Feljton

Ivica Todorić: Državni prijatelj br. 1

Četvrtak 26.Srpanj 2012.

Kako je vlasnik Agrokora u 20 godina od anonimnog poduzetnika postao najbogatiji i najmoćniji čovjek Hrvatske

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Social

Konzum - s vama kroz život”, slogan koji se vrti u trgovinama najvećeg maloprodajnog lanca u RH, odlično je pogođen, a još bolji bio bi jedino “Agorkor - s vama kroz život”. Prosječni Hrvat uglavnom kupuje namirnice u Konzumu, gdje opet dobiva proizvode koncerna Agrokor d.d., i to voće i povrće (Agrokor ima nekoliko poljoprivrednih kombinata), vino (vinarije u Istri, Srijemu, Baranji, okolici Zagreba), mineralnu vodu (punionice Jamnica i Kiseljak u BiH), Zvijedino ulje, Ledov sladoled... I kad nije u dućanu, vjerojatno troši u Agrokoru, bez obzira kupuje li na kiosku Agrokorova Tiska ili toči benzin na Agrokorovim crpkama... Statistički, velika je šansa i da radi u Agrokoru, sustavu koji samo u Hrvatskoj zapošljava 30.000 ljudi. Ivica Todorić obilježio nam je zadnjih dvadeset godina života i sada je, kao vlasnik Agrokora, na vrhu najveće kompanije u regiji. Za godinu dana Hrvatska ulazi u EU, a taj će se događaj zacijelo odraziti i na koncern. Nova pravila igre mogla bi značiti i promjene u poslovanju Agrokora, čije se carstvo doduše stabiliziralo, ali se više ne širi. Nakon ulaska u Srbiju i BiH, propao je pokušaj kupnje tvrtki u Turskoj (Migros Turk) i Rusiji, a niti od slovenskog Mercatora za sada nema ništa. U ovako dinamičnom svijetu, te uz očekivani ulazak Hrvatske u EU, pitanje je hoće li Agorkor uskoro izgledati malo drugačije nego što ga pamtimo iz našeg dosadašnjeg, zajedničkog puta kroz život. A u životima nam se Agrokor pojavio naglo, usred rata, kad je u samo dvije godine kupio nekoliko uglednih tvrtki poput zagrebačkog trgovačkog lanca Konzum, tvornice ulja Zvijezda, punionice vode Jamnica. Prije točno dvadeset godina, u srpnju 1992., šira hrvatska javnost je prvi put čula za uspješnog cvjećara Ivicu Todorića, i to u tekstu objavljenom u Globusu gdje je prozvan zbog načina na koji se uključio u privatizaciju bivših društvenih poduzeća. Iako tada, u odnosu na današnje stanje, njegov Agrokor nije puno imao, samo zadarsku Sojaru i Agropreradu Ivanić grad, novinarki nije bilo jasno niti kako je to stekao. Kako bijaše tada, tako je i danas. Činjenica da netko vrijedno radi po cijele dane nije dostatno objašnjenje za zgrtanje znatnog imutka i društvene moći. “Agrokor trguje strateški značanijim robama, pšenicom, kukuruzom, čak naftom, dobiva povlaštene bankovne kredite i u svome osvajanju društvenog vlasništva očito uživa osobitu naklonost državne Agencije za restrukturiranje (preteča HFP-a, op. a.), koja Todoriću dopušta ono što drugima osporava; kupovinu dobroposlujućih društvenih poduzeća”, napisala je te 1992. autorica, koja podsjeća zašto je Agrokor usred rata postao zanimljiv javnosti. “U formi priče o jednoj prilično ružnoj poslovnoj transakciji, kreditom Zagrebačke banke od šest milijuna maraka, Agrokor je trebao kupiti od poljoprivrednog kombinata u Osijeku pšenicu i kukuruz za robne rezerve RH, no dio te robe Agrokor je izvezao u inozemstvo, prodao devize Ini, a da bi se izbjegao skandal zbog praznih državnih skladišta i pravdao kredit, nabavili su pšenicu po niskim cijenama od vojvođanskih poduzeća…” Navodno, realizirao se tek dio posla za koji je odobren kredit. Umjesto 184.800 tona pšenice i kukuruza, kupljeno je 116.500 tona manje. A kao dokaz u tekstu se navodi nalaz inspekcije HNB-a koja je ušla u trag tom kreditu. Mediji su izvijestili da je zbog toga HNB protiv Franje Lukovića, tadašnjeg i sadašnjeg direktora Zagrebačke banke, koja će i godinama poslije pratiti Todorićevo širenje, podnijela kaznenu prijavu zbog privrednog prijestupa. U Agrokoru su pak tvrdili da su kupljenu robu opljačkali četnici i JNA. “Nakon svega, nije bilo ni državnog novca ni državne pšenice i kukuruza, ali je Agrokor nastavio kupovati društvena poduzeća uz očiti blagoslov države” , zaključuje autorica teksta, vjerojatno niti ne sluteći kolike će razmjere ta kupovina vremenom poprimiti.

