Dušan Kovačević

Narod ne živi od zastava, himni i simbola

Četvrtak 05.Siječanj 2012.

Demokracija je vrijeme lovostaja. Kada nema demokracije onda nastane kaos i svatko svakoga lovi

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

S piscem, scenaristom i redateljem Dušanom Kovačevićem razgovarali smo u beogradskom teatru Zvezdara, gdje upravo postavlja novi kazališni komad Kumovi. Kovačević je profesionalni pisac od 1971. Napisao je oko 20 kazališnih komada, brojne scenarije, televizijske serije i radio drame. Šira publika na prostoru bivše Jugoslavije najviše ga pamti po filmovima Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug i Balkanski špijun. Nedavno mu je u Zagrebu postavljena predstava Profesionalac, koja i dalje privlači publiku iako je napisana prije 20 godina. Osim pisanja voli nogomet i, iako navija za Partizan, kaže da je Robert Prosinečki dobar trener Crvene Zvezde.

f: Ulice Beograda izlijepljene su predizbornim plakatima na kojima se nalaze političari povezani kumstvom. Tko su kumovi iz predstave koju upravo radite?

Predstava nije vezana uz izbore i predizborne borbe. Kumovi su na Balkanu i pojedinim dijelovima Italije specifični. Kumstvo na Balkanu je bitnije i važnije od krvnog srodstva. Jer, ako vam je kum direktor u nekom poduzeću, onda ste i vi uspjeli u životu. Ako je kum uspio onda se podrazumijeva da će učiniti i nešto za vas. Predstava Kumovi su triler posvećen istrazi ubojstva jednog kuma koji će se kasnije pojaviti u liku psa. To je priča o odnosu jednog čovjeka i jednog psa u kojega se reinkarnirao ubijeni kum. On je kao pas odlučio istražiti svoje ubojstvo jer istraga tapka u mjestu. Priča je komplicirana i teška za prepričavanje, a podnaslov komedija svakodnevne tragedije najbolje je objašnjene za žanr. Predstava će biti i tužna i smiješna, jer smo, kao što kaže jedan lik, počeli poprimati osobine pasa. Malo smo napušteni i povremeno lajemo.

f: A kada ujedamo?

U dvorištu imam četiri psa i znam da pas samo u samoobrani ujeda za ruku ili nogu. Pas nikada nikoga nije ujeo za dušu. Čovjek je specijalista za ujedanje za dušu. Ruka može zacijeliti, ali duša vrlo teško. Ujedanje sam izbjegao u predstavi Kumovi jer sam želio naglasiti kako se udaljavam od svega što nas okružuje. Od prirode, od samih sebe. Kada glavni junak ostaje bez posla, počinje izbjegavati ljude i počinje se družiti s psima. Oni ga razumiju i bolje se osjeća u društvu pasa.

f: Vaša predstava Profesionalac, koja je postavljena nedavno u Zagrebu, i nakon 20 godina privlači publiku. Priča o špijuniranju je izgleda vječna i neprolazna?

Profesionalac je u teatru Zvezdara izveden 430 puta. Bata Stojković je s te posljednje predstave otišao u bolnicu iz koje više nije izašao. Ta predstava je meni posebno značajna i draga mi je upravo zbog činjenice da je Bata igrao naslovnu ulogu i da je na sceni u toj ulozi proveo 15 godina. Kada napišem kazališni tekst i kada ga izrežiram ja ga više ne gledam. Čim završim jedan tekst spremam se raditi novi i da bih bio čist za novi tekst trudim se zaboraviti stari. Ne želim se ponavljati. Kada sam došao u Zagreb i kada je predstava počela, gledao sam je u pojedinim trenucima kao obični gledatelj jer sam pojedine replike zaboravio. Moj prvi utisak je da je to jako poštena predstava. Promatrajući glumce i uživjevši se u predstavu, zaključio sam da je ta priča o policiji neprolazna. Ona je neprolazna od pojave prvog policajca na ovoj planeti. To je vječita igra lovca i lovine.

f: Što se događa kad je vrijeme lovostaja?

To se zove demokracija. Zabranjeno je loviti ljude ako nemate na to pravo i razlog. Kada nastane kaos onda svako svakoga lovi. Ta ljudska potreba da netko bude lovac, a netko lovina je stara kao i povijest čovječanstva. Uvijek netko nekoga juri na ovoj planeti i nanosi mu zlo. Taj odnos praćenja, uhođenja, uhićenja, ubijanja uvijek se događao i događat će se. Metode su suptilnije jer je tehnika napredovala. I neće više biti priče kao u Balkanskom špijunu u kojem je nesretni čovjek preuzeo odgovornost cijele države i prati svoga podstanara. Tehnologija je sofisticirana i naš razgovor, sada netko može slušati preko sprava koje koristimo, ako to želi.

f: Ne volite tehnologiju. Nemate mobitel, ne koristite se mailom. Zašto?

