Vojni puč ili uvođenje demokracije: egipatska vojska učinila ono što američka po svijetu čini desetljećima

Ako bi Egipat uspio izgraditi doista demokratski društvo, umjesto po bivše kolonijalne sile neusporedivo kooperativnijih autokratskih režima, ovo što se događa u toj zemlji moglo bi biti početak kraja vrlo duge dominacije i SAD-a i država poput Francuske ili Velike Britanije na Bliskom istoku.

Preporuku hrvatskim državljanima da ne putuju u Egipat zbog sigurnosnih razloga Ministarstvo vanjskih i europskih poslova objavilo je tek 4. srpnja, jedan dan nakon što je egipatska vojska provela puč i predsjednika Mohameda Morsija strpala de facto iza rešetaka, u duboku hladovinu. Ali za razliku od debakla iz Libije, kada je mnoštvo naših sunarodnjaka moralo improvizirati svoj bijeg iz rata kojim se svrgavalo Gadafija, ovaj put sigurnosna reakcija resornih ministarstava zakasnila je i iz većine zapadnih zemalja.

Kako je, dakle, moguće da su se stručnjaci za vanjsku politiku i diplomaciju iz vlada tolikog broja zemalja koje u većoj ili manjoj mjeri drmaju svijetom, ponijeli kao da su pali s Marsa? Jesu li doista sve te vlade s vlastitom odlukom čekale reakciju SAD-a, koja je također zakasnila? Leži li zbilja osnovni razlog opće zbunjenosti oko procjene događaja u Egiptu u tome što je riječ o zemlji u kojoj su sve sukobljene strane u nekom trenutku bile financirane iz Washingtona, pa je postalo vrlo komplicirano, ako ne i potencijalno kompromitirajuće, ocijeniti tko se tamo uopće bori za interese i volju naroda. Naravno, sve u skladu sa zapadnim interesima. Kako političkim, tako i ekonomskim.

Zakašnjela reakcija na kraju nije imala posebnog utjecaja na lomljavu, krvoproliće i buku na zapaljenim ulicama Egipta, kao ni na politički razvoj stanja, ali je vrlo indikativna u rasvjetljavanju interesa Zapada prema najmnogoljudnijoj arapskoj zemlji. Pomoć iz SAD-a – političku, financijsku i tehničku – do sada su okusili svi; Muslimansko bratstvo, široka nevladina građanska platforma koja se prvo borila protiv Hosnija Mubaraka, a potom i protiv Morsija, čak i bivši Mubarakov režim te, naravno, egipatska vojska koja još od 1979. iz Washingtona godišnje prima u prosjeku 2 milijarde dolara pomoći.

U svakom slučaju, proteklih tjedana nije bio nikakav problem točno predvidjeti što se sprema Muslimanskom bratstvu i Morsiju. Prosvjedi su neprekinuto trajali još od 22. studenoga prošle godine kada je Morsi kompletno Ustavno vijeće Egipta počastio imunitetom od bilo kakvog kaznenog progona. Iz Vijeća su prethodno istupile sve sekularne stranke u znak bojkota zbog islamističkoga karaktera nacrta novog ustava, a dio ogorčenosti odnosio se i na to što je Morsi od kaznene odgovornosti "u prijelaznom razdoblju" usput zaštitio i sebe samoga. U prosvjedima se tijekom narednih mjeseci ginulo sve češće, a uoči puča, prema nekim procjenama, na ulicama Egipta znalo se okupiti do 33 milijuna ljudi koji su tražili predsjednikovu ostavku. Sav taj "šušur" bio je popraćen i neizbježnim odgovorom represivnog aparata u vidu pendrečenja, suzavca, povremeno čak i pucnjave u prosvjednike, dakle svime onime čemu je svijet posljednjih godina svjedočio kao uvertirama u rušenje režima u Libiji i Tunisu te konačno i režima Hosnija Mubaraka u Egiptu 2011. Jedina je iznimka bila Sirija u kojoj je vlast kroz tamošnji rat tijekom posljednjih pola godine iznenadila Zapad, stabilizirala se, te se čak nazire i njezina pobjeda.

