Zaustavite Guardian!

Britanski list lijeve orijentacije sudjelovao je u svim glavnim globalnim pričama u zadnjih nekoliko godina. Nakon objave Snowdenove dokumentacije, vlasti se u panici okreću klasičnom obrascu koji se ovaj put može parafrazirati u "zaustavite Guardian"

Potencijal za nadzor kojeg danas ima država ide puno dalje od Orwellove 1984. godine. Orwell nikada ne bi mogao zamisliti nešto tako kompletno kao što je ovo, ovaj koncept prikupljanja svega, svo vrijeme - konstatirao je Alan Rusbridger, dugogodišnji glavni urednik The Guardiana, na jednom predavanju održanom u New Yorku  krajem rujna.

Ogradio se kako to ne znači da u ovom trenutku on živi u totalitarnom društvu, ali potencijal je svakako tu i na to treba upozoravati, jer što će se dogoditi ako on jednom padne u potpuno krive ruke?
Dokumentacija koju je The Guardianu ovog proljeća ustupio američki zviždač Edward Snowden jasno je prikazala kako je rasprostranjena mreža nadzora koju predvodi američka agencija NSA, u suradnji s britanskim GCHQ, a, pokazalo se, niti druge obavještajne službe nisu nevine. Nije tu najbitnije to što američka služba prisluškuje najmanje 35 svjetskih vođa uključujući Angelu Merkel, već to da im društvo čine i svi ostali, da se redovito i rutinski presreću telefonski razgovori stotina milijuna građana i sav promet internetskih divova, među kojima su i Google i Yahoo.
 
Britanski list lijeve orijentacije potaknuo je raspravu i nova otkrića u kojima su ih slijedili drugi mediji, ali vlasti se nisu sjetile ničeg pametnijeg od klasičnog paničnog poteza koji se u ovom slučaju parafrazira kao "zaustavite Guardian".
 
Rusbridger je prizvan na ispitivanje u britanski parlament gdje će ga sljedeći mjesec članovi odbora za unutarnja pitanja rešetati zbog serije članaka o tajnim programima špijuniranja kojeg provode NSA i GCHQ. The Guardian je objavom Snowdenovih informacija isprovocirao saslušanje čelnika britanskih obavještajnih službi pred parlamentarnim odborom za obavještajni rad i nacionalnu sigurnost, kojeg predvodi bivši ministar vanjskih poslova Malcolm Rifkind.
 
Dojam je, međutim, da su se direktor GCHQ Iam Lobban, šef MI6 John Sawers i šef MI5 Andrew Parker relativno lako provukli kroz ispitivanje, prebacivši krivnju na The Guardian, kojeg su optužili da je objavom državnih tajni učinio veliku uslugu teroristima diljem svijeta. Tijekom vikenda na te se novine okomio ministar vanjskih poslova William Hague, a u ponedjeljak je njihov rad osudila i ministrica unutarnjih poslova Theresa May. Bivši ministar obrane Liam Fox uputio je pismo državnom tužiteljstvu, sumnjičeći The Guardian za terorizam zbog dijeljenja podataka o agentima GCHQ sa stranim novinarima i blogerima. Društvo im čine i neki mediji poput konkurentskog The Daily Maila koji je The Guardian okrivio za imenentnu opasnost gubljenja brojnih ljudskih života.
 
"Gubitak klasificiranih dokumenata nije odgovornost novinara, već same obavještajne zajednice. Upravo je uključenjem novina širom svijeta spriječeno da se te informacije preliju mrežom i naposljetku izazovu curenje s katastrofalnim posljedicama. Mi smo se redovito konzultirali s D-notice odborom Downing Streeta (odbor koji odlučuje o mogućoj cenzuri op.a.), Bijelom kućom i obavještajnim agencijama, dajući im vremena da nam iznesu svoje brige i istaknu moguće strahove. Pažljivo smo slušali njihove argumente i pristali ne objaviti neke stvari te prikrili sva imena i osjetljive operacijske detalje. Bez obzira na to, jasno nam je da će neki ljudi za svaku formu objave upozoravati da ona ima štetan utjecaj na rad sigurnosnog aparata - ali to ne može značiti kraj svih pitanja i svake debate", odgovorio je na objede The Guardian.
 
Pritisak na novine traje od lipnja kada je krenula serija članaka baziranih na Snowdenovoj dokumentaciji. Kulminirao je nakon povratka britanskog premijera Davida Camerona s prošlog summita EU kojim je zbog informacije da je prisluškivan mobitel njemačke kancelarke dominirala tema neovlaštenog zabadanja nosa Amerike u poslove svojih prijatelja. Umjesto da javnosti predoči neko obrazloženje o suradnji NSA i GCHQ, objasni koliko on zna o cijeloj operaciji te je li ona nužna, Cameron je počeo prijetiti. 
 
Britanski premijer parlamentu je rekao što ga zapravo muči - smiješno fizičko uništenje računala na kojima je The Guardian čuvao Snowdenovu dokumentaciju nije, gle čuda, zaustavilo objavu materijala, več ju je, dapače, intenziviralo. A tom čuđenju zapravo i nije trebalo biti mjesta s obzirom da je Rusbridger objavio kako su najvažniji dijelovi Snowdenove dokumentacije poslani i The New York Timesu i velikom američkom istraživačkom portalu ProPublici koji će nastaviti s objavom ako The Guardian bude spriječen. U Velikoj Britaniji, naime, ne postoji pandan američkom 1. amandmanu koji štiti novinarske slobode. 
 
