Skoči na glavni sadržaj

Živjelo slobodno tržište!

Emir Imamović Pirke

Književnik, dramatičar, publicist, komentator, novinar, Bosanac, Dalmatinac... Jednom riječju - Pirke

zivjelo-slobodno-trziste-7180-9737.jpeg

Zanimljivo je kako se slobodno tržište obožavalo dok su procesi na njemu bili jednosmjerni i dok je bilo onih koji su bili spremni raditi više za manje, a kada je samoregulirano tržište promijenilo smjer i kada su kvalificirani konobari i kuharice, sobarice i kućni majstori, somelijerke i barmeni otišli tamo gdje se za manje truda na istom poslu zaradi više, što je preostalima omogućilo da povećaju svoje zahtjeve prema poslodavcima, vjerski je zanos naglo oslabio

Bio je to možda i najsubverzivniji kraja neke emisije informativnog programa Hrvatske televizije ikada, a svakako od nastupa Let 3 kod Ace Stankovića. Prvo su, kako red i koncept nalažu, gosti „Otvorenog“ u ponedjeljak, 17. lipnja, sve redom sljedbenici kulta tržišta – minus Krešimir Sever – računajući i poluanonimnog ministra rada Marka Pavića, naricali nad tužnom sudbinom poslodavaca u turizmu kojima koliko sutra treba dvadeset – trideset - milijun tisuća radnika iz uvoza jer, naravno, lijeni hrvatski čovjek neće da pod sadašnjim uvjetima radi kao konj i Milan Bandić zajedno, a onda su na red došle poruke gledatelja. E tu je sve ranije rečeno palo nekoj stvari iza ušiju: građani pokorni, radnici i napredna inteligencija, nisu pokazali minimum razumijevanja za ovdašnji kapitalizam i prateće kapitaliste čija je ljubav prema filipinskim konobarima i ukrajinskim grill majstorima obrnuto proporcionalna nespremnosti domaćeg svijeta da bude izrabljivan. Sve i jedan aktivni gledatelj HTV-a demonstrirao je raskošno poznavanje položaja radnika i radnica u sezonsko-turističkom ugostiteljstvu i hotelijerstvu i sve i jedan je imao isto rješenje vještačkog problema. Ono glasi: osam sati rada, dostojan smještaj i dobra plaća, pa tko može neka izvoli, a tko ne, taj je dobrodošao u novu stvarnost u kojoj, je li, tržište regulira samo sebe.

U Hrvatskoj se sve značajnije političke organizacije i svi njihovi lideri i liderice prema kapitalizmu odnose religijski, baš kao i oni što su u njemu, tom kapitalizmu, korisnici rada kao vlasništva radnika. Oni kao takvi, praćeni glasnogovornicima slobodnog tržišta i svećenicima kapitala, obožavaju isto to slobodno tržište dok su procesi na njemu jednosmjerni; dok, drukčije rečeno, ima onih koji su spremni raditi više za manje i još više za još manje i sve tako od zore do sumraka. No, kada je samoregulirano tržište promijenilo smjer, odnosno kada su kvalificirani konobari i kuharice, sobarice i kućni majstori, somelijerke i barmeni otišli tamo gdje se za manje truda na istom poslu zaradi više, što je preostalima, po prirodi stvari, omogućilo da povećaju svoje zahtjeve prema poslodavcima, vjerski je zanos naglo oslabio. Umjesto mirenja sa voljom svemogućeg tržišta, u pomoć je, kako to uvijek biva, pozvana majčica država. Da, ona skupa, preregulirana država sa visokim PDV-om i još višim fiskalnim i parafiskalnim nametima, spomeničkim rentama i ostalim ubojicama gospodarstva, postala je netko ili nešto od čega se očekuje da širom otvori granice svijetu kojem je pola hrvatske prosječne plaće dovoljno sve dok ne proba živjeti od nje.

Zemlja čiji je proračun heroinski ovisan o gospodarskoj grani oslonjenoj na vremensku prognozu i krizu konkurencije, sudara se sa onim što je – uz puno toga drugog - predstavljano kao blagodet kapitalizma, sa slobodnim odlaskom svoje radne snage na ona mjesta gdje se, jednostavno, zarađuje više, živi pristojnije i uživa zaštita od poduzetničkog koncepta u kojem je radnik resurs, dakle nešto što se koristi dok se ne potroši.

Možda su, tko će to znati, najpametniji od nas već uveliko u Dublinu i Stockholmu, Hamburgu i Salzburgu, ali i ovi što su ostali imaju još zdravog razuma. Onoga zbog kojeg neće, jednostavno neće da rade kao u onim godinama kada su se pisale ode turističkim djelatnicima i kao pozitivni primjeri isticale žene prinuđene za tri tisuće kuna i smještaj u akvariju raditi po resortima na obali.

