Više se vodi briga o očuvanju obitelji nego o sigurnosti žrtava obiteljskog nasilja

"Pretukao suprugu pa se s pištoljem zatvorio u kafić prijeteći da će se ubiti", "Uhićen nasilnik koji je pet godina zlostavljao suprugu pred djetetom", "Podignuta optužnica protiv majke: seks s maloljetnim kćerima naplaćivala do 70 kuna", "Otac (71) udario usnulog sina sjekirom po glavi", "Našli je zatučenu u krevetu, a večer prije zločina vikala je 'Ubit će me...'" – naslovi su to vijesti iz crne kronike jednih dnevnih novina u zadnje vrijeme. Pregledom samo tih jednih novina od početka kolovoza do početka rujna, lako se možemo uvjeriti da je obiteljsko nasilje gotovo uobičajeno, a posljedice često kobne. Koliko je tek slučajeva koji se ne probiju do medija, pa čak ni do policije ili centra za socijalnu skrb, koji ne završe na sudu... O kojima žrtve šute i – trpe?

Ako se ipak odluče prekinuti torturu, žrtve osim od državnih institucija socijalnog i pravosudnog aparata, mogu prvu, hitnu zaštitu potražiti i u sigurnim kućama. U Hrvatskoj trenutno ima 19 skloništa za žrtve obiteljskog nasilja. Namijenjena su isključivo ženama i njihovoj djeci, jer su oni i najčešće žrtve nasilja u obitelji (fizičkog, psihičkog, spolnog i ekonomskog). Mjesta ima za njih oko 300, a potrebe su često i puno veće, tako da s vremena na vrijeme u pojedinim skloništima za žene postoje tzv. liste čekanja.

Nevladine organizacije već godinama upozoravaju da Hrvatskoj, prema preporukama Vijeća Europe, nedostaje još oko 700 mjesta u skloništima, a da i sadašnje sigurne kuće često imaju problema s neredovitim financiranjem i različitim pravnim statusom.

Riječ je uglavnom o kućama, u pravilu na tajnoj adresi dobro opremljene sigurnosnim sustavom, koje vode ili pojedine (ženske) udruge ili imaju status ustanove socijalne skrbi, a neke su dio Caritasa.

Policijska statistika o učestalosti nasilja u obitelji otkriva dio crnih brojki. Prema podacima MUP-a, policija je 2014. godine zbog nasilja u obitelji prekršajno prijavila 14.874 osobe, među kojima je 78 posto muških počinitelja. Većina žrtava su žene, njih 64 posto (10.465). Počinitelj nasilničkog ponašanja u obitelji najčešće je suprug i izvanbračni partner, a prema policijskoj evidenciji, brojni su i slučajevi nasilja punoljetnog sina nad majkom, ali i oca nad punoljetnom kćeri.

I dok je lani broj prekršajnih djela obiteljskog nasilja pao za 10 posto u odnosu na godinu prije, raste broj kaznenih djela s elementima nasilja u obitelji i njihovih žrtava. Lani je zabilježeno 1107 takvih kaznenih djela u kojima je stradalo 1155 osoba. I tu su počinitelji u nadmoćnom broju muškarci (88,8 posto) dok su žrtve najčešće žene (njih 827 od ukupno 1155 žrtava). Riječ je u većini o tjelesnim ozljedama, prijetnjama i silovanju.

Dom za djecu i odrasle – žrtve obiteljskog nasilja "Duga Zagreb" jedna je od nekoliko sigurnih adresa u Zagrebu. Registriran je kao ustanova socijalne skrbi kojoj je osnivač i financijer Grad Zagreb. Na više od 300 četvornih metara, dobro osiguranih videokamerama i zaštitarskom službom, žrtvama besplatno pružaju sve – od smještaja i hrane do psihosocijalne i pravne pomoći. Iako su registrirani za prijem 40 osoba, u praksi primaju maksimalno 25 žrtava. Željka Barić, ravnateljica "Duge", kaže da su se morali odlučiti na smanjenje smještajnih kapaciteta jer "nisu mogli raditi s tako brojnom heterogenom skupinom žena i djece".

- Riječ je o raznolikim navikama i traumama, žene dolaze iz različitog socio-ekonomskog okruženja s različitim potrebama... Istina, nekad u kritičnim situacijama imamo i 28 osoba na smještaju kad je riječ o majkama s bebama – kaže Barić.

Što se tiče listi čekanja za mjesto u skloništu, one su povremene, ovisno o tempu odlazaka i dolazaka u dom. Upravo kad smo razgovarale trebala je doći žena čiji muž je taj dan izlazio iz zatvora. Ona je putem centra za socijalnu skrb unaprijed "rezervirala" privremeni smještaj u „Dugi“ dok se ne organizira probacijska služba koja bi preuzela tretman supruga, objasnila nam je ravnateljica.

Žene u "Dugu" dolaze isključivo preko centra za socijalnu skrb, odnosno policije. U nekim drugim skloništima takve "uputnice" nisu potrebne. Ravnateljica Barić kaže da oba modela imaju svoje dobre i loše strane.

- Neke žrtve obiteljskog nasilja ne žele ići preko socijalne službe ili policije, jer su i počinitelji ili dio tog sustava ili su bliski s njima. Posebno je to problem u malim sredinama. S druge strane, postoji opasnost da žrtva manipulira svojom pozicijom, pa zbog toga ne želi ići preko institucija. To je rijetko, imali smo svega nekoliko takvih slučajeva, ali i toga ima – kaže ravnateljica.

U zagrebačkoj "Dugi" nisu smještene samo žrtve obiteljskog nasilja iz Zagreba, nego i iz drugih dijelova Hrvatske. Takva je praksa i u drugim skloništima za žene. Nije problem kada žena ne radi ili dijete ne ide u školu, pa se mogu privremeno skloniti na drugi kraj Hrvatske.

- Ako je žena zaposlena, pokušavamo dogovoriti s poslodavcem toleranciju na bolovanje ili ako je zaposlena u nekoj državnoj službi da je raspodijele na radno mjesto bliže skloništu. Sigurna kuća posebno je važna za one žene koje nemaju razvijenu socijalnu mrežu, koje se ne mogu osloniti na širu obitelj ili prijatelje. Važno je da žena u tako teškoj situaciji ima mogućnost izbora – objašnjava ravnateljica. Prema njezinim riječima, suradnja sa socijalnim službama, policijom, liječnicima i pedagozima je vrlo dobra u pružanju pomoći žrtvama, dok su najslabija karika u lancu – sudovi.

Za razliku od zagrebačke "Duge", koja je u sustavu socijalne skrbi, Sigurna kuća Vukovarsko-srijemske županije otvorena je kao rezultat suradnje udruge B.a.B.e. i tamošnjih županijskih vlasti. Troškove boravka žena i djece snosi Ministarstvo socijalne politike i mladih, a plaće za četvero zaposlenih Vukovarsko-srijemska županija. Kapacitet od 20 mjesta za 12 žena i osmero djece uglavnom je dovoljan. Lani su smjestili tridesetak žrtava koje u prosjeku u Sigurnoj kući ostaju tri mjeseca. Maksimalni boravak je šest mjeseci, a u izuzetnim slučajevima dulje, doznajemo od voditeljice Ivane Sučić.

- Najčešće primamo žrtve s drugih područja, jer su u suprotnom žrtve pristupačnije zlostavljačima. Zato posljednjih nekoliko godina pojačano radimo na multisektorskoj suradnji, sa socijalnim službama i policijom iz drugih dijelova Hrvatske. Dobro smo se upoznali i međusobno educirali – kaže voditeljica. Prema njezinu mišljenju, u zaštiti žrtava obiteljskog nasilja nisu problem zakoni, nego njihova provedba.

- Izuzetno je blaga politika kažnjavanja obiteljskog nasilnika, što pokazuje i podatak o 33 posto recidivista. Gotovo se nikad ne izriču zatvorske kazne, nego najčešće novčane, koje ne ispunjavaju svoju svrhu. Bilo bi korisnije da se osnuje fond za žrtve obiteljskog nasilja u koje bi počinitelji uplaćivali novac – upozorava Sučić.