Sve je upućivalo na to da je u Egiptu na red došlo i nasilno rušenje s vlasti Muslimanskog bratstva.  Egiptom već nekoliko dana kruži priča o tome da su i Morsi i politička organizacija iza njega silaznom linijom krenuli odmah nakon izborne pobjede 30. lipnja. I to prvenstveno zato što ni novi predsjednik ni Bratstvo nisu shvatili da je Morsiju prvom krugu izbora dobio samo 25,5 posto glasova, te da je u drugom krugu pobijedio s tankom većinom od samo 51,7 posto onih koji su izišli na izbore, i to protiv Ahmeda Shafika, političara iz Mubarakove ere. Savršeno je, znači, bilo jasno da Egipćani baš i nisu pretjerano voljni, bar ne u većini, trpjeti još jednu autokratsku vladavinu koja bi zamijenila staru.

Svima je u Egiptu jasno i to da je ključni razlog Mubarakova pada bio rast nezadovoljstva naroda zbog ekonomskog stanja u zemlji, na koje je na kraju došao famozni kredit MMF-a od 3 milijarde dolara uz obaveze rezanja socijalnih mjera poput subvencija na hranu. Istraživanja su tada govorila da je 60 posto ispitanih kao osnovni razlog za masovan izlazak na ulice navodilo osobni standard i ekonomiju, što znači da je svakome bilo vrlo lako uočiti da egipatski narod ni u jednom trenutku nije pokazao većinsko raspoloženje za režimom koji bi ih uz nastavak autokratskog vođenja zemlje i nerješavanje siromaštva, nezaposlenosti i sličnih nedaća još maltretirao i vjerskom represivnom politikom.

A dogodilo se upravo to. Od dolaska Muslimanskog bratstva na vlast zaredao je niz napada na manjine, posebno kršćanske Kopte. Prilikom prosvjeda policija one iste aktiviste koji su prethodno rušili Mubaraka, sada nije imala običaj štititi od napada pripadnika Muslimanskog bratstva. Katastrofalni potezi nove vlasti nizali su se jedan za drugim. Izborne i političke promjene išle su u smjeru pogodovanju islamističkim političkim snagama. Prorežimski mediji stali su propagirati vjersko sektaštvo, a oni kritički počeli su trpjeti sve teže napade, što se također dalo predvidjeti nakon što nova vlast nije ukinula Ministarstvo informiranja iz Mubarakova doba. Nadalje, Muslimansko je bratstvo obećalo da se neće natjecati za više od 30 posto mjesta na parlamentarnim izborima, da bi se naposljetku natjecalo za sva, a gornji dom parlamenta, izvorno zamišljen kao savjetodavno tijelo, dobilo je goleme ovlasti samo zato što je Muslimansko bratstvo nakon izbora s izlaznošću od samo 7 posto građana s pravom glasa u njemu osvojilo apsolutnu većinu. Dotične izbore opozicija je ignorirala prvenstveno zbog dotadašnje beznačajnosti tog tijela.

Istodobno, zemlja je sve više trpjela nestanke električne energije, manjak hrane, posebno kruha i goriva, rast državnog duga. Zemlja s dugom povijesti nasilnog smjenjivanja predsjednika zabilježila je iste društvene i ekonomske trendove zbog kojih su se građani borili protiv Mubarakova režima; bogati su se i dalje bogatili, siromašni i dalje siromašili, državna represija nije se bitno promijenila, da bi naposljetku izmrcvarenom sekularnom društvu vladajuća garnitura pokušala natovariti još i ustav gori i od ideja nekih od najkonzervativnijih demokršćana u Europi. Da stvar bude gora, referendumski rezultati, objavljeni dan nakon što se Morsi dekretom zaštitio od kaznenog progona, otkrili su da je novi ustav potvrdilo samo 64 posto od puke trećine građana koji su uopće glasali - znači, samo oko 20 posto u apsolutnim brojkama.