Kod kuće imam te naprave, ali ne želim ih koristiti jer mi je odbojno sve što me usisava. Naš život je izuzetno kratak. Prvi put sam to osjetio u ranoj mladosti nakon teške bolesti. Bukvalno sam se bojao smrti i tada sam s 22 godine napisao komad Maratonci trče posljednji krug. Liječio sam se pisanjem i shvatio sam da čovjek u dekoncentraciji tehnološkim čudima gubi kontakt sa stvarnošću. Kada su stigli kompjuteri odlučio sam da moji tekstovi ostanu ručni rad i da ih i dalje pišem rukom i da radim ono što je tisućama godina u genima čovjeka. A to je da napravite zatvoreni krug. Kada uzmem bilježnicu i uzmem penkalu, dodirom penkale zatvaram strujni krug i pišem ono što osjećam. Kada sam pokušao sjesti pred kompjuterski ekran, imao sam prekid. Slova na ekranu su mi izazivala mučninu jer nisu moja pisana slova. Nije ono što sam navikao činiti 40 godina. Pisao sam nekim tuđim jezikom. Kada sjedim i pišem, ja igram šah s publikom. Publika mora znati igrati šah i ako je igra zanimljiva, gledatelj od nje neće odustati.

f: I diplomacija je zanimljiva igra. Bili ste veleposlanik dvije godine u Portugalu. Izjavili ste da ste ušli u diplomaciju jer vas je vaša zemlja tada trebala. Biste li sad ponovo bili diplomat da vam kažu da vas Srbija treba?

Ne. Znam što se može učiniti i što se ne može učiniti. To iskustvo sam već imao. Diplomacija je komplicirana i vodi se u centrima gdje nemate pristupa. To što vas vaša zemlja želi je samo želja i do ispunjena je dug korak i on se vodi na višoj razini. Portugal nam je tada mogao pomoći na nekoj razini i shvatio sam da nije fer da to odbijem ako mogu pomoći. Kao pisca ljudi su me lakše prihvaćali i mogao sam lakše doći u kontakt s nekim ljudima. Lakše i opuštenije komuniciram jer prije svega nastupam kao pisac. Svi znaju da nisam čovjek nekog problematičnog policijskog sistema i da ono što radim, radim otvorena srca.

f: Može li diplomacija u ovom trenutku pomoći Srbiji da dobije kandidaturu EU?

Ljudi na vlasti pokušavaju objasniti kako to nije kraj svijeta te da su učinili sve što su mogli. Oporba napada vlast da nije učinila ništa. I jedni i drugi znaju da se taj problem rješava izvan Srbije i da će biti riješen dugoročnim kompromisom. To je izuzetan problem i za EU jer imate pet zemalja članica koje nisu priznale Kosovo. I Srbi i Albanci na Kosovu žive vrlo teško. Političku priču treba svesti na razinu na kojoj ćemo vidjeti kako živi narod. Ceste, struja, ogrjev, hrana znače život. Zastave, parole, himne se događaju tri puta godišnje. Ne živi se od simbola. Ako ne bude kompromisa, oba će naroda iz svega izaći kao poražena.

f: Već se sada osjećaju poraženima. Sve je stalo i osjeća se opća društvena depresija.

To je točno. Nedavno sam pričao s prijateljem Grkom, koji se skoro rasplakao zbog svega što se tamo događa. Nismo se zadužili kao Grčka, ali Srbija je u ekonomskoj katastrofi i to duže od deset godina. Političari zaboravljaju ratove, krađe. Samo je za vladavine Miloševića iz Srbije izneseno nekih sedam milijardi njemačkih maraka. Taj novac je nestao. Zaboravljaju da je u bivšoj Jugoslaviji većina tvornica primala državnu pomoć, da je Josip Broz dobio preko 100 milijardi dolara bespovratnih kredita da bi ostao neutralan. Pedeset posto tvornica su proizvodile gubitke. Zapad je Titu davao pare da ne priđe istoku. On je bio vješt igrač; od istoka je dobivao sirovinu da ne bi prišao zapadu. Da ne spominjem odluku da bivša Jugoslavija postane industrijska zemlja i da se umjesto poljoprivredom bavi proizvodnjom automobila i televizora. Sve se korak po korak urušilo i to u čemu živimo sada se naziva tranzicija. U toj tranziciji neki su se bezobrazno obogatili. Ja to nazivam tranzicijski lopovluk. Gledam tipove koji su 90-ih godina bili klošari, sada raspolažu milijunima i bliski su vlasti. Radnik i službenik jedva preživljavaju, a na našoj estradi, strašnoj balkanskoj imitaciji Hollywooda, gledate ljude koji se hvale da imaju sat od 50 tisuća eura. I nitko ga ne pita otkud ti to i otkud ti kuća od tri milijuna eura. Ponavlja se jedna te ista priča i želja političara da ostanu na vlasti. Ta želja me uvijek fascinira kao i njihova strast da, bez obzira kakva je situacija u zemlji i kako ljudi žive, oni vole da vladaju.

f: Spominjete Tita. Trenutno u Beogradu imate nekoliko predstava ne temu Jugoslavije, izložbu o omladinskoj pop kulturi u YU... Je li Jugoslavija ponovno u modi?

Ljudi imaju potrebu živjeti u nečemu što je komotnije. Nakon dvadeset godina mogu tvrditi da je Jugoslavija bila lijepa država sa svim svojim komplikacijama i različitostima. Privatno mi je žao i otići ću s ovog svijeta, a da si nikada neću uspjeti objasniti zašto se ta zemlja raspala u takvom užasu. Postoji tisuću objašnjena, ali mi ni jedno racionalno nije prihvatljivo. Počevši od naših plemenskih vođa na Balkanu, pa do onih koji su jednog dana odlučili da rat stane pa su trojici plemenskih vođa u Daytonu rekli da od sutra nema rata. Strana diplomacija koja je bila zadužena za Balkan, mogla je pretpostaviti da će ta plemena pucati jedna na druge jer su to već radili. Da su Dayton napravili 1991. i zaprijetili da će uhapsiti prvoga tko zapuca, taj rat ne bi bio takav.