Problem je i što nadležne službe ne prepoznaju značaj ekonomskog nasilja koje često prethodi fizičkom zlostavljanju. Nisu rijetka ni dvostruka uhićenja, odnosno kažnjavanje i žrtve i počinitelja, kada se i samoobrana tretira kao nasilje. Sučić smatra i da bi prioritet trebao biti izmještanje nasilnika, a ne žrtve iz obiteljskog doma. Žene sada rjeđe prijavljuju nasilje zbog toga što se boje da će morati napustiti svoj dom.

- Poseban su problem strankinje koje žive u Hrvatskoj, a koje su žrtve obiteljskog nasilja. Zdravstveno osiguranje ona i djeca mogu imati, ali mjesečno mora plaćati 350 kuna za nju i za svako dijete po 350 kuna. Posao može pronaći, ali jako teško jer nema pravo prijave na Zavod za zapošljavanje, a samim tim njezin potencijalni poslodavac nema pravo na poticajne mjere pri njezinu zapošljavanju – opisuje nam Ivana Sučić nezavidnu životnu situaciju jedne stanovnice Sigurne kuće.

Za razliku od primjera iz Zagreba i Vukovara, u Zadru muku muče s financijama. "Mala kuća", sklonište koje vodi zadarska Udruga za pomoć ženi i djetetu "Duga", jedva spaja kraj s krajem.

- Na početku rada 2007. godine primali smo na godinu 800 tisuća kuna od Grada Zadra, a sada samo 350 tisuća kuna i 70 tisuća kuna od Županije. To nam je dovoljno samo za vegetiranje. Prošle smo obuku za apliciranje za EU-projekte, ali to nije dovoljno za sastavljanje ozbiljnog projekta, a novca da platimo profesionalce za izradu aplikacije nemamo – kaže koordinatorica Gordana Markulin Ježina.

U "Maloj kući" u kojoj rade tri stručne osobe ima mjesta za 10 odraslih plus jedno dijete do tri godine. Neovisno o manjku sredstava, u udruzi se trude da žene i djeca žrtve obiteljskog nasilja imaju sve što im je potrebno, od smještaja do psihološke i pravne podrške. Sredstva za njihovu hranu i boravak, kao i u većini skloništa po Hrvatskoj, snosi Ministarstvo socijalne politike i mladih, na mjesec 3200 kuna po osobi.

- Stalno smo puni. Ponekad imamo i liste čekanja. Nerijetko imamo potrebu ne samo za višemjesečnim smještajem žena i djece, nego nam se jave osobe kojima treba sklonište od nasilnika na dva-tri dana. Tražili smo prostor od Grada i za takvu vrstu skloništa, ali još nam nisu ponudili adekvatni prostor – kaže koordinatorica. I u zadarsku "Malu kuću" žene dolaze sa svih strana – Dubrovnik, Gospić, Karlovac, Osijek, Rijeka... U prosjeku ostaju između pet i osam mjeseci.

Imali smo nekoliko žena koje su ostajale i dulje, ali trudimo se da toga ima malo. Dugotrajan boravak u skloništu je neefikasan. To je ipak izolirana, umjetna sredina. Trudimo se ojačati žene za povratak u redoviti život – kaže Markulin Ježina.

Iskustvo "Male kuće" u suradnji s centrima za socijalni rad i s policijom su vrlo dobri, ali i oni se žale na sudove i suce "koji znaju biti grubi, neugodni i neosjetljiviji na potrebe žrtve". I dalje su problem i žene, koje iz straha ili "nepisanih običaja" ne prijavljuju nasilnog partnera.

U skloništa za žene povremeno se za pomoć javljaju i muškarci. Njima, razumljivo, ne mogu ponuditi smještaj, ali ih upućuju u svoja savjetovališta. Uglavnom se žale da su žrtve psihičkog i ekonomskog nasilja svojih partnerica.

- To nije čudno. Muškarci sada često ostaju bez posla, osjećaju se stvarno jadno i postaju ekonomski ovisni o partnerici, što ona može zloupotrebljavati – zaključuje koordinatorica Male Kuće Gordana Markulin Ježina.   

Da sustav zaštite žrtava obiteljskog nasilja još treba doraditi, upozorio je Hrvatsku ljetos i UN-ov Odbor za ukidanje diskriminacije žena u svojem izvještaju o provedbi CEDAW konvencije. U dijelu o nasilju u obitelji, Odbor je pozdravio donošenje Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Nacionalne strategije, ali je izrazio i zabrinutost da se više vodi briga o očuvanju obitelji nego o sigurnosti žrtava. Upozoreno je da Hrvatska još nije ratificirala tzv. Istambulsku konvenciju Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji iz 2011. godine. Hrvatska je, uz Makedoniju, jedina zemlja s prostora biše Jugoslavije koja nije ratificirala Konvenciju. Posebno je, među ostalim, istaknut i problem manjka broja skloništa za žrtve obiteljskog nasilja. Odbor je upozorio i na negativnu praksu da se obiteljsko nasilje češće tretira kroz Prekršajni nego kroz Kazneni zakon.

Prvi sveobuhvatni Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji donesen je 2003. godine, što je dovelo do veće broja procesa protiv obiteljskih nasilnika, jer se do tada primjenjivao samo Obiteljski zakon. Izmjenama 2009. godine uvedeno je "ekonomsko nasilje" kao poseban oblik obiteljskog nasilja i pooštrene su kazne za nasilnike. Prije nekoliko mjeseci Vlada je izašla s novim Prijedlogom zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim se, među ostalim, namjeravalo uvesti obzirniji odnos prema žrtvi, omogućiti bolju zaštitu žrtve kod svjedočenja protiv nasilnika, a predložene su i novine vezane uz zaštitne mjere. Zakon je Vlada uputila u Sabor 16. srpnja, dan nakon što je nastupila ljetna stanka parlamenta. Sada, u jesenskom dijelu zasjedanja, završio je kao 44. točka dnevnog reda. Nitko ga nije ni pipnuo, a skoro i neće, jer je Sabor u međuvremenu raspušten.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

vise-se-vodi-briga-o-ocuvanju-obitelji-nego-o-sigurnosti-zrtava-obiteljskog-nasilja-3575-3901.jpg

Neke žrtve obiteljskog nasilja ne žele ići preko socijalne službe ili policije, jer su i počinitelji ili dio tog sustava ili su bliski s njima. Posebno je to problem u malim sredinama, kaže ravnateljica doma za žrtve obiteljskog nasilja „Duga Zagreb“ Željka Barić
Neke žrtve obiteljskog nasilja ne žele ići preko socijalne službe ili policije, jer su i počinitelji ili dio tog sustava ili su bliski s njima. Posebno je to problem u malim sredinama, kaže ravnateljica doma za žrtve obiteljskog nasilja „Duga Zagreb“ Željka Barić
Foto: 
Zagrebancija.com

vise-se-vodi-briga-o-ocuvanju-obitelji-nego-o-sigurnosti-zrtava-obiteljskog-nasilja-3575-3902.jpg

Ne prepoznaje se značaj ekonomskog nasilja, koje često prethodi fizičkom zlostavljanju. Nisu rijetka ni dvostruka uhićenja, odnosno kažnjavanje i žrtve i počinitelja, kada se i samoobrana tretira kao nasilje
Ne prepoznaje se značaj ekonomskog nasilja, koje često prethodi fizičkom zlostavljanju. Nisu rijetka ni dvostruka uhićenja, odnosno kažnjavanje i žrtve i počinitelja, kada se i samoobrana tretira kao nasilje
Foto: 
B.a.b.e.

vise-se-vodi-briga-o-ocuvanju-obitelji-nego-o-sigurnosti-zrtava-obiteljskog-nasilja-3575-3903.jpg

Novim prijedlogom zakona kojim se namjeravalo uvesti obzirniji odnos prema žrtvi, omogućiti bolju zaštitu žrtve kod svjedočenja protiv nasilnika, a predložene su i novine vezane uz zaštitne mjere. U jesenskom dijelu zasjedanja Sabora završio je kao 44. točka dnevnog reda. Nitko ga nije ni pipnuo…
Novim prijedlogom zakona kojim se namjeravalo uvesti obzirniji odnos prema žrtvi, omogućiti bolju zaštitu žrtve kod svjedočenja protiv nasilnika, a predložene su i novine vezane uz zaštitne mjere. U jesenskom dijelu zasjedanja Sabora završio je kao 44. točka dnevnog reda. Nitko ga nije ni pipnuo…
Foto: 
B.a.b.e.