Vuko Brigljević

I u CERN-u i u Opus Deiju mogu tragati za Božjom česticom

fotografija

Sergej Županić
Petak 27.Siječanj 2012.

Jednu sliku svijeta dobiva kao vjernik, drugu kao znanstvenik, a tvrdi da se one ne sukobljavaju

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U LHC-u na CERN-u danonoćno pršti od egzotičnih čestica kojima se nastoje razotkriti okolnosti nastanka svemira. Položaj Ruđerovca Vuke Brigljevića, koji s tisućama drugih teorijsku fiziku na CERN-u iz 19. nastoji uvesti u 21. stoljeće, jedinstven je zbog toga što je riječ o čovjeku koji u Hrvatskoj ima istaknuto mjesto i u Opusu Deiju. Znanstveno i vjersko u povijesti su često bivali suprotstavljeni, što se u moderno doba osjetilo i kroz lomljenje kopalja oko naslova knjige Leona Ledermana u kojoj je Higgsovom bozonu dan pomalo pjesnički nadimak.

f: Smeta li vam izraz Božja čestica?

Ne pretjerano. Shvaćam ga onako kako ga je shvatio njegov autor - s dozom humora. I, zapravo... čini mi se da vidite knjigu na polici. Hahaha! Lederman nije zamišljao pojam Božja čestica tako da se protivi Bogu. Dapače, Higgsov bozon, nazvan Božja čestica, ispada u jednom poglavlju genijalna Božja ideja da se riješi jedan problem fizikalnih zakona. Taj termin ipak malo smeta i stoga ga u javnosti pretjerano ne koristim, a u struci ionako nitko ne govori o Božoj čestici, nego o Higgsovom bozonu. Javnost može doći do krivog zaključka da imamo jednu česticu koja zamjenjuje Boga.

f: Znači, dva životna poziva koja vas određuju, nisu u koliziji.

Apsolutno ne. Određenu sliku svijeta dobivam kao znanstvenik, određenu kao vjernik. I otkrivam da se te dvije slike ne sukobljavaju. Putem prirodnih znanosti u svijetu nalazim ono što bih očekivao naći kao vjernik. Ja sam katolik, ali u širem kontekstu biblijske vjere, koja je donekle zajednička i Židovima i muslimanima. Svijet je u toj tradiciji plod stvaranja jednog razuma, Boga koji je najveća mudrost. Ja očekujem da će svijet koji proizlazi iz tog stvaranja, biti takav da mogu iščitati razum onoga koji je stavio tu razumnost u svijet.

f: Dio klera, ne govorim o službenom Vatikanu, dio laika, čak i neki moji kolege, prigovarali su radu na LHC-u kao svetogrdnom oponašanju uvjeta u Big bangu. Je li riječ o nerazumijevanju znanosti?

Djelomično jest riječ o nerazumijevanju znanosti. Pojam Božja čestica povremeno izaziva pogrešne interpretacije o tome za čime mi tragamo. Kao da želimo dokazati stvaranje svemira, što nije moguće. Također, to što radimo mediji pomalo prikazuju kao da će LHC objasniti stvaranje. Možda ćemo bolje razumjeti neku fazu razvoja svemira, bolje razumjeti zakone fizike. Stvaranje ne. S druge strane, među mojim kolegama znanstvenicima ima dosta vjernika, ima i indiferentnih, agnostika, ateista. Kao u ostatku čovječanstva. Među ateistima postoji i jako mala grupa, jako mala, koja aktivno gura ateizam. To su poznate osobe poput R. Dawkinsa, D. Dennetta, C. Hitchensa. Ti ljudi su navodno u ime znanosti branili ateistički stav. Kako su dosta glasni u medijima, neki vjernici iz malo krivog razloga identificiraju tih nekoliko osoba sa znanošću.

f: Je li ateizam pozitivan, negativan ili nešto onkraj tih ocjena?

Smatram da je vjera duboko razumna, da odgovara činjenicama iz života. Neki nisu došli do istog zaključka, što u najmanju ruku moram poštivati. Ali mislim da je to stav koji ni izdaleka ne opisuje dubinu ljudske egzistencije. U znanosti koristim neke metode, matematičku analizu plus opažanja, ono što se može mjeriti, brojati. Na dio stvarnosti primjenjujem metode i dobivam vrijedne rezultate. Ali time ne negiram da ne postoji i nešto drugo.

f: Ako bi Kreator dopustio da ga se razumski spozna, bi li si skočio u usta, bi li to bilo svetogrdno?

Time bismo samo bolje spoznali Božje djelo, njegov čin stvaranja svemira. Ali, Bog nije svemir, puno je veći. Kako proučavam svijet? Svojim razumom. Odakle mi razum? Kao vjernik prihvaćam da je moj razum mala iskra Božjeg razuma. Što znači da je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku? To ne znači dvije ruke i dvije noge, nego naša spoznaja i naša volja. Ne vidim i ne mogu vidjeti kako korištenje darova koje sam primio i koji su dobri jer su od Boga, može Boga vrijeđati. Ali, je li uopće moguće spoznati Božje djelo?

f: I znanost se može razumjeti isključivo kao i vjeru?

Apsolutno. No, u katoličkoj crkvi imamo tu sreću da imamo jasno defnirano učiteljstvo, jedan službeni stav, koji nikada nije bio u sukobu sa svime što sam govorio. f: Ipak je bilo situacija zbog kojih su ispaštali neki veliki ljudi poput Galilea, Kopernika, G. Bruna. Kopernik nije imao posebnih problema.

f: Dobro, napadali su ga.

Tu je jedini nesretni slučaj Galilei. Rim je tada bio otvoren za rasprave o svim mogućim tezama, Kopernik je bio jedan od njih. Galilei počinje govoriti o heliocentričnom sustavu kada je Katolička crkva pod napadom reformacije da Sveto pismo shvaća preležerno. Galilei je bio genijalac, ali je imao jak temperament i znao se jako zamjeriti protivnicima. I to tako da ih ponizi. Kada ih je uspješno ponizio, oni su se stali služiti teološkim argumentima. Galileu je kardinal Bellarmine rekao neka se i dalje bavi fizikom, ali neka se ne dotiče Svetog pisma i neće biti problema. Galilei je bio vjernik i bio je uvrijeđen što su njegove ideje prikazane kao napad na kršćanstvo, pa je na napade interpretirao Sveto pismo, koristeći argumente koje bi danas potpisao svaki teolog da se Sveto pismo u opisu prirode koristi svakodnevnim jezikom. Znamo da se Zemlja vrti oko Sunca, ali i dalje govorimo o zalasku Sunca, a ne Zemlje. Zanimljivo, Galileo je bio u pravu što se tiče vjere, ali Crkva je imala pravo znanstveno. On je imao intuciju koja je bila korektna, ali je on stvarno nije do kraja dokazao. Nije imao Newtnovu dinamiku, nije imao teoriju gravitacije. Bio je temperamentan, nije rado primao dobre ideje drugih. Kepler, npr. koji je imao ideju gibanja planeta oko Sunca, i cijenio je Galileija, Galilei ga je otkantao. Onda, htio je dokazati da se Zemlja vrti oko Sunca koristeći se plimom i osekom. U toj klimi došlo je do definitivno nesretne odluke.

f: Što vas je privuklo u Opus Dei? U čemu je razlika između vašeg prilično asketskog života, duboke posvećenosti znanosti, ali intenzivno i vjeri? Zašto niste svećenik?

Ja bih rekao ozbiljno shvaćanje vjere. Pitali ste i zašto nisam svećenik. To bi značilo da se osoba koja radi u znanosti, u školstvu, u firmi, koja vodi obitelj, ne može ozbiljno posvetiti vjeri. Središnja poruka Opusa Deija je da kao vjernici nismo pozvani, nazovimo to, na “drugu ligu kršćanstva”, nego na život u vjeri u potpunosti. Što znači da se ozbiljno bavim vjerom? Da ću se posvetiti siromacima nekoliko sati ujutro? To je dobro, ali bi značilo da sve ostalo u mom u životu nije vezano za vjeru. Moje osobno mjesto susreta s Bogom je moj život. Opus Dei puno govori o posvećenosti rada. To je način da se sudjeluje u djelu stvaranja. Jer, Bog stvara svijet i predaje nam ga da s njim dalje radimo.

f: U jednom ste intervjuu izjavili da morate razočarati one koji misle da se Opus Dei svako jutro konzultira s Bushom i Putinom.

Hahaha! Ma da, ako tvrdite da toga nema, ako ne priznate, onda vam spočitaju da ste tajnoviti.

f: Biste li ikada krenuli “dekodirati Da Vincijev kod”? Smatrate li ga opasnim, neozbiljnim, benignim?

Sigurno ne ozbiljnim. CERN se spominje u drugom romanu Dana Browna, gdje navodno radimo bombu od antimaterije. Mogao je postaviti roman u virtualnom labosu na otoku u južnom Atlantiku. Uvijek sam za dobar roman koji će vas zabaviti. Ali, onda mi znanstvenici moramo objašnjavati da ne proizvodimo ni antimateriju ni bombe. Ako smo u svijetu u kojem ljudi ne čitaju kritično, ne razlikuju fikciju i stvarnost, to onda nije sasvim bezazleno. Kad čitam roman, ja znam da ne čitam povijest. Kao i mnoštvo mojih kolega. Međutim, svojedobno je neka osoba iz hrvatske mode izjavila da jako voli čitati povijest, ali prikazanu na primamljiv način: “Na primjer, Dana Browna.”