Veliki shopping

Već naredne 1993. počinje veliki shopping. Ivica Todorić kupuje punionicu vode Jamnica, tvornicu ulja Zvijezda i DIP Turopolje, a 1994. stječe velike udjele u još sedam bivših društvenih tvrtki; splitskom Bobisu i mljekari Mils, tvrtki Silos mlinovi Vinkovci, PIK Vrbovcu, zagrebačkom Ledu, hotelu Intercontinental i, što je najvažnije, Konzumu. Želio je stvoriti prehrambeni koncern koji će se moći oduprijeti multinacionalkama. Bio je to pravi trenutak, jer u zemlju u ratu stranci nisu željeli ulagati, pa je nekadašnje društveno vlasništvo prodavano po vrlo pristupačnim cijenama, a država je pritom davala i dodatni popust za kupovanje tzv. starom deviznom štednjom, odnosno obveznicama RH nastalim pretvaranjem deviznih depozita građana iz doba SFRJ u javni dug, kojima građani nisu mogli slobodno raspolagati. Za staru deviznu štednju otkupljenu od štediša čiji su depoziti bili blokirani, plaćalo se samo 50 do 70 posto vrijednosti, a Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) pri prodaji dionica priznavao je puni iznos. Bila je to privilegija koju su iskoristili i razni drugi tajkuni. Vrlo brzo zaredalo se nekoliko napisa u kojima se kritizira Agrokorov način poslovanja. Povodom vijesti da je “Zagrebačka banka dala kredit od 80 milijuna maraka za otkup kukuruza, a financijska policija otkrila da je od toga 48,9 milijuna maraka Agrokor nenamjenski potrošio”, u Slobodnoj Dalmaciji izlazi intervju s Nikolom Baračem, direktorom tada moćnog Dalmacommerca, koji je podigao kaznenu prijavu protiv Agrokora i Zagrebačke banke. Barač je ljutito izjavio da takve kredite za poticanje proizvodnje za izvoz, gdje je kamata četiri umjesto tada standardnih 12 posto, dobiva samo Todorić. “Ako je Agrokor 80 posto potrošio nenamjenski, jasno je koliku je protupravnu dobit ostvario. Na zapadu bi platio i realnu kamatu i poveliku kaznu, a uz to bi bio uvršten na crne liste i zatvorio bi vrata vlastite poslovne budućnosti. Zato sam odlučio javno reagirati”, rekao je tada Barač. “Nitko u Agrokoru nema nikakvog saznanja o navodnoj kaznenoj prijavi niti nas je itko povodom iste pozivao. Ako je postojala, vjerojatno je zbog neutemeljenosti odbijena”, rečeno nam je ovih dana u Agrokoru, u kojem su spremno pristali pojasniti nekoliko kontoverznih situacija iz vremena jačanja tog koncerna. Naknadno je priča dobila dodatnu potvrdu tekstom u Globusu, u kojem se tvrdilo da je “Ivica Todorić zloupotrijebio oko 50 milijuna DEM namjenskog kredita dobivenog od Zagrebačke banke po posebnom režimu. Citira se izvješće Financijske policije iz ožujka 1994., u kojem je navedeno da je Agrokor krajem 1991. nenamjenski potrošio kredit Zagrebačke banke, te da je dobio novac i prije nego što ga je kreditni odbor odobrio. Međutim, sve su te “pšenične afere” i kaznene prijave ubrzo zaboravljene. Ivicu Todorića, koji je kasnije i sam rekao da se u 90-ima nije moralno poslovalo, više nitko nije mogao zaustaviti. U međuvremenu je stekao čvrstu poziciju, pa ga mediji već početkom 1993. nazivaju “vlasnikom poduzeća koje je kupilo najviše društvenih poduzeća u pretvorbi”, odnosno “najvećim kapitalistom u Hrvatskoj”. Širenje Agrokora nije stalo, nastavilo se i narednih desetak godina, po raznim zemljama regije. Trajalo je sve do početka ekonomske krize, pa je tako primjerice 2007. kupljeno još osam novih tvrtki, a rekordne 2008. čak njih 11; u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori…

Međutim, najvažnije su mu ostale one prve kupovine u ratnim godinama kojima je postao vodeći proizvođač raznih roba i stekao Konzum. A kad je Agrokor u jednom trenutku narastao i probio granicu od 10.000 zaposlenih, dobio je važan argument u svim budućim pregovorima s vlastima, što je koristio za novi rast. Poziciju prema vlasnicima medija bazirao je na autoritetu velikog oglašivača, a kasnije i većinskog vlasnika maloprodajnog lanca Tisak. Odabrane novinare pridobivao je, primjerice, vozeći ih iznad Panonske ravnice svojim helikopterom. Kako to da je u samo godinu ili dvije javnosti nepoznati, iako uspješan, predratni cvjećar izborio tako snažnu poziciju? Na službenoj web stranici Agrokora, njegove stožerne kompanije preko koje drži vlasništvo u nizu tvrtki, ne može se puno saznati jer tamo sve počinje i završava sa 1976., kada “Ivica Todorić osniva privatnu tvrtku za proizvodnju cvijeća i cvijetnih sadnica te ubrzo zapošljava više od 50 ljudi”. Stoga smo sami pregledali novinske arhive, popričali s menadžerima i sindikalcima, svjedocima njegova uspjeha. Malobrojni danas žele pričati o Ivici Todoriću, državnom prijatelju broj 1, a oni koji su pristali, uglavnom se slažu da njegov uspjeh počiva na upornom radu, stvaranju mreže svojih ljudi na raznim važnim pozicijama te na kupnji i razvoju lokalnog zagrebačkog trgovačkog lanca Konzum, u kojem je od 1995. većinski dioničar. Te godine Agrokor objavljuje prve konsolidirane podatke. Ukupni prihod grupe bio je 2,1 milijardi kuna. Naredne godine su sa 2,4 milijardi kuna prihoda dostigli Plivu, koja je i danas ostala na sličnim rezultatima, a Agrokor je u međuvremenu svoje prihode povećao za više od deset puta.

Državna pomoć

Koliko je u svemu tome pomogla vlast, naročito u eri Franje Tuđmana, kad je cijelo društvo u rasponu od sporta do gospodarstva bilo pod kontrolom politike? Iako u Agrokoru s ponosom vole reći da im država nikada nije pomagala u širenju, izgleda da nije baš tako, jer je činjenica je da su se Tuđmani i Todorići družili još od početka 70-ih. Tjednik Feral je pisao da je Vlada početkom 1993. “ukinula visoke prelevmane na uvoz soje dan ili dva prije dolaska broda sa teretom za Agrokorovu Sojaru Zadar, da bi ih dan nakon prekrcaja vratila na stare postotke bez objašnjenja”. U Agrokoru na to kažu: “Ne možemo tvrditi da bi to bilo ili ne jer za takav slučaj ne znamo. No, sigurno znamo da u posljednjih dvadeset godina na sojino zrno nije bilo nikakvih prelevmana, odnosno zaštita kao što je slučaj i sa svim ostalim proizvodima iz proizvodnog portfelja grupe Agrokor. Te se činjenice lako mogu utvrditi. Mi smo inzistirali na otvorenosti tržišta zbog toga da našim proizvodima izgradimo konkurentnost. I zbog toga, danas prilikom ulaska u EU, ne bojimo se konkurencije za Agrokorove proizvode”. Krunski dokaz o državnoj pomoći stiže u rujnu 2008., kad je odnekud isplivao dokument iz rujna 1999. s potpisom ministra financija Borislava Škegre. Bilo je to državno jamstvo za 31 milijun eura vrijedno inozemno izdanje korporativnih obveznica čiji je agent bila jedna luksemburška banka, a kojim je financirana gradnja Agrokorovog distributivnog centra u Zagrebu. “Poznavatelji prilika iz tog vremena kažu da je upravo Agrokorov izlazak na međunarodno tržište kapitala te 1999. godine, kada je za zaduženje jamčila država, bio glavni impuls kojim je krenulo njegovo širenje. Koncern je tada imao ukupne prihode od 3,2 milijarde kuna, otprilike deset puta manje nego danas”, navodi se u tekstu objavljenom uz otkriće tog dokumenta. Autorica je nazvala potpisnika jamstva Borislava Škegru, koji joj je rekao da se “ne sjeća tog slučaja”, odnosno davanja jamstva teškog 31 milijun eura. Komentar je tada dao jedino SDP-ovac Slavko Linić. “Davanje jamstava, nažalost, nikada nije odijeljeno od politike. U Agrokovorom slučaju dano jamstvo ispunilo je svrhu. To što je kasnije taj koncern narastao i postao monopolist koji zloupotrebljava svoju poziciju, neko je drugo pitanje“. Nekoliko godina nakon što je tadašnji ministar financija potpisao jamstvo, koncern Ivice Todorića postao je jedan od ulagača upravo u Quaestus, fond Borislava Škegre, “ključnog arhitekta privatizacije u kojoj je sudjelovao i Agrokor”. Navodno je Škegrin potpis ubrzala prijetnja iz Agrokora da će 500 zaposlenika zagrebačke Zvijezde dobiti otkaz. Todorića je nastavio hvaliti i Škegrin kasniji nasljednik, ministar financija Ivan Šuker, a na sjednicama Vlade javno ga je hvalio i premijer Ivo Sanader nakon što je smanjio cijene nekoliko proizvoda.

U sadašnjoj vladi RH nemilice ga hvali njen prvi potpredsjednik Radimir Čačić, svjestan Todorićeve važnosti. Od 2000., dakle godinu dana nakon dobivanja Škregrina jamstva, započinje širenje Konzuma po Hrvatskoj i pretvara ga u najveći domaći trgovački lanac, u koji plasira znatan dio robe koja dolazi iz Agrokorove proizvodne sekcije. Vlasnik Agrokora, koji se pokazao korektnijim poslodavcem od prosječnog hrvatskog tajkuna, stvorio je i čvrste veze sa sindikatima, poklanja im hranu za sindikalne kongrese, njegove tvrtke se oglašavaju u glasilu Sindikalna akcija. Zatreba li mu, lako može pobuniti radnike, kao što je to bio slučaj 1999. kad je vlada najavila da će pomoći izgradnju uljare u osječkom Čepinu, posve blizu mjesta gdje je on namjeravao sagraditi svoju uljaru. Zašto je baš Ivica Todorić uspio? Početkom 90-ih bilo je i drugih koji su uzletjeli, no danas ih više nema na domaćoj poslovnoj sceni. Osim Todorića, preostala trojica iz pokera najpoznatijih tajkuna, Miroslav Kutle, Josip Gucić i Luka Rajić, danas su u inozemstvu, a pritom je samo Rajić, prodavši Dukat kupljen na nikada rasvijetljeni način, otišao preko granice dobrovoljno, dok su ostala dvojica pobjegla pred hrvatskim pravosuđem. Iako je u nekoliko navrata zaprijetio da će prodati strancima sve što ima, Todorić to nikada nije učinio. Ostao je ovdje, nastavio jačati Agrokor i postao najbogatiji građanin Hrvatske. Većinu hrvatskih tajkuna nije zgodno pitati za prvi milijun, jer su svega koji mjesec prije zgrtanja ogromne imovine bili šoferi ili vlasnici kvartovskog kafića.

Cvijeće, Valentić, Rohatinski...

Ivica Todorić nema taj problem, jer je njegov Agrokor prije rata bio veliki proizvođač cvijeća. Pitanje je, međutim, s koliko je milijuna krenuo u privatizaciju. Analiza medija iz 90-ih godina dovodi do zbunjujućih rezultata. Tako je 1997. u tjedniku Obzor objavljeno da je Agrokor do rata skupio osam milijuna maraka čiste dobiti, magazin Banka piše da je “1989. imao 16 milijuna maraka” , dok Jutarnji list kasnije spominje “privatni kapital od 30 milijuna maraka stvoren prije rata u industriji cvijeća”. Sam Todorić 1993. u intervjuu Večernjem listu ovako pojašnjava: “Većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini. To je oko 15 milijuna maraka zdravog novca. A od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita.” Niti danas u Agrokoru nije moguće dobiti precizan odgovor. “U to vrijeme Agrokor je u Republici Hrvatskoj već bio ozbiljna kompanija srednje veličine s realnim potencijalima”, rečeno nam je. U tom istom intervjuu Večernjem listu objavljen je zanimljiv podatak, koji možda ukazuje na podrijetlo dijela njegove imovine. “Puno robe izvukli smo iz Vojvodine pa smo tako utopili stare dinare”, kazao je. Znači li to da je i Agrokor nakon osamostaljivanja Hrvatske sudjelovao u velikoj akciji prebacivanja starih jugoslavenskih dinara u Srbiju i BiH, a u kojoj su se neki tajkuni obogatili? Tegljači sa starim dinarima tada su pretvarani u devize, a osobe koje su u tome sudjelovale, mogle su određeni dio zadržati, dok je većina novca išla za obranu zemlje. O tome tko je koliko zamijenio i zadržao, naravno, ne postoji nikakva dokumentacija, a Todorićevo se ime dosad nije spominjalo u tom kontekstu. U koncernu tvrde drugačije: “Agrokor niti jedan dolar nije zaradio plaćanjem starim jugoslavenskim dinarima. Time se nikad nije bavio. Dok je dinar bio redovno platežno sredstvo, njime smo obavljali normalne poslovne transakcije.” Jedan dio Todorićeva predratnog imetka definitivno nije zarađen radom nego stjecajem okolnosti, jer i on sam u nekoliko intervjua priznaje da mu je pogodovala tadašnja inflacija. “U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do poslijepodne smo zaradili još 600.” Uz stanoviti kapital zarađen u trgovini cvijećem, inflaciju i, kako Todorić kaže, “utapljanje starih dinara”, širenju Agrokora pomogla je i suradnja s politikom, konstantno negirana, nikada otvorena ali uvijek zamjetna. U početku su Ivicu Todorića, zbog bliskosti njegova oca Ante Todorića, koji je u vrijeme Hrvatskog proljeća bio direktor tada moćnog Agrokombinata, povezivali sa Savkom Dabčević Kučar i njenim HNS-om, no kako je 90-ih vlast u državi stalno držao HDZ, Todorić je bio u dobrim, u nekim slučajevima i prijateljskim odnosima s jednim njegovim krilom, tzv. tehnomenadžerima. Jedan od njih, Nikica Valentić, bio je hrvatski premijer. Valentićeve tvrtke i danas tijesno surađuju s Agrokorom, sudeći po financijskim izviješćima tog koncerna, njegova Niva inženjering stalan je korisnik Agrokorovih zajmova.

“Suštinski, za nivo poslovanja Agrokora odnos sa tvrtkom Niva je zanemariv. No, Niva je, dakako, jedan od naših poslovnih partnera, što se također jednostavno može utvrditi kroz poslovne transakcije”, kažu u Agrokoru. zakonske regulative, a otkako je preuzimanjem nekoliko kombinata snažno ušao u poljoprivrednu proizvodnju, i o dobivanju državnih potpora. Osobe upućene u poslovanje Agrokora svjedoče o postojanju cijele mreže, pri čemu se vlastiti kadrovi šalju u državne institucije, a za pretpostaviti je da u nekim slučajevima pogoduju bivšem poslodavcu. Zamjetan je broj ministara koji su se, nakon staža u Vladi, skrasili u Agrokoru. Todorićev prijatelj, bivši zagrebački gradonačelnik Branko Mikša, koji je tijekom rata bio HDZov ministar gospodarstva a potom i trgovine, i danas je zaposlen u Agrokoru, a također je i zamjenik predsjednika NO tog koncerna. Potom, Davorin Mlakar, ministar uprave u dvije HDZ-ove vlade, one sredinom 90-ih i vlade Ive Sanadera, u međuvremenu je proveo tri godine u upravi Agrokora. U Agrokor se, nakon visoke pozicije u ministarstvu poljoprivrede, vratio Krešimir Kuterovac, a tu je i Zdravko Marić, bivši zamjenik ministar financija Ivana Šukera. Uz predstavnike Vlade, isti je poslodavac zaposlio i bivše sindikalne lidere Vitomira Begovića i Anu Knežević, pa se čini kao da je koncern stvorio svoje gospodarsko-socijalno vijeće. U upravi Agrokora je i Piruška Canjuga, koja je to postala još u doba kad je njen suprug Zlatko Canjuga bio glavni tajnik HDZ-a. Članica uprave Agrokora bila je Sanja Crnković- Prozaić, bivša članica uprave Agrokora, krajem 90-tih savjetnica predsjednika Vlade RH Franje Tuđmana, a potom i dugogodišnja ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. U Agrokoru je zaposlen i Davorin Spevec, suprug Olgice Spevec, predsjednice Vijeća Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN), koja relativno često analizira učinak pojedinih Agrokorovih akvizicija i daje ocjene o tržišnoj koncentraciji. Od svih dosadašnjih zaposlenika Agrokora najzanimljiviji je ipak Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke između 2000. i 2012. Prve dvije godine svog mandata, dakle sve do 2002. godine, sjedio je u NO Agrokora. U novije je vrijeme izbila afera kad se otkrilo da je njegova supruga Marija Rohatinski Agrokoru prodala svoju gubitašku špeditersku tvrtku Romah d.o.o., a u čijem je vlasništvu kuća u kojoj živi guvernerova obitelj. To je zamrljalo lijepu sliku koju su Hrvati imali o guverneru i pojačalo sumnju u njegova eventualna pogodovanja bivšem poslodavcu.

Kultura neplaćanja

O svojim godinama u Agrokoru pristao je popričati Drago Munjiza, koji je vodio upravu Konzuma od 2002. do 2006. godine kad je otišao iz koncerna. “Bio sam premlad na vrlo odgovornoj funkciji, nisam se dovoljno znao prilagoditi tako kompleksnom i zahtjevnom sustavu. Konzum je u vrijeme moga mandata postao veoma profitabilan, a Ivica Todorić mi je ponudio da postanem potpredsjednik Agrokora, što sam odbio. U Agrokoru sam puno naučio, ali se nisam znao ni htio u potpunosti uklopiti”, kaže Munjiza koji hvali Todorića kao lidera “koji dobro vodi sustav sa 30.000 zaposlenih i koji je u 20 godina promijenio malo vodećih ljudi“. Na pitanje zašto je baš Todorić uspio, Munjiza kaže: “Mnogi su 90- ih imali šansu, ali ne i viziju. Ljudi poput Todorića, Rajića iz Dukata i Artukovića iz Francka iskoristili su svoje šanse. Todorić ima misiju i viziju širenja hrvatskih interesa u regiji, ali i regionalnih u EU. Todorić ima mesijansku ulogu, radi po 16 sati dnevno, kao i njegovi suradnici. Dobro su plaćeni, no zapravo malo s obzirom na to koliko vremena i mentalne energije ulažu u posao”, kaže Munjiza. Todorića se danas proziva zbog neplaćanja, te se u niz navrata moglo čuti i pročitati da se razvoj njegova carstva bazirao na neplaćanju dobavljača od koji su mnogi zbog toga propali. Navodno se jednom prilikom Luka Rajić požalio tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu da Todorić ne plaća na vrijeme, što ga je skupo koštalo. Dukatova roba je izbačena s Konzumovih polica, pa je vraćena. Potom je opet izbačena, a zadnji povratak je plaćen između 10 i 20 milijuna eura. Ivicu Todorića se kritiziralo i zbog politike naplaćivanja ulaska robe na police, a Munjiza ga tu brani. “Strani trgovci koji plaćaju na vrijeme često rade s gubitkom, neće naplaćivati. Tu su praksu uveli strani lanci kao što je Metro. Oveći Konzumov dućan košta 20 do 30 milijuna kuna”, tvrdi Munjiza. Jedan drugi bivši Agrokorov menadžer, koji je pristao na razgovor izričito pod uvjetom da ostane anoniman, ne slaže se s takvim tumačenjem. “Kulturu neplaćanja prvi je 1995. uveo Miroslav Kutle, a Ivica Todorić ju je ubrzo prihvatio kao zgodan način beskamatnog kreditiranja. Ipak, tu postoji jedna bitna razlika- Todorić je taj novac ulagao u posao. Jedino se Đuro Gavrilović usprotivio takvim načinu plaćanja nakon 180 dana i ostao je dosljedan u tom sukobu. Da su i drugi tako postupili, vjerojatno bi Agrokor danas urednije plaćao. A što se naplaćivanja polica tiče, ulazak sigurno ima svoju cijenu. Deset milijuna eura, koliko su neki proizvođači morali platiti za ulazak u Konzum, svakako je previše, no to se njima očito isplatilo. Todorić je jako dobro razvijao posao, no krajem 90-ih se počeo pomalo megalomanski ponašati. Ulazio je u krive biznise. Nije mu se smjelo dopustiti da bude i proizvođač i trgovac. U dobro uređenim zemljama to nije moguće, jer onda imaš transferirane cijene, peglaš firmi dobit i ne plaćaš porez. I još po nečemu se razlikovao od Kutle, nije se otvoreno politički svrstavao, već je posvuda umrežio svoje ljude, ili one koje je nečim zadužio i zapravo je bilo svejedno tko je na vlasti”, zaključuje naš sugovornik. U kompaniji stalno demantiraju bilo kakvu povezanost s politikom. “Valjda je nakon 20 godina svima jasno da Agrokor u tome ne učestvuje”, što je istina, no čini se da je Ivica Todrić osobno sponzorirao više stranaka. Na tom je tragu tekst objavljen tijekom kampanje za predsjedničke izbore 2010. Navodi se svjedočenje Zagrepčanina koji je svojedobno vodio financije jedne manje stranke kojoj je vlasnik Agrokora na prethodnim parlamentarnim izborima pomogao, iako su im izgledi za ulazak u Sabor bili minimalni. “Došao sam u sjedište Agrokora na sastanak koji je predsjednik stranke dogovorio s Todorićem. Kurtoazno smo popričali par minuta, potom je on otišao u drugu sobu i vratio se s omotnicom u kojoj je bilo 50.000 kuna. Rekao je da daje privatno novac svoje obitelji, jer žele razvijati višestranačje i nije mi dao nikakvu priznanicu. Taj sam novac zatim položio na stranački račun i pritom naveo da je donacija dobivena od Ivice Todorića, što je stranka spomenula i u svojem financijskom izvješću. Bila je to pogreška. Kasnije sam čuo da je vlasnik Agrokora zbog toga jako naljutio, jer ni jedna druga stranka, a gotovo sve su dobile novac, nije javno priznala da ih Todorić financira. Ako su mali dobivali po 50.000 kuna, koliko je onda davao velikima, HDZ-u i SDP-u? Po mojoj procjeni, barem deset puta više”, procijenio je bivši stranački blagajnik. Uoči predsjedničkih izbora 2010. spominjala se i Todorićeva povezanost s Milanom Bandićem. Govoreći o tome kako je grad Zagreb Agrokoru prodao tvrtku Zagreb plakat i onda narednih godina i dalje nastavio u nju ulagati gradski novac, skupštinski zastupnik Darinko Kosor (HSLS) rekao je: “Natječaj je bio namješten za Agrokor, a ta tvrtka nije napravila ništa od onoga na što se obvezala. Pitanje je zašto se u gradu ne bune? Zašto sada Bandić dijeli Agrokorove jabuke, a njegov se stožer nalazi u Todorićevoj zgradi?”, pitao se Kosor u vrijeme kad se Milan Bandić kandidirao za predsjednika RH.

Zvao u ime Tuđmana

O Todorićevoj vezi s politikom posvjedočio nam je Mario Iveković, sindikalni lider koji je danas najmoćnijeg Hrvata upoznao još dok se ovaj spremao preuzeti Konzum. “Na našem prvom sastanku 1994,. kad smo pričali o preuzimanju Konzuma, Todorić je preda mnom zvao lidere triju političkih stranaka i dogovarao sponzorstva pred tadašnje izbore. A kad sam 1999. dao izjavu za Večernji list da se ljudi trebaju pobuniti, Todorić me nazvao i u ime Franje Tuđmana rekao da se smirimo, jer da vlasti žele dobre odnose s radnicima. Rekao mi je da ima Tuđmanov mandat za taj razgovor, ponudio mi je upravu Zagrepčanke, tada jake trgovačke tvrtke, te mi je čak garantirao da ćemo dobivati robu pod istim uvjetim kao Konzum. Zahvalio sam i rekao mu da ja već imam svoj posao”, kaže Iveković. Uskoro se, 2000. godine, ionako promijenila vlast. Unatoč tolikoj bliskosti s dijelom HDZ-a, zlatno dobra umreženost isprepletenosti Agrokora s državnim vlastima počinje tek pobjedom oporbene koalicije na parlamentarnim izborima 2000. Primjerice, Damir Kuštrak, koji je bio član pet nadzornih odbora Todorićevih tvrtki, otišao je nakon petogodišnjeg staža u upravi Agrokora na mjesto zamjenika ministra financija Mate Crkvenca, čiji je sin menadžer u Konzumu, da bi se kasnije vratio u upravu Agrokora čiji je i danas član. Tajnica ministarstva gospodarstva postala je Maja Brinar, također dotadašnja članica Uprave Agrokora. O punjenju vlade Agrokorovim kadrovima tada se piše u nekoliko novina, a Nacional tvrdi da je “Todorić financirao predizbornu kampanju SDP-a i HSLS-a, koji su zauzvrat nakon preuzimanja vlasti donijeli naputak o ograničenju unosa namirnica iz inozemstva, čime je najviše profitirao Konzum”. Prije desetak godina Agrokor je ojačao, odvojio se od Zagrebačke banke, našao novog kreditora u Europskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD), koja je dobila udjel u koncernu, a potom i u Svjetskoj banci. Počeo se širiti po regiji, što mediji uglavnom prate bez nekih kritičkih komentara. Mario Iveković je bio jedna od posljednjih javnih osoba koja je o Todoriću javno progovorila, a da to nije bio hvalospjev. Davne 2000. je izjavio: “Todorić je iznad vlade. On je kontrolira, a vlada je preslaba da mu se odupre.” Iveković, koji je u doba Todorićeva preuzimanja Konzuma bio glavni povjerenik tamošnjeg sindikata, jedan je od rijetkih koji želi pričati o tom vremenu. U firmi je radio od 1987. do 1995., potom je postao profesionalac u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), pa je osnovao Novi sindikat. U veljači 1993., dok se tvrtka još zvala Unikonzum i zapošljavala 2679 ljudi, prošla je pretvorbu u dioničko društvo i bila spremna za privatizaciju. Iako su radnici željeli imati dio vlasti, te su skupa s menadžerima, iako svatko za svoj račun, uspjeli skupiti oko 75 posto dionica, Todorić je u srpnju 1994. uspio zavladati tvrtkom. Bio je to pravi bingo, taj maloprodajni lanac je 2011. imao 13,4 milijardi kuna prihoda i 345 milijuna kuna dobiti. “Tadašnja Uprava Unikonzuma, predvođena Jozom Petrovićem, provela je 1993. anketu tko želi upisati dionice. Petrović je zapravo planirao bitno umanjiti broj prodanih mjesta sa 250 na 40 i onda nas, što tada nismo znali, prepustiti Todoriću. Mi smo se pobunili jer nije bilo jasno kakvi su uvjeti kupnje. Htjeli smo zaštititi firmu, pa smo organizirali peticiju i uprava se povukla. Početkom 1994. ponovilo se isto, pa smo pri tada jakom sindikatu, koji je brojao 1500 ljudi, osnovali Udrugu malih dioničara Unikonzuma, a sve s ciljem da radnici – mali doničari – preuzmu kontrolu nad vođenjem tvrtke. U sindikatu je došlo do značajnih promjena i smijenili smo gotovo sve povjerenike koji su bili u sprezi s upravom, a ja sam, pun optimizma, postao glavni sindikalni povjerenik u Unikonzumu”, prisjeća se Iveković.

Kupnja Unikonzuma

Prema tadašnjim su propisima zaposlenici mogli upisati do 50 posto dionica, i to po povlaštenim uvjetima, s diskontom koji se penjao i do 70 posto, a radnici Konzuma upisali su nešto manje od 25 posto. Istovremeno je 58 korisnika menadžerskih kredita, takozvana Grupa 58, upisalo svaki po preko 100.000 njemačkih maraka i ukupno dobili 50 posto dionica. Dakle, zajedno su držali skoro 75 posto. Radnicima je bilo najvažnije preuzeti kontrolu nad upravljanjem tvrtke radi očuvanja radnih mjesta. O tome se trebalo raspravljati na skupštini Unikonzuma održanoj početkom 1994. Međutim, ljudi koji su vodili skupštinu osmislili su pravilo da punomoć mora biti ovjerena u tvrtki, čime su eliminirali znatan broj punomoći i spriječili radnike da sudjeluju u upravljanju. “Tek naknadno sam shvatio da su i predsjednik skupštine i članovi NO bili Todorićevi ljudi, koji su mu trebali trasirati put u Unikonzum. Da su nas pustili na tu skupštinu, sve bi bilo drugačije. Nažalost, državne institucije kojima smo se obraćali, HFP i razna ministarstva, ostale su gluhe”, kaže Iveković. “Tada me počeo nazivati jedan meni nepoznat čovjek. Ivica Todorić, koji me pozvao u upravu Agrokora u Marićevom prolazu i tamo mi, kao sindikalnom povjereniku, rekao da želi preuzeti Konzum. Rekao sam Todoriću neka se strpi par mjeseci dok promijenimo Upravni odbor i direktora i preuzmemo kormilo, jer ćemo sve drugo smatrati neprijateljskim preuzimanjem. Todorić se u mnogim procjenama složio s nama, no uskoro je ipak krenuo u preuzimanje. Suprotstavili smo se koliko god smo mogli. Kasnije su se našoj Udruzi pridružili i pojedini menadžeri iz Grupe 58, no Todorić je bio jači i počeo je osvajati firmu”, prisjeća se Iveković. U to, još uvijek ratno doba, kad su plaće bile mizerne, ponudio je radnicima atraktivan otkup već plaćenih dionica. Platit će im po 70 posto od nominalne vrijednosti, a preuzet će i otplatu neotplaćenih dionica. Ponuda je zvučala dobro, uobičajena cijena otkupa dionica u drugim trtkama tada je bila samo 20 do 30 posto od nominalne. “Već prvih dana mu je oko 2000 ljudi, dakle većina zaposlenih, potpisalo prodaju svojih dionica. Stampedo je krenuo čim je netko pustio glas da onaj tko ne proda odmah, neće nikada uspjeti prodati. Todorić je htio kupiti samo 51 posto, što se u to doba moglo. Nije bilo burze, Središnje depozitarne agencije niti zakona o preuzimanju, pa da kupac svima ponudi iste uvjete. Ipak, mi smo se organizirali i natjerali ga da otkupi znatno više dionica. Na kraju je potrošio puno više nego što je namjeravao, a puno manje nego što Konzum vrijedi. Dobio ga je za 57 milijuna maraka. Todorić voli doći kao spasitelj. Tako je došao u PIK Vrbovec kad su već pali na koljena. Mi u Konzumu smo to spriječili”, kaže Iveković, referirajući se na Todorićevo preuzimanje kombinata koje je uspjelo tek nakon što je Zagrebačka banka blokirala račune PIK Vrbovca. Otkup radničkih dionica Konzuma ne bi bio dovoljan za stjecanje većinskog paketa, pa paralelno teče akcija kupnje 15,5 posto dionica iz državnog portfelja. U to je doba u Večernjem listu svaki tjedan HFP objavljivao listu s dionicama iz javne ponude iz svog portfelja. Negdje u veljači 1994. dionica Konzuma odjednom je nestala s liste, da bi se nakon par mjeseci ponovno vratila. Akcija je bila dobro usklađena. HFP 21. lipnja 1994. u Večernjem listu objavljuje poziv za kupnju dionica Konzuma, navedeno je da će se već 27. lipnja obaviti javna dražba tih dionica i tog dana je, uz očitu državnu pomoć, riješena druga faza preuzimanja. Uskoro je objavljeno da je HFP s Agrokorom zaključio ugovor o prodaji 19.545 dionica nominalne vrijednosti današnjih 36,3 milijuna kuna, što je činilo 15,5 posto temeljnog kapitala. U ugovoru je navedeno da su dionice prodane po nominalnoj cijeni, no popusta je ipak bilo, jer su plaćene tzv. starom deviznom štednjom. Transakcija je išla preko Zagrebačke banke, koja će davanjem povlaštenih kredita narednih godina biti Todorićev glavni sponzor u preuzimanjima. Do kraja 1994., Todorić je već stekao skoro 43 posto dionica Konzuma. Kako je kasnije potvrdila Državna revizija, tijekom te godine “dioničari su zaključili s Agrokorom 1762 ugovora o prodaji i prijenosu 53.771 dionice s popustom nominalne vrijednosti 26,9 milijuna DEM ili 42,7 posto temeljnog kapitala Društva”. Otkup se nastavlja i dogodine, pa do kraja 1995. Agrokor stječe većinski paket od 58,2 posto dionica a tvrtka se preimenuje u Konzum. Agrokor je do kraja 1995. stekao više od 60 posto dionica Konzuma, prodavši svojoj Jamnici 11 posto dionica, nakon čega mu je ostalo 64.694 dionica ili 51,5 posto od ukupnog broja. Dionice su se nastavile kupovati i narednih godina. Iako su neki članovi Grupe 58 još neko vrijeme čuvali dionice, do 1998. skoro svi su ih prodali. Kritike na način privatizacije Konzuma nisu imali samo sindikati, već i Državna revizija. Od niza stručnjaka zaposlenih u Agrokoru nitko, naime, nije primijetio da je Hrvatska u međuvremenu dobila Zakon o postupku preuzimanja dioničkih društava (ZPPDD), koji propisuje da dioničari koji raspolažu s više od 25 posto dionica i steknu makar jednu dionicu s pravom glasa na glavnoj skupštini, da su obvezni u roku sedam dana od dana stjecanja objaviti ponudu za preuzimanje. Zakon je stupio na snagu u studenome 1997., a već u prosincu Agrokor je neoprezno stekao 200 dionica Konzuma i time došao do 59,2 posto, čime je došao u obvezu davanja ponude za preuzimanje. Niti je Agrokor ispoštovao zakon i dao ponudu, niti su o stjecanju dionica obavijestili Komisiju za vrijednosne papire, što je po ZPPD-u bio dužan učiniti. U koncernu međutim opovrgavaju zaključak Državne revizije: “Agrokor je i u tom slučaju poštivao važeće zakone RH. Nakon donošenja ZPPDD-a 1997. godine, Agrokor nije kupio niti jednu dionicu Konzuma.”

Kulmerovi dvori

Revizija pretvorbe i privatizacije Konzuma trajala je punih šest mjeseci, od početka rujna 2002. do kraja veljače 2003. Državna revizija zaključila je da “postupak pretvorbe društvenog poduzeća Unikonzum, Zagreb, nije obavljen u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća”. Uz neobjavljvanje javne ponude, Državna revizija je kritizirala i ugovor o zamjeni dionica koji je Hrvatsko mirovinsko osiguranje (HMO) zaključilo s Agrokorom. Riječ je o 15.443 dionica Konzuma koje su nakon pretvorbe Konzuma stekli fondovi mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika i poljoprivrednika, a u travnju 1993. povjerili su ih na upravljanje društvu HMO. Te dionice, koje su trebale čuvati vrijednost budućih mirovina hrvatskih građana, temeljem ugovora iz rujna 1998. HMO je prenio Agrokoru. Uz udjel u Konzumu, prenijeto je još stotinu tisuća dionica tvrtki Zvijezda i Silos te zagrebačkog Hotela Intercontinental ukupne nominalne vrijednosti 17,8 milijuna DEM. U zamjenu za udjele u te četiri tvrtke HMO je od Agrokora dobio 177.881 dionica PIK Vrbovca, jer je Todorić u to doba bio (privremeno) spriječen u preuzimanju tog kombinata. Zanimljivo je da su dionice zamijenjene u odnosu 1:1, odnosno po nominalnoj vrijednosti, iako je tada već postojala Zagrebačka burza i sve su one imale neku tržišnu cijenu. To su zamijetili i revizori: “Zamjena nije obavljena prikupljanjem javnih ponuda i nije obavljena procjena vrijednosti dionica koje se zamjenjuju, što nije u skladu s Pravilnikom o prodaji i zamjeni dionica, udjela i prava, kojim je određeno da Komisija za izbor najpovoljnijeg ponuditelja, na prijedlog uprave HMO, utvrđuje procjenu vrijednosti dionica koje se daju odnosno primaju”, navodi se u zaključku Državne revizije. Državna revizija je pročešljala i PIK Vrbovec, gdje se ustanovilo da je Agrokor spomenutih 170.000 dionica kupio za 17 milijuna DEM od HFP-a u travnju i svibnju 1994. preko javne dražbe, a platio ih je starom deviznom štednjom. Kako bilo, zamjenom dionica iz rujna 1998. Agrokor je stekao ukupno 90.333 dionice, odnosno 71,6 posto ukupnog broja dionica Konzuma, koliko ih i sada ima. Otkako je stabilizirao Konzum, a potom i Agrokor koji je dobio izdašne inozemne kredite te nastavio širenje po zemljama regije, Todorić se preselio u dvorac Kulmer iznad Zagreba, koji je otkupio kao ruševinu te ga obnovio, znatno mu povećavši gabarite. U zaštićenoj podsljemenskoj zoni (dvorac se nalazi u Parku prirode Medvednica), nema stambene izgradnje, pa su nadležni gradski činovnici u Todorićevu korist pribjegavali svakakvim lukavstvima. Građevina je u travnju 2003. dobila građevinsku dozvolu kao “reprezetantivni hotel”, što je bio pojam koji su gradski urbanisti izmislili za tu priliku. Kad se to otkrilo, izbila je afera jer se znalo da obnovljeno zdanje nije nikakav hotel nego novi dom nekoliko generacija Todorićevih. Potom je dvorac prijavljen kao “složena rezidencijalna građevina”, što također ništa ne znači. Načinom na koji je riješen status dvorca, izmišljanjem novih termina, potvrdilo se da je Ivica Todorić ponekad i iznad propisa.

Useljavanjem u dvorac, na simboličkoj je razini postao novovjeki velmoža, vladar tuđih sudbina kojem se nitko ne želi zamjeriti. Osobe koje su mu bliske tvrde da je, shvativši kakvu je poruku time poslao, požalio što je otišao u Kulmerove dvore. Sada je, međutim, kasno. Preseljenje u dvorac iznad Zagreba, kao i vlasništvo nad koncernom s kojim svaki Hrvat, više ili manje, ide kroz život, stvara obveze i veće od onih prema stranim bankama.

Koncern Agrokor je u 2011. godini imao prihod od 29,6 milijardi kuna

Koncern Agrokor je 2011. imao prihod od 29,6 milijardi kuna i dobit nakon oporezivanja od 259 milijuna kuna. Kroz vlasništvo u Agrokoru Ivica Todorić vlasnik je najvećeg maloprodajnog lanca Konzum, s blizu 12.000 zaposlenih i 700 prodajnih mjesta, rekordnih 13,4 milijardi kuna prometa i 345 milijuna kuna dobiti u 2011. Njegov je i Tisak, najveći hrvatski distributer tiskovina, sa 1200 prodajnih mjesta, kao i Zvijezda, vodeći proizvođač ulja, margarina i majoneze. Vlasnik je najveće hrvatske mesne industrije, PIK Vrbovec i najvećeg poljoprivredno-industrijskog kombinata PIK Belje. Preko svojih je tvrtki, sukladno njihovoj veličini i po propisima kojima su se okoristili i brojni drugi, u 2011. izvukao 174,2 milijuna kuna državnih poticaja. Posjeduje velike vinarije u Poreču (Agrolaguna), Vukovaru (Vupik), Iloku, Jastrebarskom (Mladina). Njegov Ledo najveći je domaći proizvođač sladoleda, a Solana Pag najveći prizvođač soli. Jamnica je vodeći domaći proizvođač izvorske i mineralne vode. Jedno vrijeme bio je vlasnik zagrebačkog Interkontinentala, Bobisa, Mlinara, splitske mljekare Mils koju je prodao Miroslavu Kutli. U zadnje vrijeme kreće u telefoniju, otvara benzinske crpke, započinje i u hotelijerstvu. Početkom 2012. preuzeo je manjinski udjel u dubrovačkom Gulliver travelu, ima i udjel u turističkoj agenciji Adriatica.net, želi sagraditi elektranu na biogorivo. Htio je kupiti Podravku, Dionu, Namu, slovenski Mercator i Radensku… Početkom 1998. U intervjuu Nacionalu priznaje da nije uspio kupiti sve što je želio, primjerice Podravku i varaždinsku Koku. “Na te ponude dobili smo apsolutno negativne odgovore od onih koji kreiraju službenu gospodarsku politiku u Hrvatskoj. Unatoč takvu očitu pokušaju limitiranja našeg razvoja, nismo odustali od širenja poslovanja”, kaže Todorić, čime indirektno zapravo priznaje da je u prethodnim slučajevima, kad je uspijevao kupiti željene tvrtke, imao podršku “onih koji kreiraju službenu gopodarsku politiku”. U istom intervjuu kaže: “Od 1990. nisam povećao svoju osobnu imovinu. Ona I danas, što je lako provjerljivo, odgovara nekakvom hrvatskom prosjeku. Činjenica je da sam uvećao vlasništvo nad dionicama, no one su zalog posla koji vodim i pod apsolutnim su rizikom”. U BiH vlasnik je sarajevskog Kiseljaka, najpopularnije mineralne vode u BiH i još nekoliko tvrtki. U Srbiji je, kao i u Hrvatskoj, također kupio veliki trgovački lanac (Idea) i nekoliko proizvođača hrane (Frikom, Dijamant…).

 

Tekst je nastao uz financijsku podršku mreže za istraživačko novinarstvo iz Danske - Scoop.