Kompleksnom, kulturno bogatom društvu poput egipatskoga zaprijetilo je da mu promjenama budu obuhvaćeni umjetnost, obrazovanje, mediji, sveučilišni zakoni, sport, upravljanje antičkim i kulturnim naslijeđem, navike u odijevanju, prehrambene navike, turizam, državni praznici i što sve ne. Muslimansko bratstvo uopće nije razumjelo da se demokracijom ne može nazivati puka izborna procedura, a kazna je bila ta što je protiv sebe okrenulo cijelo društvo – od građanskih aktivista, preko vojske i većine parlamentarnih stranaka, pa čak do vjerski radikalnih salafista. U onom trenutku kada je vojska prelomila vlastitu lojalnost nakon Morsijeve najave vojne intervencije u Siriji, kulminacija političkog i građanskog nezadovoljstva okrunjena je vojnim udarom.

Što se Zapada tiče, jako je zanimljivo primijetiti da apsolutno nijedna vlada u svojoj retorici intervenciju egipatske vojske, nasilnu smjenu vlasti i zatočenje na otvorenim izborima izabranog predsjednika nije nazvala pravim imenom – vojnim udarom. Bez obzira na to o kakvom je predsjedniku riječ, bez obzira na oduševljenje Egipćana nakon njegova pada, bez obzira na salve pohvala vojsci iz redova milijuna prosvjednika u koje je samo godinu, dvije ranije ta ista vojska pucala dok su rušili Mubaraka, tvrda je činjenica da ipak nije riječ ni o čemu drugom nego o puču. Posebno je zanimljivo i to što izraz "puč" ne koriste ni zapadni mediji, a snažnih osuda nema ni zbog mnogih desetaka pobijenih prosvjednika iz redova Muslimanskog bratstva koji su stradali od paljbe vojnika kada su u bijesu pohrlili na ulice u znak potpore srušenom Morsiju.

Takve okolnosti dovele su do nagađanja da je Muslimanskom bratstvu i predsjedniku Morsiju glave u stvari došlo to što su naglo izgubili potporu Washingtona koji u svakom trenutku u Egiptu ima rezervnu varijantu, neku od bilo koje skupine koju je u nekom trenutku podupirao ili je podupire i dalje. Prema istim teorijama intervenciju vojske Zapad je prešutno odobrio i nije se obazirao na to da vladajući režim u post-Mubarakovom Egiptu, u kojem je 14 milijuna ljudi odsklizalo u siromaštvo, zasigurno neće biti u stanju podnijeti pritisak 9000 organiziranih protuvladinih prosvjeda tijekom samo mjesec dana. Kao razlog okretanja leđa Washingtona prema Bratstvu, dotična tumačenja navode Morsijev zaokret prema neovisnijoj politici u odnosu na SAD, odnosno nedavne poteze koji se tiču odbacivanja sporazuma s MMF-om te uzimanje financijske pomoći od Libije (2 milijarde dolara), Turske (1 milijarda) te Katara i Saudijske Arabije (6 milijardi). To bi značilo stvaranje snažnog bloka na koji bi SAD imao bitno manji utjecaj nego dosad, što bi u toj regiji za Washington bio ozbiljan problem. Redom je riječ o zemljama koje su u dobrim odnosima s Muslimanskom braćom, što objašnjava vrlo nervozne reakcije iz tih zemalja na egipatski puč. Posebno iz Turske, koja se pred vlastitim narodom kompromitirala agresivnom politikom prema ratu u Siriji, u kojoj vojni udar nije nimalo nepoznata pojava iz bliže prošlosti i u kojoj Erdoganova stranka također već dulje vrijeme pod nosom trpi masovne prosvjede.

