Skoči na glavni sadržaj

Za Glavašev slučaj nije kriv Ustavni, nego Vrhovni sud

za-glavasev-slucaj-nije-kriv-ustavni-nego-vrhovni-sud-2768-2878.jpg

Prevedeno, Ustavni sud traži od Vrhovnog da jasno odluči hoće li se Dopunski protokol II. primjenjivati i za zločine poslije 8.10. 1991. godine, kao u Glavaševom slučaju, ili samo na one koji su bili prije, kao što Vrhovni sud sugerira za slučaj Novske
Foto: Slobodnaevropa.org

Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim kontradiktornim presudama u sličnim sudskim postupcima isprovocirao je odluku Ustavnog suda kojom je ukinuta njegova pravomoćna presuda kojom su Branimir Glavaš i petoro njegovih suučesnika osuđeni na zatvorske kazne zbog ratnog zločina nad srpskim civilima koji su počinili u ljeto i kasnu jesen 1991. godine u Osijeku.

Do sredine travnja prošle godine Ustavni sud se gotovo četiri godine mučio s ustavnim tužbama Branimira Glavaša i nekolicine njegovih suučesnika u zločinima nad osječkim Srbima.

Oko pravomoćne presude Vrhovnog suda protiv Glavaša i ostalih vrtjeli su se kao mačak oko vruće kaše sve dok 16. travnja prošle godine Vrhovni sud nije poništio presudu Županijskog suda u Zagrebu kojom je skupina pripadnika Hrvatske vojske osuđena zbog ratnog zločina koji su u okolici Novske počinili nad srpskim civilima koncem '91. i početkom '92. godine. Vrhovni sud je poništio tu presudu i vratio je na ponovno suđenje jer je zaključio da je zagrebački Županijski sud krivo zaključio da se u vrijeme počinjenja zločina na teritoriju Hrvatske odvijao nemeđunarodni oružani sukob i sukladno tome okrivljenike osudio zbog ratnog zločina koji su počinili kršenjem Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

Kako je stajalište Vrhovnog suda da se nakon 8. listopada 1991. godine kada je Hrvatska odlučila prekinuti sve državnopravne veze sa SFRJ na njezinu području vodio međudržavni oružani sukob presudu zagrebačkog Županijskog suda ukinuo je i vratio na ponovno suđenje zbog povrede bitne činjenica, što u konačnici može štetiti okrivljenicima jer se njihovi zločini mogu kvalificirati kao „obična“ ubojstva, a ne kao ratni zločini zbog kršenja Dopunskog protokola II.

Isti taj Vrhovni sud je, pak, odlučujući o žalbama Branimira Glavaša i njegovih suučesnika u zločinu, na slične njihove tvrdnje da su zločini u Osijeku počinjeni za vrijeme međunarodnog oružanog sukoba, a ne za vrijeme unutarnjeg-nemeđunarodnog oružanog sukoba, 2010. godine presudio da se na radi o povredi bitne činjenice i da im se moglo suditi i presuditi za ratni zločin zbog kršenja Dopunskog protokola II Ženevskih konvencija.

Zbog drastično različite prakse u sličnim procesima Ustavni sud je poništio presudu Vrhovnog suda protiv Glavaša i ostalih i naložio Vrhovnom sudu da obrazloži „svoja stajališta o primjeni Dopunskog protokola II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba i na događaje poslije 8. listopada 1991. godine te o drugim pravnim pitanjima u vezi s karakterom  oružanog sukoba na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991.“ koja su naznačena u obrazloženju odluke Ustavnog suda.

Prevedeno na svima razumljiviji jezik Ustavni sud traži od Vrhovnog suda da jasno i glasno odluči hoće li se Dopunski protokol II. u svim sudskim postupcima primjenjivati i za zločine počinjene poslije 8. listopada 1991. godine, kao u Glavaševom slučaju, ili samo na one koji su počinjeni do tog datuma, kao što Vrhovni sud sugerira u svojoj odluci kojom je poništio presudu Županijskog suda u Zagrebu zbog zločina počinjenih u Novskoj.

Ako se Dopunski protokol II. ne može primjenjivati u sudskim procesima za zločine počinjene nakon 8. listopada 1991. godine, onda bi se u pravilu moglo zaključiti da nije riječ o ratnim zločinima, nego o „običnim“ ubojstvima i drugim „običnim“ kaznenim djelima koja se procesuiraju u „običnim“ sudskim procesima, u kojima, primjerice, nema zapovjedne odgovornosti, a moguća je i zastara te primjena abolicije.

Ustavni sud načelno dopušta razlike u presudama u sličnim sudskim postupcima, jer one su dio neovisnosti i samostalnosti sudaca i sudbene vlasti, ali istovremeno smatra da one ne mogu biti drastično različite jer time krše ustavno pravo na procesnu jednakost stranaka u postupcima i druga slična prava koja pripadaju svim građanima u sudskim postupcima.

Istovremeno, međutim, Ustavni sud zaključuje da je ujednačavanje sudske prakse isključivo pravo i obveza Vrhovnog suda. Zato je i prepustio Vrhovnom sudu, iako zapovjednim tonom, da ujednači sudsku praksu u procesuiranju ratnih zločina koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i drugih postrojbi nad srpskim i drugim nehrvatskim civilima.

Dvojbeno je, međutim, zašto je Ustavni sud tako dugo oklijevao da donese odluku povodom Glavaševe i žalbi njegovih suučesnika i zašto ju je po ubrzanom postupku donio tek nakon odluke Vrhovnog suda da ukine prvostupanjsku presudu zbog ratnih zločina u Novskoj?

Jer, nakon svega, sada ispada da je čekao upravo donošenje takve odluke Vrhovnog suda kako bi ukinuo pravomoćnu presudu Glavašu i ostalima i vratio je na ponovno suđenje.

Osim toga, zašto istovremeno nije ukinuo i presudu Vrhovnog suda kojom je poništena presuda zagrebačkog Županijskog suda zbog zločina u Novskoj jer i ona je sastavni dio neujednačene sudske prakse. Dodatni razlog za njezino ukidanje Ustavni sud je mogao pronaći i u svojemu obrazloženju u kojemu navodi da Haaški sud za ratne zločine počinjene na prostoru ex-Jugoslavije primjenjuje Dopunski protokol II. i na međunarodne i na nemuđanarodne oružane sukobe, odnosno za čitavo razdoblje od početka oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije pa do njihova okončanja i sklapanja mira.

Ujednačavanje sudske prakse može ići i u smjeru potvrđivanja presude Glavašu i ostalima, ali i u smjeru njezina vraćanja na početak sukladno poništenju presude za zločine u Novskoj. Glavašu se zapravo može dogoditi da mu presuda zbog slučaja „garaža“ ostane ista jer je taj zločin počinjen prije 8. listopada 1991., a da presuda za slučaj „selotejp“ bude poništena i vraćena na ponovno suđenje. U tom bi slučaju sav jad neujednačene sudske prakse u procesuiranju ratnih zločina došao do punog izražaja, a pogotovo ako bi se Ustavni sud usudio propitati i razlike u sudskim procesima u kojima se zbog ratnih zločina sudilo pobunjenim Srbima.