A bio je to pravi akcijski film, kao i sve što se u zadnjih nekoliko godina zbiva The Guardianu. Istraživanja tog lista započeta 2009. ozbiljno su nagrizla moćno Murdochovo carstvo i izazvala gašenje tiražno deset puta jačeg The News of the World, a suđenja u aferi poznatoj kao "phone hacking" skandal još traju. Prije izbijanja tog skandala nitko izvan unutarnjeg kruga britanskog hipertrofiranog žutog tiska nije mogao niti naslutiti u kakve se sve perverzije uredništva tabloida mogu upuštati ne bi li prodali novine - bilo je tu podjednako prisluškivanja slavnih kao i obitelji žrtava seksualnih i terorističkih zločina, potplaćivanja policije, ucjena premijera i siromaha, ubojstava i privatnih detektiva, a sve garnirano opijatima za dobro jutro i za laku noć. Urednici The News of the World i The Suna slali su prijeteća pisma u The Guardian, a ratno stanje do danas nije završeno.
 
Paralelno s praćenjem te afere koja je uzdrmala politički i medijski vrh Velike Britanije te izazvala gubitke koji se mjere u milijardama globalnoj Murdochovoj imperiji, The Guardian je započeo suradnju s mušićavim Julianom Assangeom, zbog kojeg je Rusbridger znao napuštati svoj ured velikog šefa ne bi li se s tajnovitim zviždačem našao na njemu prihvatljivom sigurnom mjestu. The Guardian je sudjelovao u svim WikiLeaksovim važnim objavama, pa je, logično, prihvatio i  Snowdenov materijal.
 
Edward Snowden, sada bivši informatički stručnjak u Booz Allen Hamiltonu, kontraktoru koji je svoje usluge obavljao za NSA, ponudio se The New York Timesu, ali su te novine bile opreznije, dijelom stoga što bi im trebalo puno vremena za dešifriranje tehnički kompliciranog jezika poznatog samo insajderima, ali uglavnom zato što se nisu usuđivali sami procjenjivati što je od tog osjetljivog materijala opasno objaviti, a što ne. Snowden je onda preko posrednice, redateljice dokumentaraca Laure Poitras, stupio u kontakt s drčnim Glennom Greenwaldom, sada već bivšim komentatorom The Guardiana koji živi u Brazilu. Rusbridger je znao - ako njegov list odustane, Greenwald će pronaći načina da taj sočni materijal objavi negdje drugdje. Tajne će ionako izaći na vidjelo, samo tada u tome The Guardian, list koji inzistira na istraživačkom novinarstvu - neće sudjelovati.
 
"Sobu u kojoj je The Guardian čuvao Snowdenove dokumente Rusbridger je nazivao 'bunkerom'. Vrata su se držala zaključanima, a ispred njih je 24 sata dnevno stajao čuvar. Prije ulaska nekolicina ljudi koja je imala pristup morala je odložiti svoje smartphone i sve osobne uređaje na obližnji stol, da ih britanske i američke obavještajne agencije ne bi pretvarale u uređaje za snimanje", opisao je The New Yorker zavjereničku atmosferu u nedavno objavljenom članku naslovljenom "Freedom of Information", koji se vrlo opširno bavi The Guardianom i njegovim glavnim urednikom. U toj je prostoriji na pet bijelih stolova bilo smješteno pet računala, bez veze s internetom ili bilo kojom drugom mrežom. U tim su računalima bili šifrirani Snowdenovi dokumenti. Za pristup su bile potrebne tri lozinke, a nijedan pojedinac nije znao više od jedne, prepričali su sudionici tih zbivanja.
 
Tijekom cijelog lipnja i srpnja vlada je uporno, ali diskretno inzistirala da joj se dokumenti predaju, prijeteći da će ih inače uništiti. Rusbridger ih je stalno upozoravao da su dokumenti distribuirani i drugima, ali to nije pomoglo, morali su uništiti računala, u prisutnosti dva agenta GCHQ.  
 
 
Objave su ipak nastavljene, još jačom žestinom, a pritisak se pretvorio u vrlo otvorene prijetnje.
 
The Guardian je prevelik da bi ga ovo uništilo, ali vidjet ćemo što će se dogoditi s onima koji su krenuli u ovakvu borbu, moglo se čuti na konferenciji koja je prošlog tjedna održana u Londonu, a na kojoj su brojne međunarodne novinarske organizacije i udruženja pružile potporu britanskom listu. Pod vodstvom svog sadašnjeg urednika koji je, usprkos tome što je šezdesetogodišnjak, vrlo otvoren za nove medije, The Guardian je postao treća po posjećenosti online novina u  svijetu - iza Daily Maila i The New York Timesa, a čak dvije trećine njihovih čitatelja su izvan Velike Britanije. Ova ga afera ipak ne bi trebala ugasiti.

Ono što bi mu moglo doći glave isto je ono što muči i ostale. Usprkos ogromnom dometu na mreži, njegovo online izdanje donosi samo četvrtinu prihoda, a blagajnu još uvijek puni prodaja tiskanog izdanja koja iz godine u godinu pada. Gubitci Scott Trusta, zaklade koja financira The Guardian, rastu, ali iako se imovina topi, ona za sada ostaje odana proklamiranim principima nezavisnog i istraživačkog novinarstva.