Naravno, vrlo je moguće da ipak nije riječ o američkom podmetanju klipova Kairu, nego je vjerojatnije da je SAD ostao zatečen događajima na koje nije znao kako najbolje reagirati. To se posljednjih godina na Bliskom istoku znalo događati, posebno u Siriji, pa je doista vrlo moguće da se Zapad u ovakvom razvoju događaja odlučio tek pratiti stanje na kairskim ulicama i do daljnjega tome prilagođavati svoju vanjsku politiku. Napokon, pitanje je koliko bi otvorena konfrontacija s Muslimanskim bratstvom SAD-u bila isplativa, jer mu je i dalje neophodna u Libiji, gdje drži vlast, ali i u tijelima sirijske opozicije u egzilu, preko kojih pokušava utjecati na rat u Siriji. Na sličan način SAD već desetljećima pokazuje da puno lakše surađuje s tvrđim, rigidnijim režimima, pa čak značilo to i vrlo tvrde vjerske nazore kao što je primjerice slučaj sa Saudijskom Arabijom, nego s onima koji naginju kakvoj takvoj demokraciji.

U skladu s tim mnogi kritičari već dulje vrijeme Morsijev režim prokazuju ne kao demokratski nastavak narodne revolucije protiv Mubaraka, nego kao tek još jedan koji je trebao biti uspostavljen umjesto onog starog. A u tom slučaju, ako bi Egipat ovaj put napokon uspio izgraditi doista demokratski društvo, umjesto po bivše kolonijalne sile neusporedivo kooperativnijih autokratskih režima, bila bi riječ o presedanu koji bi mogao predstavljati početak kraja vrlo duge dominacije i SAD-a i država poput Francuske ili Velike Britanije na Bliskom istoku.

Danas su u Egiptu otvorene sve opcije, a u kojem se smjeru ispisuje sljedeća etapa te zemlje najbolje će se moći mjeriti smjerom u kojem će biti angažirana vojska kao igrač koji još uvijek šakom o stol može lupati s daleko najvećim autoritetom i utjecajem. Riječ je o oružanoj sili koja, odmah nakon izraelske vojske, već 34 godine uživa daleko najizdašniju financijsku i tehničku potporu Washingtona u svijetu. No, u Washingtonu su se posljednjih dana oko egipatske vojske uzburkali duhovi. Obamina administracija joj zbog puča, kršenja ljudskih prava i nastavka ubijanja prosvjednika, sada pripadnika Muslimanskog bratstva, još nije ukinula vojnu pomoć, nije je čak ni najavila, ali su jastrebovi poput senatora Johna McCaina to već tražili.

Bio netko skloniji političkom islamu ili sekularizmu, tvrda je činjenica da egipatska vojska i dalje puca u prosvjednike kao onda kada je branila Mubaraka te da bez oklijevanja smjenjuje i uhićuje istaknute članove koje je kratkotrajna vlast agresivno postavljala na razne položaje u društvu i strukturama vlasti. Još malo pa kao u doba Mubaraka. Istodobno, na Zapadu se pojavljuju osobe poput Tonyja Blaira koje vojni udar protiv pripadnika vlasti s izbornim legitimitetom, bez obzira o kakvoj političkoj opciji bila riječ, pravdaju okolnostima u kojima građani više nisu mogli čekati sljedeće izbore. Istodobno se ne priznaje da ovo što se zasad događa u Egiptu još uvijek nema značajke revolucije. Također, ako se već govori o građanima koji zbog nezaposlenosti i siromaštva više nisu u stanju čekati izbore, dežurni cinik bi mogao zaključiti da bi se logika "legitimiteta vojnog udara" jednako mogla primjenjivati i na sve veći broj zemalja EU s rastućom nezaposlenošću i likvidiranjem socijalne države, naravno, bez iluzija da bi se to doista moglo i dogoditi. A hoće li to i ubuduće biti moguće u Egiptu i inače na Bliskom istoku, vidjet će se ubrzo i ovisit će o tome koliko će se razvoj demokracije mjeriti obrnuto proporcionalno stabilnošću i utjecajem vojske i represivnog aparata.