S Rimac Grupom je tu kao s Grupom TNT: na prvu se radi tek o prodaji cvijeća ili baterija, ali u pozadini brojevi jedan nude posve drugačiju sortu usluga. Neki će proizvođač auta kupiti komponentu, može i to, ali pravi biznis je u privlačenju ulaganja - privatnih ili javnih, ničije se love ne gade Foto: Wikimedia
Prosinac 2020: Antonio Šiber se na svom blogu osvrnuo – posprdno, dabome – na "vrhunskog svjetskog znanstvenika" (VSZ) Igora Štagljara, koji je ključ za koronu locirao u božjoj kazni (izjavivši na televiziji kako je zaraženog Trumpa stigla božja kazna), odnosno u slavenskom mentalitetu (rekavši u novinama da slavenski narodi, budimo iskreni, nisu disciplinirani). "Uistinu, što bismo mi bez znanstvenika, pogotovo naših? Nije doduše posve jasno koji je od njih najpametniji jer svaki od njih to tvrdi upravo za samog sebe, iako uvijek napominju kako jedan drugog beskrajno uvažavaju i iako se obožavaju posvuda zajedno fotografirati, iskešenih zubi."
Priča dalje Šiber i o tome kao svašta nalupetaju pa se poslije ograđuju od izjava i pogrešnih predviđanja onih drugih – premda "uvijek silno uvažavajući jedni druge", barem u javnosti – nikad se, međutim, ne ograđujući od vlastitih ranijih izjava. Dok se krajnjim dosegom novinara ispostavlja udivljeno raspredanje koji su "uistinu najvrhunskiji od svih tih naših vrhunskih svjetskih znanstvenika", što se u javnosti smiju "širom iskešenih zubi".
Jun 2023: Šiber se prisjetio i članka u Jutarnjem listu iz marta 2014. Nad raskošnom slikom VSZ-a Štagljara – sve s hiper-stiliziranom bradicom i širom iskešenih zubi – kočili su se masni nadnaslov "Svjetski uspjeh" i veliki naslov "Senzacionalno otkriće hrvatskog znanstvenika: 'Za četiri godine liječit ćemo rak!" U tekstu čitamo: "Štagljarov tim na pragu je konačnog otkrića lijeka za karcinom pluća".
Što znači liječiti? Tehnički nema ništa sporno u tome da se kaže da će se neizlječivu bolest liječiti, jer to se po onkologijama radi svakako, kod raka pluća uglavnom bezuspješno. Ali konotacija je tu bila neka druga. Ako slušamo o "konačnom otkriću" i "senzacionalnom otkriću" i "svjetskom uspjehu" – to onda ne znači tek liječenje, već obećanje revolucije u činjenju bolesti izlječivom. Od tada je prošlo bezmalo desetljeće, a mi još uvijek nemamo zavedeno ime biologa Štagljara kao općepoznato ključnog VSZ-a u medicinskoj revoluciji. Nije moje područje, neću se gurati, za razliku od Šibera nisam uopće u prirodnim znanostima, nisam ni pod razno kvalificiran za ocjenjivati značaj rada molekularnih biologa – ali ne radi se ovdje o tome. Dopustimo da u Torontu stvarno i jesu identificirali bitan biomarker i da je Štagljar u tome bio neki faktor (valjda jest, neka to bude tema nekome drugom). Konačno, razvijanje tzv. pametnih lijekova protiv raka ogromno je područje, kojim se bave tisuće znanstvenika, pa zašto ne bi bio i naš junak kotačić u tom globalnom stroju? No, ova priča iz novina – kao karakteristična priča iz naših novina – evidentno se ne zadržava samo na tome, prelazeći u neuzemljeno promoviranje nekoga u vidu personalizacije epohalnosti (eto moje teme) – uz dodanu težinu poigravanja s nadom oboljelih.
Je li bilo samo do novina i uredničke opreme u pretvaranju članka u promociju, bez samopromotivne volje samog Štagljara? Malo je vjerojatno, sudeći po količini paradiranja u javnom prostoru i inače, pošto-poto, statusom VSZ-a iz našeg sokaka.
April 2020: Štagljara sam i sam hvatao u prodavanju pandemijskih VSZ priča o samome sebi za koje – valjda – mislilo bi se – nije primijetio da ih je na drugim mjestima sam pobijao. Dasa je prvo 25.2., suverenim autoritetom VSZ-a iz našeg sokaka, prekorio pretjerano ozbiljna shvaćanja korone, izračunavši na fejsu da se šanse za fatalan ishod mjere u promilima promila. Potom je 20.3. neprimjetno editirao fejs status (u međuvremenu prenesen u medije), shvativši da je u izračunu zaboravio na eksponencijalnu progresiju virusa. Da bi onda 2.4. autoritetom VSZ-a zagrmio protiv znanstvene nepismenosti koja ne razumije eksponencijalni rast te lošu pandemijsku situaciju u SAD stavio na dušu nedovoljno ozbiljnog shvaćanja korone (jer "u vrhu američke politike do prije tjedan dana nikoga nije bilo briga što se virus Sars-CoV-2 eksponencijalno širio"). Ali i ne samo to, nego je počeo – 37 dana nakon što je javno zabilježeno dignuo glas protiv panike o pandemiji – prodavati priču po kojoj se, tobože uvidjevši prije svih da će kovid postati pandemija, još prije dva mjeseca dao sa svojim timom iz Toronta u misiju spašavanja svijeta ("napisali par velikih projekata, dobili novce u roku od 7 dana" i neka očekujemo iz njihovog smjera rješenje pandemijskih peripetija za "negdje oko 6 mjeseci, možda čak i malo ranije").
Reći ću i više: nije ipak ključ u tome je li Štagljar primijetio da si skače u usta – ili je li svjestan da i drugi mogu primijetiti – nego da mu je to nebitno za biznis. Kakav biznis?
Najplastičnije se to dočarati može preko primjera druge perjanice medijske globalne vrhunskosti iz našeg sokaka, dečka koji se na drugom polju bavi istim biznisom personalizacije epohalnosti, prodavanja fame o samom sebi – neumornom produkcijom medijskih najava o nekom električnom spektaklu, koje i ostaju samo najave.
VJEČNO VRAĆANJE ODGOĐENE VRHUNSKOSTI
Oktobar 2022: pisao sam tekst o Rimčevom plasiranju najava u startu bez druge svrhe, kao projekcijske mantre uvijek iznova odlaganja ostvarenja i ponavljanja mantre s premještanjem u novu odloženost. Identična debela koža s obzirom na plasman stvari za koje – valjda – mislilo bi se – ne primjećuje da ih je na drugim mjestima sam pobijao ili će ih pobijati. I to obavezno širom iskešenih zubi.
Modus operandi: hvatanost u konfabuliranju ne u dobroj vjeri koja se izjalovi, nego programatskom. U kontinuitetu produkcije te dimne zavjese. A da ga pritom opetovana hvatanost u neispunjenju obećanja, pa čak i blatantnom muljanju, uopće ne brine – jer mu je nebitna za biznis. Kako to?
Nasrudin Hodža i njegov magarac
Tekst o vječnom vraćanju odgođene vrhunskosti kao Rimčevom core businessu, završio sam anegdotom o Nasrudin-Hodži – koji je "obećao sultanu da će za tri godine naučiti magare da čita i uzeo pare unapred", pa osnovu za nebrinjenje nalazio u tome što će za tri godine umrijeti il' on il' sultan il' magare – uz napomenu da će svejedno biti zanimljivo pratiti kako će ovaj put izgledati odstupnica Rimac-hodže apropo obećanja koje neće moći ispuniti.
Maj 2021: Marin Ivančić primjećuje da se u prijedlogu NPOO navodi da potpora Rimcu, pardon, firmi P3, neće ići za razvoj same AI potrebne za autonomni sustav vožnje, nego će to biti kupljeno. A da? A za što će onda ići što bi opravdavalo tolike zilijune? Ivančićeva je teza – potkrijepljena čitanjem odgovarajućeg odlomka – da će se raditi o "nekoliko godina financiranja Rimčevih sadašnjih projekata i tehnologije koja će na kraju razdoblja biti u njegovom vlasništvu", tj. onoga "što Rimac već sad radi", razvoj baterijskih sustava, pogona, karoserije.
Kolovoz 2021: i Igor Lasić je status Rimca-hodže vidio kao poziciju u kojoj ne može izgubiti, jer "proizvest će već nekakav zgodan i unosan nusproizvod, a marketing će se pobrinuti da tehnološki strateški fijasko opravda nizom vanjskih faktora koji se najbezbolnije pronalaze u javnom sektoru, među notornim uhljebima i u okrilju kvarnog domaćeg mentaliteta". Lasić je posebno apostrofirao kako je "Saša Cvetojević, uvjerljivo vodeći pojedinačni adorant i promotor misije i vizije Mate Rimca", nedugo prije "na pitanje o izgledima projekta neuvijeno ocrtao upravo takvu odstupnicu za potonjeg developera, za slučaj da mu nedajbog zariba getriba ili procuri baterija", procijenivši da zapeti nema šta u Rimčevom, tj. tehničkom dijelu posla, ali bi "mogao na regulativi". Diskurs odstupnice koji se vrlo brzo počeo i reproducirati.
Rujan 2023: Vlada RH traži da se Rimcu, pardon, firmi P3, odgodi rok za, kako je navedeno, "jednu fazu razvoja robotaksija" (najbolja fora: ta "faza" je ono čime je u NPOO (str. 364) opisana srž Rimčevog dijela posla). Navodeći kao razlog – gle što – birokratsku sporost Europske komisije zbog koje je kasnila isplata sredstava. Onda nam biva prenešeno kako je Pejković, direktor P3, branio starog ortaka Rimca argumentom da možemo pljuvati, ali fulamo koga napadamo, jer da "Mate nije operativno uključen u P3 već barem 2,5 godine", te kako je potom Cvetojević tješio Pejkovića velemišlju da "ako i propadne ta lova, propasti ce bar u pokusaju da se napravi nesto na svjetskom nivou", pronašavši veliku razliku "od dosadasnjeg spaljivanja love na brodogradnje ili direktne kradje EU love od strane osoba povezanih s politikom".
Što sve skupa ne bi bilo tako smiješno da ne oponaša tako vjerno Lasićev scenarij prognoziran godinama prije.
DRAŽESNI PUPOLJCI SVIBANJSKI
Maj 2019: datum je 14. U rasponu od 7 i pol sati, Index objavljuje 6 članaka o Rimcu: u 07:33, 08:00, 08:22, 09:35, 11:42 i 15:00.
U posljednjem od njih, novinar H.M. otkriva nam naslovno da im je Mate otkrio "tri auta iz snova koje bi volio vidjeti u svojoj garaži". Ali od naslova je bitnija nenamjerna ironija u sadržaju teksta. "Ovaj povučeni genijalac najčešće izbjegava medije", izvalio je H.M. 'ladno; kao i da se mladi Mate rijetko odlučuje "pustiti medije u svoj život", ali je ovaj put "napravio iznimku".
Rujan 2017: znanstveni očenašek Igor Rudan – u sklopu PR kampanje činjenja ga općepoznatim kao VSZ-a – nije prestajao po medijima pričati kako općepoznat nije otuda što nikad ne priča u medijima o onome o čemu upravo ne prestaje pričati u medijima.
Maj 2014: mediji dali na sva zvona kako je političar uplatio pomoć poplavljenima bez ikakve medijske pompe, tj. tako da za to ne zna nitko osim svih onih koji čitaju medije u kojima piše kako o tome ništa ne piše u medijima.
Teško je reći koja je od nenadjebivih epizoda žanra najnenadjebivija, ali to što je obrazac već viđen nije umanjivalo nadrealnost čitanja u medijima o tome kako je samo iznimka i rijetkost čitati u medijima o Rimcu koji iz medija ne izlazi tako što ih izbjegava i ne pušta u svoj život.
I to – pazi klimaksa ironije – ni pet ni šest nego u članku koji ništa ne kaže o tome da je samo jedan od 6 članaka o Rimcu s istog portala u 8 sati! Što bi bilo da članak nije teška iznimka i da Mate nije povučen? Turirao bi po Indexu 8 puta u 6 minuta?
INDUSTRIJA KENJANJA NA SVE OTVORE
Jul 2023: mogli smo čitati niz vijesti od svesaveznog značaja: o tome kako se kod Rimca netko zaposlio (s nekim iskustvom); da kod Rimca rade i neke inženjerke (pa aj' da ih upoznamo); da je prvi put Amer probao Neveru (iznenadivši se koliko je udobna); da se Nevera negdje utrkivala (stigla za manje od 50 sec. i završila na impresivnom 7. mjestu); da Bugatti gradi novu zgradu i širi gamu modela (i što je Rimac rekao o tome); da je Rimac snimio munje iz auta (mediji znaju da bez njegovog meteorološkog doprinosa ne bismo znali kud će tuča iz Samobora); da je Rimac u svom Bugatti Chiron Sport od 2,65 milijuna eura snimljen u Sinju (na putu prema Livnu); da je Rimac na fejsu objavio nove fotografije svog velebnog kampusa u Svetoj Nedelji (te da na webu firme "stoji da će novi poslovni prostori tvrtke inspiriraju zaposlenike, kupce i goste"); da je Rimac na fejsu "nasmijao objavom: 'Požurite ljudi, magla nam bježi iz pogona'" (uz naglašavanje da se referirao, dakako, "na prozivke da umjesto električnih automobila prodaje maglu"); itd. Tipičan medijski mjesec – a bilo kojeg je moguće zateći istu tu zbornu pjesmu, u svakodnevnom ritmu oda Rimcu. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu – sistematsko ispiranje mozga.
Mate Rimac u svom Bugatti Chiron Sportu prolazi kroz Sinj (Sinjska rera)
Jul 2021: Boris Postnikov opaža zbijenost novinarskih redova u pijanoj nacionalnoj euforiji i ekstatičnoj medijskoj opsesiji Rimcem, započetoj obznanom joint venture šeme s Bugattijem pod konglomeratskim pokroviteljstvom Porschea (predstavljane kao Rimčevo "preuzimanje" Bugattija), pa eskaliraloj povodom svečane posjete Ursule von der Bruxelles Svetoj Nedelji s objavom da slijede i EU zilijuni za projekt robotaksija. Postnikov adresira neokrznutost adorantske euforije ikakvim skeptičnim pitanjem, iz zone osnova zanata. Širok fenomen toga da novinari naprosto ne rade svoj posao. Npr. "da sve neostvarene najave pobroje pa javnost oprezno upozore kako čovjek koji je upravo dobio milijardu i po kuna javnih sredstava na račun jednog hrabrog obećanja vlastita obećanja rijetko ispunjava" – a i ostale problematičnosti da raščeprkaju, kako je sve ovaj car gol. Sve pritom "lako dostupni i javni podaci", sve "obične i logične novinarske teme" – tipa izguglati "kakva je sve obećanja Rimac do sada davao" – samo nigdje "novinara da se njima pozabave". Isključivo natjecanje "u glorifikaciji djela, lika i poduzetnika". Stanje koje u biti traje neprekinuto već tuce godina. (U prvoj vivisekciji nisam nego redom pobrojao ovo što je Postnikov naveo da treba kritički pobrojati i da bi valjalo da netko napravi. Bilo je ipak i prije rijetkih kritički intoniranih članaka, od kojih sam se na neke i pozvao, prvenstveno onaj Domagoja Mihaljevića iz marta 2018., koji je eksplikaciju prodaje magle izvukao i u naslov.)
Rujan 2022: "Rimca pitali kako stigne odgovarati na komentare, on objavio fotku spuštenih hlača" – naslov je "vijesti" iz Indexove rubrike "Vijesti". Zajebavam li se ovo? Ne znam bi li zvučalo uvjerljivije da kažem ne ili da. Rubrika bi se radije trebala zvati "Kako im je samo rekao", jer posvećena je pravljenju medijskog sadržaja, udivljenim tonom, od Matinih paramedijskih replika (čim nešto nasere na fejsu, to je nacionalna vijest!). Foto-replika je inače došla kao još jedna u nizu iz conspicuous production žanra: mantranje "radim od 5 do 23", "malo bi ih se mijenjalo za moj radni tjedan" i "ne radim samo kada spavam i kenjam". S tim što je, vidimo, prešao u fazu u kojoj radi i kad kenja. Ili da kažem: kenja na gornji otvor i dok kenja na donji? Zar bi nas iznenadilo kad bi se saznalo da si sate kenjanja po društvenim mrežama, ob(j)avljivog očito i za vrijeme doslovnog kenjanja, najozbiljnije upisuje pod sate radnog dana? Ali dalo bi se od toga napraviti još i tezu: da si ih baš i treba upisivati! Jer spadaju u najužu zonu Rimčevog core businessa iza paravana automobilske industrije.
Studeni 2022: nakon što je zadnjeg dana oktobra objavio sliku Nevere s tablicama na kojima stoji ZG*Magla-1 (što je, naravno, prenošeno diljem medija), uslijedio je još jedan biser iz rubrike "Kako im je samo rekao". Rimac na fejsu piše, a mediji uredno prenose kako je samo dobro "odgovorio hejterima: 'Mrzite me i pljujte koliko želite, briga me. Napravili smo čudo, a tek smo počeli'. Postupak čiju je prirodu zamjene teza Postnikov objasnio godinu i pol ranije: budući da profesionalni mediji ne guraju nos u svoj posao i složno izbjegavaju kritički pristup, disonantni tonovi izgnani su u paramedijski prostor, gdje će ih onda profi novinari koji zabušavaju diskvalificirati kao "hejtere". U čemu je prepoznao drugu stranu iste medalje panegiričarstva, štoviše "sam vrhunac dna do kojeg je novinarska beatifikacija Rimca dospjela". Primjer raspojasanog naslova u Slobodnoj Dalmaciji: "Sramotni hrvatski jal: cijela se regija 'klanja' Rimcu, onda su se javili dežurni hejteri, pogledajte što mu pišu. Ali, ne daj se Mate, pokazao si svijetu da si genijalac!'" A u martu ove godine jedan je naslov na Telegramu išao: "Zbog čega Hrvati toliko vole hejtati Rimca, i zašto je to posve iracionalno" – ali to nisam čitao, jer mi ne pada na pamet plaćati paywall Telegramu da bih svjedočio prepoznatljivoj tuposti Repeckog. Dečki dragi, opisani ste odavno.
KOLIKO TREBA, DIREKTORE?
Mart 2021: Jutarnji list je s pričom o zilijunima za projekt izašao prije nego i sama država, na način da je odmah počeo aplaudirati na tome što će veliki novac za veliku investiciju dobiti Rimac – baš Rimac, glavom i bradom, imenom i prezimenom i kad namjenskom firmom izdvojenom od matične. Pravo s vrata: sva ta lova je za "Rimčev projekt"; tako će to sama država "kandidirati".
Koliko treba, direktore? Ma sitnica, ciglih milijardu i pol kunića! "Moje preduzeće raspolaže s ogromne mogućnosti. Oću da sarađujem. A imam i s čega. Imam kadrovi. Imam planovi. Imam projekti. Sve. Sve. Sve. Al nemam kapital."
Zašto baš tebi, šoiću – i zašto toliku lovu ne dati za svašta nešto drugo? Klasični natječajni princip nije aplikabilan, jer za opisano se nije moglo očekivati javljanje niza zainteresiranih privrednih trudbenika. No, zašto je baš ta stvar, koju će ići prijaviti jedino Rimac, ono za čime Hrvatska u ovom trenutku vapi u svrhu svog oporavka i otpornosti? Ništa pametnije se u ovoj državi ne proizvodi? Koliko stvari u zemlji je u kritičnom stanju, koliko toga vitalnog za društvo traži akutnu intervenciju? Nego pravo pa "robotaksiji" – toga nama treba?
April 2021: u trenutku objave prijedloga NPOO, P3 je jedva postojeće malo poduzeće, s par desetaka zaposlenih, osnovano tek '19, bez referenci, bez opipljive povijesti poslovanja, čak bez web stranice tada još. Od osnutka gubitaš, P3 se '21 mogao "pohvaliti" minusima od 1,37 milijuna kuna za '19 i 9,21 milijun kuna za '20. Dakle, startup. Čemu odgovara i nebuloznost projekta robotaksija. Ono što bi dalje jedino pripadalo je: da iza takvog nečega stane venture kapital. Umjesto toga – staje država! Uža ili unijski proširena, svejedno. Nekaj ne štima…
Rujan 2023: aktualna medijska rasprava ostvaruje se po marginama kao mjerenje genitalija – tko je imao ili nije pimpek za uložiti ga onomad u Rimca i tko je htio ili nije – dok se u svom središtu artikulirala kao panika zbog izglednog neispunjenja obećanja.
Mrvu inteligentniji pristup problematizirat će ne tek Matana zbog neispunjenja, već primarno nasjedanje države na apriornu nerealnost obećanja (po svoj prilici nečista posla u izvjesnosti unaprijed da će se raditi o bacanju planine javnog novca na ništa); suludost ideje da bismo pri današnjem stanju infrastrukture kao grad i država mogli u par godina izgraditi onu potrebnu za Rimčev projekt (kakvu ni veliki svijet nema ideje kako bi je izgradio), taman da on svoj dio posla i odradi (kao prvi ispred velikog svijeta).
Što promiče i tom pristupu? Nitko od progledalih preko noći ne problematizira samu poželjnost projekta. Radi se – kao što je već Ivančić pionirski upozoravao – o duboko regresivno postavljenoj ideji: prometno, vlasničkim pitanjima, društvenim odnosima, itd. Problem nije u tome što je neostvariv nego kakvu cijenu plaćamo za nešto što ne bi bio pravi put ni kad bi bilo ostvarivo – i što sve neće biti od tog novca ostvareno od društveno konstruktivnije infrastrukture?
ŠTO NAPOSLJETKU PROIZVODI MATE RIMAC?
Gluplji komentatori su na rasprostrtu notornost skakanja u vlastita usta o prodaji bolida (opet i opet i opet, s pletenjem se kao pile u kučine), reagirali čuđenjem mi se što još uvijek ne znam da su bolidi ionako samo "showcase" za pravi biznis Rimac Grupe: proizvodnju komponenata za električne aute. Nema veze što sam ne samo eksplicirao točno to, nego i posvetio 4 kartice sektoru komponenti. Pretpostavljali su da se naslov odnosi na razotkrivanje da C1 i C2 (Nevera) nisu taj proizvod za koji pitam i da želim reći kako iz toga slijedi da Rimac ne proizvodi nego maglu.
Distorzija na koju sam upozorio zapravo glasi: okej, bolidi su tu da bi bili izlog za komponente – što rado kaže i Matan sam – ali čemu onda toliko ustrajavanje na spinovima o prodaji bolida, na fami o tobožnjem njihovom idenju k'o alva? Ako prava ideja biznisa ionako nije u lifranju bolida – zašto je potrebna sva ta besramnost u bajanju o lifranju bolida (i drugih električnih čudesa koja nismo nikad vidjeli)?
Dao sam si pritom truda podcrtati i kako mi ne pada na pamet proglašavati maglom i folom sam posao s komponentama (ima onih koji Rimcu i to poriču – što sam nazvao ekstremnom pozicijom s kojom se nemoguće složiti). Onako kao što nije na meni da idem osporavati Štagljara uopće kao ozbiljnog znanstvenika, niti sam kvalificiran za takvo što, nije moja tema ni da osporavam Rimac Technology kao ozbiljan posao u tom segmentu. Nije mi to nikad bilo u pitanju. Hrpa inženjera tamo radi, koji nisu moja branša inženjera, i ne umišljam si da bih im mogao soliti na njihovom tehničkom polju.
Na drugačiju sam distorziju upozorio: marketing "vertikalne integriranosti", proizvodnje svega "in-house", otišao je mnogo koraka dalje – i opet uz prozirnost muljanja. Otkud potreba za agresivnim pumpanjem tog mita? Što će im to? Ako Aston Martin kupuje njihovu bateriju, što ga briga jesu li u Svetoj Nedelji sami sklopili svaki far?
Drugi aspekt distorzije najbolje se ocrtava komparativno u odnosu na firmu Rasco iz Podravine, znatno globalniju, etabliraniju u poslu i poslovno solidniju. Ali zilijune iz proračuna dobio je Rimac, ne Rasco. I po medijima svaki dan gari Rimac, ne Rasco. Za Rasco javnost nije ni čula, ali je zato prenadraženo angažirana u navijanju za Rimca, prateći tuce godina bez daha poslovni uspon jedne privatne firme, predstavljene kao stvar od najvećeg javnog i nacionalnog značaja. Kako to? Šira javnost nema interes za nešto tako dosadno, komunalno i slabo seksi kao ralice i čistilice? Točno, ali medijski su po sebi neatraktivne također i priče o baterijama, konverterima, oplatama. A to onda povlači za sobom nešto apsurdno u cijeloj priči: core business Rimac Grupe – taj proizvod za koji pitamo i ono od čega firma živi – su navodno komponente, ali fama o Rimcu i ono zašto nacija drhti skupa s njim za njegovu stvar nije do tog core businessa.
PERSONALIZACIJA EPOHALNOSTI
Komentatori koji si utvaraju da su jako pametni obavezno isture argument koji tobože pokapa svaku kritiku Rimca kao prodavača magle. Ako je sve samo magla – blistaju izazovom – kako onda objasniti da su u Rimca voljni uložiti ne tek službeni Zagreb s Bruxellesom nego i krupni privatni ulagači? Zar bi oni svoj krvavo zarađeni novac stavljali na šuplju priču? Zar bi se takvim velikim igračima moglo dogoditi da ne prepoznaju da je riječ o prodaji magle, kad bi zaista bila?
Tko je, međutim, i rekao da je sve samo magla i šuplja priča? Govorio sam preciznije od toga: da je magla onaj core business od kojeg Rimac Grupa živi. Ono što u pogonu iz Svete Nedelje nije magla – proizvodnja komponenti – tu je kao sekundarni promet i pretekst za maglu kao onaj primarni. Teško da je i ulagačima prva briga i osnovni motiv ulaganja – stupanj ozbiljnosti Technology odjela.
S Rimac Grupom je tu kao s Grupom TNT: na prvu se radi tek o prodaji cvijeća ili baterija, ali u pozadini brojevi jedan nude posve drugačiju sortu usluga. Neki će proizvođač auta kupiti komponentu, može i to, ali pravi biznis je u privlačenju ulaganja (privatnih ili javnih, ničije se love ne gade).
"Ali ja sam već prikupio 70 milijuna eura!" – našao je Šiber da kaže mladi Mate u stripu iz udžbenika tehničkog odgoja. "Prikupljajte djeco milijune gdje god stignete, bit će poticaja za sve vas, tko god da vam je tata, samo učite i radite kao Rimac. U Rimčevom slučaju to čak nije bilo ni nužno, jer mnogi njegovi nastavnici tvrde da je on bio zapravo najgori učenik s kojim su ikad imali posla. On im je na to naravno odgovorio da šta oni imaju o tome pričati kad je on s 23 godine već prikupio 70 milijuna eura! Piše čak i u udžbenicima."
Lažni moment Rimčeve priče o bolidima kao izlogu za komponente: ne, oni nisu toliko u marketinškoj funkciji prodaje komponenti, koliko prodaje imidža kompanije.
Niti mit o vertikalnoj integriranosti ne služi (marketinški) boljoj prodaji sustava i rješenja proizvođačima auta, već se radi o aktivnoj supstanci konstitutivnog mita, sa samih početaka kreiranja fame (koja je evo i u školske udžbenike dospjela): o mladom vizionaru, genijalcu, inovatoru bez premca, koji s minimalnim budžetom i bez tehničkog obrazovanja sam smisli sva rješenja, kakva ne zna ni čitava globalna autoindustrija; iz prsta ih iscucla.
Baterija nastala u pogonima Mate Rimca (Foto: HAK)
Bajanja o prodaji bolida, najave električnih spektakala i drugi vidovi vječnog vraćanja odgođene vrhunskosti tu su radi (re)produkcije hajpa; fame koja se zove medijski Mate Rimac S brendiranom aurom kao zaštitnim znakom svih kompanija koje vodi. Mitovi su u službi neprekidnosti ciklusa proizvodnje "vijesti" – kakve puka proizvodnja tehnoloških rješenja za autoindustriju ne bi generirala – vječitog paradiranja na fejsu i u novinama svaki put kad prikenja na bilo koji otvor (i pisanja si toga u radne sate, koji stvarno onda ne prestaju niti za kenjanja).
Treba shvatiti da je poplava "vijesti" oblik prikrivenog oglašavanja. Ali i da (para)medijsko paradiranje nije tek oglašavanje biznisa, nego – korak dalje – ono jest taj biznis. Kampanja kao takva je roba koju Rimac prodaje.
I što se tiče bolida i mitova i medijske sveprisutnosti: nije to do marketinga za proizvod, nego je marketing proizvod. Prava priroda biznisa je upravo u osobnom brendiranju Rimca – što se zna i sinergijski preplitati s brendiranjem Rudana, koje se isto tako prepliće s brendiranjem Štagljara, itd., pa se nadovezuju recimo brendirani šminkeri među "chefovima", Janković, Pažanin, itd.; uhodana je to PR mašina.
POTRAŽNJA ZA SIMULACIJOM
No, kako se uopće i može raditi o različitim, razdvojenim sortama usluga? Ne temelji li se sposobnost privlačenja ulaganja upravo na proizvodnoj bazi neke firme, u ovom slučaju na tehnologiji komponenti? Ne mora li u nekom poslu svejedno biti one opipljive supstance zbog koje će investitori biti voljni uskočiti sa svojim kapitalom?
Pa ne, sestre i braćo, ne mora biti! Tko tu maksimu ekonomske realnosti ide shvaćati previše doslovno – valjda je prespavao da već najmanje pola stoljeća znamo (Touraine je stanje imenovao '69, Illich o njemu pričao '73, Bell ga opisao '74) da živimo u postindustrijskoj, postfordističkoj socioekonomskoj paradigmi, u kojoj realnost ekonomije znači malo ili ništa.
Uzgred, treba li još jednom napominjati kako je mantranje sintagme "realni sektor" kao sinonima za privatni – libertarijansko podvaljivanje? S poantom u aluziji na tobožnju opću uhljebničku "nerealnost" javnog. Primitivni narativ koji kriterij realnosti ekonomije radi od uplate poreza u proračun ili primanja iz proračuna (na bazi istog kriterija sastojao se i Rimčev nepismeni odgovor kritičarima, kojim se legitimirao kao panjina: da je njegova firma uplatila u proračun više milijuna nego što je dobila, ne razlikujući porez koji uplaćuju radnici od potpora koje je dobila firma).
Valjalo bi se vratiti u školu: realni sektor – to je naziv kojim se objedinjuje primarni i sekundarni. Danas, međutim, hara tercijarni – i to do vrha pun privatnih pružatelja usluga. Pri čemu – jeste primijetili taj fenomen – najgrlatiji libertarijanski propovjednici "realnog sektora" mahom su vlasnici PR agencija ili samodopadni "poslovni anđeli", doktori "ulaganja" na burzi i tako to: oličenja nerealnosti ekonomije.
Zašto se uz postindustrijsko društvo veže i pojam "financijalizirane" ekonomije? Zato što iznad svega drmaju burza, banke i spekulativni kapital (i asset management korporacije, koje upravljaju imovinom korporacija koje upravljaju državama). A što mislimo – kakav će proizvod biti najviše interesantan spekulativnom kapitalu, osim nekretnina za pranje i čuvanje love?
Hal Foster, harvardski kritičar i historičar vizualnih umjetnosti, daje primjer kanadskog dizajnera (Bruce Mau Design), zanimljivog po tome što je u svojoj monografiji naglas pričao kako mu se klijenti obraćaju "u potrazi za slikovnim dizajnom, to jest za brand equity", ali i ne samo to, nego mu je tvrtka – ističe još Mau bez pardona – postala "poznata po proizvodnji identiteta" i "usmjeravanju pozornosti". Čekaj, zašto uopće proizvoditi taj "identitet", jede li se to, čemu to služi? Služi – pozor – povećavanju "poslovne vrijednosti". Brendiranje je, naime, Fosterovim riječima – sve jedna ključnija stvar od druge! – "način da se poveća vrijednost dionica odvojeno od stvarne produktivnosti i profitabilnosti". Riječima samog Maua: "Prividan proizvod, predmet koji je pridružen transakciji, uopće nije taj proizvod." Pravi proizvod koji će klijent prodavati je, podcrtava, dodani omotač "identiteta", "branda", kao jedini način da se u danom ekonomskom okružju "stvori stvarna equity".
Uživajmo u strašnim vremenima zvanima lijepim riječima: "informacijsko društvo", "društvo znanja", "digitalno doba", i sl. Mislim, super su to vremena – ali za bijednike kojima je cilj u životu i mjerilo uspjeha upasti u lovu.
Princip privida koji stvara stvarnost u krajnjoj je liniji i institucionaliziran kroz SPAC-ove: privredne subjekte koji su doslovno ništa izuzev maksimuma hajpa radi privlačenja ulaganja – i to prolazi, itekako. Uzrečica fake-it-till-you-make-it, kojom se često objašnjava funkcioniranje suvremene financijalizirane ekonomije, ne pogađa najpreciznije. To fake it is to make it. Nije stvar u simuliranju da možeš ponuditi nešto što ćeš tek potom stvarno i moći (kad privučeš famozna mostna ulaganja i isfinanciraš si razvoj priče), nego da je simulacija krajnji cilj ponude – na tržištu na kojem upravo za simulacijom postoji potražnja.
Guy Debord je 1967. društvo kasnog kapitalizma, saturirano slikama, znakovima i marketingom, u kojem sve postaje komodificirana slika za konzumirati, prepoznao kao "društvo spektakla", razabravši da je takva slika postala važnija od zbilje te spektakl definiravši kao "kapital u stupnju akumulacije u kojem on postaje slika". Ljudi otuđeni od sebe samih, postaju promatrači vlastitog života kao spektakla, tek posredno primajući sliku o sebi, preko imažističkih filtera koje su internalizirali (mediji, marketing lifestylea itd.).
"Politička ekonomija znaka" – o tome je pak govorio Jean Baudrillard (Kritika političke ekonomije znaka, 1972.), pa kasnije Naomi Klein (No Logo, 1999.). Osnovno je obilježje postfordističkih artikala s polica – komercijalna prevlast ambalaže nad proizvodom. Što dovodi do stanja u kojem su slika i znak ono što se prodaje – napose logotip kompanije. Marketing robe i sam počinje funkcionirati kao roba – brand equity – pa je imidž koji vežemo uz brend upravo ono što se marketingom i reklamira. Baudrillard je govorio i o "informacijskom društvu" kao "svijetu u kojem je sve više i više informacija i sve manje i manje značenja", u kojem "informacija proždire vlastiti sadržaj", "komunikaciju i ono društveno". Govorio je o "ekstazi komunikacije", o svijetu "xeroxiziranom" u beskraj. "Umjetnost" i "kultura", naročito "dizajn" – o nakaradnom hibridu zvanom "kreativne industrije" da i ne počinjemo – s proliferacijom estetizacije kao slike i znaka, postaju, kao "identitet", proteza EPP-a, komodifikacije, društva spektakla, simulakruma.
"Ovo nije lula", napisao je Magritte ispod lule koju je naslikao. Spektakl, to je kad je slika lule važnija od lule kao zbiljskog predmeta. A simulakrum, to je spektakl odveden do krajnosti: kad jedino prikaz i postoji, egzistirajući kao paralelna stvarnost, a nema lule koju prikaz prikazuje.
Zalutat će, uglavnom, tko pomisli da je smisao Rimčeve PR priče tek u oglašavanju realnog proizvoda koji se prodaje (komponenti), pa s bolidima kao izlogom. Ne, pobogu, nego PR priča o "mladom genijalcu", s bolidima i ostatkom visoko estetiziranog spektakla, paralelno sama postaje taj proizvod u izlogu. I zadnji smisao joj je u sebi samoj. Kome je se prodaje? Njihovom veličanstvu Ulagačima.
U prirodi je marketinga da nas laže i da bude šuplja priča, pa je to i medijska osoba MateRimac™, kao utabani brend personalizacije epohalnosti. Ali biznis mu nije šuplja priča u drugom smislu riječi: radi se o vrhunskom poslu PR-a, proizvodnje spektakla, brendiranja, informacijske manipulacije, u koji je puno i uloženo (a falabogu, nije da nije bilo osnovane sumnje kako u neposrednoj pozadini stoji prvobitna akumulacija kapitala). Totalna "izvrsnost", reklo bi se novogovorom današnje hegemonije "društva znanja". Što je čudno u ideji da bi neki ulagač htio biti dio te priče, uzeti dio tog kolača?
Ne radi se o tome da oni neće prozirati da se radi o magli, već će magla i biti točno ono što traže i u što gledaju uložiti. Ne, dakle, u posao s komponentama magli unatoč, već baš zbog magle – u posao proizvodnje magle, kao robe koja u financijaliziranoj ekonomiji donosi eksplozivno povećanje vrijednosti dionica.
Ma kakva tehnologija iz realnog sektora – ona je tu side job. Slažu inženjeri u Svetoj Nedelji komponente, sve u redu, zaplješćimo, ali Matan nije postao MateRimac™ od proizvodnje komponenti, već od proizvodnje hajpa. Komponentama se neće ozbiljno opernatiti, shvatio je; prava lova je u magli. Za postati stvarno velikim biznisom nije dovoljno stabilizirati solidan technology posao – to se može jedino sustavnom produkcijom imidža.
Bulšitanje o in-house i o prodaji bolida, kao višak napinjanja u prezentaciji suvim genijem, našim Teslom 2.0, nije stoga do prosto ega, nego do rasta medijskih dionica kompanije, jer tek preko imidža sjedat će velike tranše. Vlastito ime pretvoreno u znak daleko je najkonjunkturniji proizvod koji tržištu kapitala, u okružju političke ekonomije znaka i spektakla, može ponuditi ovaj mag PR bulšita (ne toliko školovanošću na VERN-u koliko vanserijskim prirodnim talentom za muljanje da ne trepne i kapitalom iza sebe da to prati).
ZLATNA KOKA
Na popisu članova društva Rimac Grupe d.o.o., u Sudskom registru nalazimo tri fizičke osobe (sam Matan, dizajner Mudri i Paul Runge, jedan iz niza navodnih prvih kupaca bolida), zatim dva velika igrača iz auto industrije (KIA, ispred Hyundai koncerna, i Porsche, ispred VW koncerna), pa kineski proizvođač baterija Camel i još 15 pravnih osoba, mahom registriranih u poreznim oazama.
Ponašanje spekulativnog kapitala ne može biti razumljeno kroz svačiju logiku upravljanja kućnim budžetom. Osnove kapitalizma: novac ne smije stajati na mjestu nego ga se mora "okretati", permanentno "oplođivati". Dok će domaćini kuće novac dati za nešto radi upotrebne vrijednosti, uglavnom se nevoljko lišavajući teško zarađene plaće, s refleksom čuvanja, kapital je, obratno, pod pritiskom da ulaže, da ne čuva u čarapi, da reinvestira višak, nakupljen tako što je novac ionako radio sam, kladeći se na buduću razmjensku vrijednost nečega. Perspektiva navikla na prinudu rezerviranosti u potrošnji ne poima intuitivno da ulagači od zanata – kakvi mahom čine dioničare Rimac Grupe – jedva čekaju da ulože, pošto-poto, sve-dam-samo-da-dodam. A i da operem, u krajnjoj liniji.
Nadalje, Rimčev startup pedigre podrazumijeva venture ili rizični kapital. Zato što je visok poslovni rizik u definiciji startup modela. Svjesno ulaganje u nesolidne, fake-it-till-you-make-it priče, u tom je svijetu name of the game – ali sa širokom diverzifikacijom. "Poslovni anđeli" unaprijed računaju s tim da će izgubiti na skoro svim ulaganjima, s rezonom da ako samo jedna ili dvije priče eksplodiraju – po načelu o visokom prinosu na visok rizik – povratit će novac i za ove ostale i još stoput toliko. Ali to onda nešto povlači za sobom: da gola činjenica da se našlo takvih ulagača apsolutno ništa ne govori o solidnosti nadobudne firme ili da se ne bavi prodajom magle. Naprotiv.
Camel, KIA i Porsche su druga priča: to je ulaženje u partnerski odnos. Ali ni iz toga se ne može bogznašto automatski izvoditi. Menadžeri tih kompanija vodit će se – što im je posao – isključivo profitnim interesom svojih dioničara, koji mogu naći u raznim stvarima. Može im, na onom sekundarnom planu, biti zgodno prebaciti Rimcu proizvodnju sustava koja njima nije isplativa ili im nije do zezanja s nečime osjetljivim i pogodnim za specijalizacijski outsourcing, kao s baterijskim sklopovima – i to je legitimno. Isto tako, krovni VW je imao svoj vrlo nelegitimni "Dieselgate", s uhvaćenošću u lažnom prikazivanju, manipulativnim softverom, koliko im auti zagađuju. Prevarit će ako mogu i gdje god mogu uhvatiti krivinu – toga treba biti svjestan; za to su i plaćeni menadžerski. Izvjesno je da su i u Rimac Grupi isključivo radi probitka za sebe, ako i koliko ga mogu izvući. Možda i da zajebu mladog Matu? Možda da skupa s Matom zajebu nekog trećeg (ili sve nas)? Ne mora biti, i nije na meni da to rasplićem, ali prisutnost Porschea/VW-a na listi ulagača ne predstavlja samo po sebi, kako se to prezentira, garanciju da je Rimac Grupa lokomotiva hrvatske budućnosti, a Mate novi Tesla (ili, reklo bi se, novi Musk, kad Musk ne bi bio vršni izdanak iste socioekonomske perverzije kroz koju Mate pravi od sebe budžu).
Istina je da suvlasništvo podrazumijeva da su Kia ili Porsche, pored partnerske uloge, preuzeli i onu ulagača u Rimac Grupu, koja je iz startupa avansirala u propulzivnu firmu. I dalje je gubitaš, ali to je drugi par opanaka, a ovdje se pita po kriterijima tržišne kapitalizacije. Što se tiče projekcija budućeg rasta dionica, MateRimac™ je postao prava zlatna koka. Samo – kojim točno putem?
DIONICE LETE U NEBO
Uostalom, što bi trebalo značiti korejsko partnerstvo na projektu financiranom EU novcem?
Rujan 2023: "Sva ta lova će biti potrošena u Hrvatskoj", obrazlaže Cvetojević. "Ljudi koji rade na tome imaju visoke place i plaćaju visoke poreze na njih i financiraju nas mirovinski i zdravstveni sustav. Mnogi od njih ne bi imali takve place da nema tog projekta. Mnogi stranci su došli ovdje i ovdje troše radeći na tom projektu. Prostori su unajmljeni od hrvatskih najmodavaca, porez ide Hrvatskoj. Sav razvoj je ovdje i sve se troši ovdje i onda moraš ljudima koji inače nisu debili objasniti kako i da sve propadne, Hrvatska nije izgubila."
Maj 2021: Ivančić otkriva da je P3 šifra za Rimčevu londonsku ispostavu, koja zapošljava inženjere mahom britanske i raznih drugih narodnosti koje se tamo zateknu. Što je i potvrđeno sajtom sklepanim u međuvremenu (prilično opskuran, bogatiji frazama i napucaniji nepraktičnim dizajnom nego informacijama). U čemu načelno nema ničega krivoga, lijepo zvuči pohvaliti se nemanjem rasnih predrasuda ("creating a melting pot of diverse cultures, languages, and big ideas") – ali sajt firme time naprosto, potvrđujući Ivančića, demantira Cvetojevićev jedini preostali argument zašto su prigovori projektu promašeni neovisno o tome hoće li propasti.
Facebook status Mate Rimca
A i ne samo to, nego ovako ispada da RH izdvaja 360 milijuna kn via EU (predviđenih kroz NPOO za kompanijske troškove osoblja) za zaposlenike P3 koji naveliko nisu uopće građani EU. Kao i da su gazde (osnivači i ulagači), uz Rimca i dva mu stara ortaka iz RA, zatim IT naprednu omladinu iz karlovačkog Infinuma u partnerstvu s Porscheom, također i KIA te neka investicijska društva (ipak je tu i doprinos rizičnog kapitala, kak se i šika). Ne samo, dakle, bitan udio zaposlenika, nego i ulagačke strukture, ne prebiva u EU, kao ni čitava baza projekta s londonskom adresom – dok će ipak plaće onih i profit svih ovih ići iz potpore EU za hrvatsku ekonomiju.
Tko se tu onda gura biti budalama, Hrvatska specifično ili EU općenito? Treba preformulirati: netko nas gura za budale.
Maj 2021: Postnikov se, Ivančićevim tragom, i ovdje bavi postavljanjem logičnih pitanja, uz ono meta-pitanje: kako to da ih ne postavljaju naši mediji? Vrlo čudna mate-matika. Alo, "udio u nepoznatoj maloj firmi drži velika strana korporacija koja s Unijom nema nikakve veze". Alo, pa mi ovdje servisiramo "interese stranog kapitala koji se preko koronom rasturene hrvatske ekonomije pokušava dokopati evropskih fondova". Alo, čitajmo malo što stoji u NPOO, pa tu se "senzacionalni vrhunac poslovne vizije – izrada autonomnog sustava vožnje – svodi na kupnju gotovog proizvoda od tvrtke 'koja je među tri vodeće u svijetu u tom području' (elem, KIA). Alo, "inovativni genijalac Mate Rimac omogućit će svojim južnokorejskim ulagačima da se preko evropskih fondova dokopaju djelića automobilskog tržišta budućnosti, a sve na teret poreznih obveznika". Alo, jebeš takvu formulu poduzetničkog rizika: "jednostavnu kupnju ključnog sastojka projekta, zaleđe moćne globalne auto-kompanije, pomoć države i novce evropskih poreznih obveznika".
Vidimo li što se tu dogodilo? Država je pristala odigrati ulogu spekulativnog kapitala za Rimčev startup, i to najokorjelijeg rizičnog, kao s onog spiska mutnih fondova iz poreznih oaza, preuzevši na sebe rizik ne da rizičnog nego sumanutog ulaganja – pa još tolikim zilijunima. Ali tako da, za razliku od mutnih privatnih ulagača, nije zauzvrat dobila dionice, nego se mutna posla i sastoje u tome što sav probitak ostaje Rimcu – i njegovim dioničarima – i kome god da će se još ugraditi. Karakteristična neoliberalna privatizacija dobiti uz socijalizaciju rizika i troška.
U svemu se, međutim, krije još jedna dimenzija. Kod ritualnih isticanja kako javno ulaganje pokriva samo dio troškova projekta, pri čemu privatna čine navodno i veći dio, Cvetojeviću i ekipi treba pozornost skrenuti na korelaciju po kojoj ono javno čini brend MateRimac™ atraktivnijim i za ona venture privatna. Te malo mostnih 160 milijuna kn te sav ostatak zilijuna za premostiti se od šuplje priče do zlatne koke... pa ti ne budi atraktivan.
Dobro, u prisutnosti korejskih partnera ne treba tražiti daljnje rezone od otvaranja im vrata za EU šeme, no koliko će ovakve EU šeme dizati brend i davati mu pokriće svih pokrića u magli koju proizvodi, kao i magli burze? Zbilja, koliko li je porasla buduća vrijednost privatnih dionica zbog toga što se može računati na javnu protekciju za tvoj privatluk? Jednom kad si zlatna koka uslijed zaleđa državne politike, lako ti je legitimirati se interesom također i privatnih ulagača koji nisu valjda ludi kad u tebi vide zlatnu koku.
Listopad 2021: na konferenciji Hanza Medije, Europske investicijske banke i Europske komisije (krasno društvo!) najviše je pozornosti, dojavljeno nam je, izazvao Rimac, prijavljivanjem kako je izračunao da bi "uspjeh projekta robotiziranog taksija vrijednost njegove kompanije mogla povećati i do sto puta" (pa to je krasno!). Multiplikacija vrijednosti dionica se i ostvaruje, ali u izopačenoj verziji: ono kad si najednom too big to fail, jer državni projekt, uspjeh projekta je zagarantiran neovisno o tome hoćeš li isporučiti što si obećao i jesi li uopće obećao išta pametno.
E-NABIGUZICE
Rujan 2017: "Takva se, eto, kolosalno besmislena ideja imbecilima učinila vrijednom 120 milijuna $ ulaganja" – pisao je Boris Dežulović. Nije se radilo o ideji e-remize nego e-sokovnika. Inspirirala ga je vijest o skupoj propasti projekta Juicero – sokovnika, ali ne običnog, nego pametnog, wi-fi, za koji se moralo kupovati specijalno dizajnirane umetke pakiranog voća s QR-kodom. Plati porez na to što si hipster: svaka čaša soka je koštala 8 $, dok sokovnik 700 $ – radeći voću isto što i gola ruka. Biti e-pametan u ova strašna e-vremena iziskuje naročitu glupost. "Ljepše, poučnije i gluplje priče o novom kapitalizmu i tehnologiji ja u životu nisam čuo", zaključuje Dežulović; napomenuvši za kraj kako nam se priče sjetiti "kad financijeri i bankari sruše svjetske burze, a vi ostanete bez posla: nikad ne zaboravite da o vašem svijetu i vašem životu odlučuju ljudi koji su 120 milijuna $ mrtvi ozbiljni uložili u Wi-Fi sokovnik s aplikacijom za mobitel. Svaki dan, svaka sekunda poslije toga čisti je bonus za ovu kretensku civilizaciju."
Maj 2023: Mate Rimac i Sandro Mur, glasila je vijest, "investirali u poznati food tech startup". Food tech startup – čovjeku dođe da se pobljuje čim čuje sintagmu. Ali čekajte naziv projekta: Juicefast! Ne bi taj porez na hipsteraj bio tako nevjerojatan da ne oponaša tako vjerno grotesku koju je Dežulović opisao godinama prije.
A to je još prije nego što konstatiramo da su ulagači koji su našli računicu upravo Mur i Rimac, dvojac poznat "po inovativnim poslovnim idejama i uspješnim ulaganjima". Čitaj: imaju već iza sebe iskustvo opernaćenja na istoj vrsti prodaje prepametne magle kao e-snoberaja. Šupački novogovor "društva znanja" prokuljao je bez zadrške. Ključna riječ je, naravno, bila "budućnost", svoj trojici. Mimo toga, Rimcu puna usta "start-up eko sustava", "teama iza projekta", "skalabilnosti van granica Hrvatske", "strasti potkovane upornošću", "jasne vizije razvoja", "sve većeg i važnijeg tržišta"; Muru "iskoraka u startup industriji", isto "vizije i strasti", "stvaranja brendova"; mladom startaperu pak "klijenata", "tržišta", B2C i B2B akronima, ali ponajprije sreće i zahvalnosti što ima "podršku dvojice magova ove igre".
Priroda igre u suštini je ista ona kao kad je Trumpu 5.000 studenata plaćalo po 35.000 $ da ih nauči njegove tajne – pa ga tužili kad su shvatili da lekcije nisu imale sadržaja. Ima onaj stari vic – nema ih nego politički nekorektnih – kad je Cigo (mene su u školi zvali Cigo, pa smijem) na štand stavio koštice i prodavao ih. Prolazi policajac, pita da koji vrag s tim košticama. Kaže Cigo, postaneš pametniji od njih. – "Aj' daj mi dvije kile." – Dolazi pajkan opet za koji dan, stane vijati Cigu i vikati za njim: – "Nikad više neću one tvoje koštice kupiti!" – "Eto vidiš da si postao pametniji!"
Ne treba biti Sherlock Holmes, eventualno Elizabeth, za dokučiti da ti je medijski simulakrum preduvjet biznisa – istovremeno dok biznis sam. Ne bi brend bio zlatna koka na tržištima simulacije bez javnih zilijuna i svake vrste državne protekcije. Ne bi pak bilo zilijuna bez statusa heroja nacije, upisanog u državni grb, sve s otvaranjem Pelješkog mosta, baš poput prvog sina Hrvatske. A ne bi bilo statusa prvog sina Hrvatske bez medijske sekcije nabiguzica, dobro podmazane mašine permanentnog hajpa. A to što sve skupa visi u praznom?
Riječ je o pojavi iz reda Miłoszevog govora "što se plete oko sebe sama, poput bršljana koji ne podupire ni stablo ni zid." Pisao sam jednom o tom redu pojava, pišući o fenomenu motivacijskog govorništva kao putujućem propovjedništvu samoga sebe. Ide okolo po gradovima i inspirira vlastitom pričom o uspjehu – a ta se priča ne sastoji ni od čega nego toga da ide okolo po gradovima i inspirira. Drži govore o nadahnjujućem karakteru vlastitog uspjeha – koji se i sastoji samo u tome što govornik drži govore. Moraš mu platiti skupu ulaznicu da bi te podučio svojoj tajni o tome da i ti poput njega možeš biti lijep, pametan i uspješan preko zarađivanja na tebi kao čoban na ovci. Poduzetnički nju ejdž: jedan od odurnijih epifenomena kasnog kapitalizma. Nepojamni šund i kič tog generičkog self-helpa za menadžere bonusoseksualce – i sve koji će to postati ako budu "radili na sebi" – naše "društvo znanja", međutim, masovno puši, s iskrenim ganućem, istim refleksom pseudo-duhovnosti filistara kao i ovce iz publike NLP-a, Brace sa Srebrnjaka, Billyja Grahama, Mekkija Torabija, Žike Slavinskog, gurua ovog ili life-coacha onog.
A mi se onda puno pitamo kako MatiRimcu™, pri svom onom hajpu, prolazi sva ta e-magla.
ŠIROM ISKEŠENIH ZUBI
A jesmo li primijetili i korelaciju po kojoj su Rimac, Cvetojević & Co. – već ulazno nabiguzice samo takve – eksponencijalno još dobili na bivanju šupcima otkako je brend eksponencijalno dobio na bivanju zlatnom kokom?
Kolovoz 2023: probija vijest da je "Rimac uložio u startup BiH poduzetnika". Rolla, "fitness tech startup". Kolutam očima, poduzetnička estetika, kruva-bez-motike hipsteraj u bijedničkoj jagmi za brendiranjem i upadanjem u lovu, itd., standardno sve.
Ali na ovom mjestu nam je postaviti daljnje pitanje: a tako znači, Matane – može se, ima se i opet za ulaganja u dionice firmi! Zbrojimo i oduzmimo. Je, znamo svi da se to tehnički ne knjiži s istih pozicija; jedno je račun P3, drugo Matin račun kao privatne osobe sa spekulativnim kapitalom – osim što već i na Indexu znaju razabrati da nije baš tako, budući da se sve obećava preko unificiranog i personaliziranog MateRimac™ brenda (a bilo je i sa službenijih mjesta pravorijeka o nerazdvojivosti biznisa).
Na dnu svega se ipak radi o tome da ulagač može biti samo onaj tko ima viška novca koji će "raditi za njega", dočim je hrpa našeg novca uloženo u MateRimac™, da bismo onda slušali o ulaganjima koja idu iz MateRimca™ – u klađenju da će biti dividendi za njega kao Matu i ulagača.
Maj 2023: uopće se ne radi o našem novcu! – doskočio nam je edukativno Cvetojević. Nema veze što mu se čitav libertarijanski narativ temelji na alarmiranju nas oko toga što oni prokleti uhljebi, lupači pečata, troše naš novac, jer to država otima od nas. Porez je krađa! Sloboda biznisu! Udruga Lipa! E, ali ako ga je dala jednom od njih – sorry, to više nije vaš novac, sad je to naš novac, 'ko vas jebe žohari!
Praktički simultano doznali smo i da je Matan, najavljujući izgradnju luksuznog nebodera u Dubaiju, pohvalio Dubai kao "najbolje mjesto za bogate da uživaju u luksuzu, uspjehu i vlastitom bogatstvu". Identifikacija s perspektivom onih koji imaju za Bugatti ili Neveru, "naših klijenata, ljubitelja luksuza". U Dubaiju je – za razliku od Europe, gdje bacaju "rajčice na luksuzne automoblie", a znaju ih i izgrebati – baš gala sve za vladajuću klasu, restorani, nekretnine, društvena klima.... Na predstavljanju projekta bio je, doznajemo, "i Rimčev partner Muhammad Binghatti za kojeg je rekao da se čini kao sudbina da su se njihove dvije kompanije spojile". U rezimeu: oplodnja kapitala kao sudbina – a zilijuni državne pomoći za MatuRimca™ su tu nevezano, neka sasvim druga priča.
Opći šok, konsternacija u javnosti! I ne čudi – izjave bezmalo monstruozne. Širom iskešenih zubi. Očito im više ne treba uvijati ništa u pamuk. Pa ipak, ta je osiljenost u vrijeđanju inteligencije, ta najednom potpuno ogoljena bahatost na pogon našeg novca, bez i najmanjeg napora da ne bude transparentna, to iscerivanje nam se u face – tek korak dalje u istom pravcu onoga što Rimac (s Cvetojevićem pod repom) i inače govori i zastupa. A što je tuce godina izazivalo u svekolikom mejnstrimu isključivo postrojene i nepropusne salve oduševljenja. Nije li zgodno kako samo jedan korak dalje najednom prokaže gadljivost i karikaturalnost svega, na način koji više ni mejnstrim kohortama nije moguće poricati?
U čitavoj aferi sa zilijunima iz NPOO nije za inzistirati na neostvarenosti obećanja o simuliranom (koji će nam drek ta simulacija), već da mi tu financiramo eskalaciju nabiguzica nakon kakve je svaka sekunda čisti bonus za ovu kretensku civilizaciju.
Pa vi budite ovce tim čobanima i dalje.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu