legendarni ekološki aktivist Paul Watson, suutemeljitelj Greenpeacea i utemeljitelj Sea Shepherd society, objavio na Facebooku uz “Don't look up”, crnu komediju kataklizme koja ovih dana uzbuđuje duhove diljem planeta: “Nema”, napisao je Watson”, “veće prijetnje ljudskom opstanku, i opstanku desecima tisuća biljnih i životinjskih vrsta, od prijetnje klimatskih promjena. Ta je prijetnja stvarna, ubrzava se, a sada je čak i više od prijetnje, jer je osjećamo realno, svakoga dana, diljem svijeta.”

To je dakle tako – a političari poduzimaju smicalice. Od nedavnog fijaska COP-a 26 u Glasgowu do čeličnog visuljka nad Gračanima, političari – čak, eto, i zeleni - pronalaze načina da sačuvaju rejting nauštrb čistoće, zdravlja, tišine, života... I kako da čovjek uza sve to sačuva ono što je Barack Obama, u plemenitom ali neuspjelom pokušaju da pobijedi cinizam, nazvao “odvažnošću nade”? Kako sačuvati nadu, kada ni zagrebačku žičaru ne možemo utišati, a da to ne preraste u farsu? Kako da i dalje, mi u Zagrebu, politički dišemo punim plućima, kada nas i s ovom novom, zelenom vlašću, štucavica spopada od komičnog bandićevskog veltanšaunga zagrebačke žičare?