Upravo tako je, čega se izgleda ministar Pavić i komplet HUP ne sjećaju, bilo  - i to ne davno. Prvo su, da podsjetimo, krenule brojke i poneko slovo: te raste broj noćenja, te su tu investicije, te booking dodiruje nebo, te rat na jednom, Arapsko proljeće na drugom mjestu... Zatim se o iznuđenoj mobilnost radne snage govorilo svakako, samo ne kao o iznuđenoj i samo bez naizgled nebitnih detalja. Slavonke i Slavonci, kao prvi očajnici u zemlji neuspjele tranzicije i socijalizma za privilegirane, opisivani su kao pioniri novog vremena u kojem se posao ne dobiva, niti se čeka, već se traži i za njim ide. Izostavljano je, naravno, sve što kvari sliku nove hrvatske ekonomije: i male plaće i zaboravni poslodavci i loš smještaj i neplaćeni prekovremeni i potplaćeno robovanje u zlatnim kavezima za goste ispred kojih se sezonci nisu smjeli okupati i tako dalje i tako redom. A onda su se otvorila vrata Irske i Njemačke, Švedske i Austrije, kako za hrvatske državljane, e tako i za bosanskohercegovačke, a više se ni iz Srbije ka zapadu ne ide samo turistički.

I sve se, između samo dva ljeta, onoga prošlog i ovoga u ofenzivi, promijenilo: čišćenje apartmana, služenje brancina, mućkanje koktela i zatezanje plahti, izjednačeni su sa zanatskim radovima, dok su ti radovi, točnije oni koji ih znaju raditi, postali traženiji od neurokirurga i pilota nadzvučnih aviona. No, kako za posljednja dva zanimanja treba više nego za uslužne djelatnosti, učinilo se kako na ovdašnjim burzama rada još ima spremnih da ih se troši puno i plaća malo, na brzinu obuči za pomoćno osoblje i samo malo sporije vrati na burzu, jer sezona, znamo, ne traje ni šest mjeseci, a kamoli vječno.

Nisu, ne treba pretjerivati, svi vlasnici lokala, restorana, hotela i apartmana robovlasnički šljam - daleko od toga, ima tu radišnih, poštenih ljudi koje su nužda i slom svake druge gospodarske grane otjerali u rentijere i vlasnike fast food grilova, pa sada pokušavaju tri mjeseca raditi da prežive ostalih devet – ali su se najgorim i najškrtijim pokazali oni koji se doživljavaju najvećim i najmoćnijim, vjerujući da osim njih, nezamjenjivih nema.

Dok je satnica bila desetak, petnaest kuna, plaća konobara četiri, a prodavačice u super marketu nešto manje kuna, dok se broj nezaposlenih vrtio oko 300.000, a u Austriju moglo na dan, samo do Ikee, po lampu i stol za dječju sobu, o turizmu i pratećim nepogodama se govorilo jezikom statistike, a o državi kao krvopiji koja traži i traži i ništa ne daje.

Plan, da ne bude zabune, nije propao, jer nikakvog plana nije ni bilo, ne računajući onaj prema kojem postoji povoljna poduzetnička klima i nikakva za vlasnike rada, računajući i onu koju ne smiju upaliti da ne troše struju dok rade ili se, nekim čudom, odmaraju. Svo to uporno nerazmišljanje o posljedicama otvaranja europskih zemalja za naše radnike i radnice, iracionalnom rastu cijena i stagniranju plaća, spremnosti da se ljeto provede u garaži dok se turistima izdaje i vlastiti životni prostor, akumuliranju dijaspore koja ekonomski podupire on što im čuvaju kuće, došlo je na naplatu samo što se, izgleda, taj dug nikome ne plaća.

Instant rješenje je samo jedno i njega od majčice države traže dojučerašnji kritičari svake regulacije: otvoriti tržište radnoj snazi koja će biti zadovoljna sa ponuđenim, pristati da spava uspravno i zarađeno šalje u Manilu i Kijev, u Tiranu i Šabac. (Ovo posljednje pod uvjetom da se Torcida ne uključi u sektor ljudskih resursa u turizmu.)

Dugoročno, najgore je to od svih loših rješenja: domaće radne snage bit će sve manje, strana neće biti potrošačka, dakle neće ni na jedan mogući način sudjelovati u protoku novca,  sve osim prodaje kruha i paštete bit će ponuđeno – jer je samo jedan način da se zarađuje oko 100 a živi 365 dana u godini - po cijenama koje su između tri i osam puta veće nego u opustjelim krajevima čije se tržište istih i sličnih proizvoda „samoreguliralo“... Već za godinu-dvije, umjesto petneest, tražit će se trideset, pa pedeset tisuća stranih radnika i sve tako dok turizam ne pojede obalu i dosadašnji oblik kapitalizma sve ostalo.

Rasplet, čak i pod uvjetom da broj gostiju ne padne, nije teško predvidjeti: tko od sreće ne zapleše na grobovima hrvatskog rentijersko-ugostiteljskog kapitalizma, nad njima će plakati pitajući se kako je, zaboga, po krivom pošlo ono što se činilo sjajnim sve dok se famozno tržište samoreguliralo u jednom smjeru, onom povoljnom za poslodavce.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu