Dosje

NATO-ov dokument razotkrio: Sava puna Plivinih antibiotika

fotografija

Daniel Kasap / Pixsell
Petak 13.Siječanj 2012.

Istraživanja Instituta Ruđer Bošković i Norveškog instituta za vode u okviru NATO-ovog programa “Znanost za mir” ukazuju na industriju farmaceuta 
kao glavni izvor zagađenja, a popratni radovi i na pretpostavke za razvoj superbakterija

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Antibiotici u rijeci Savi, i to u velikim i nekontroliranim količinama, koje se u najvećoj mjeri mogu objasniti isključivo industrijskim zagađenjem nekoliko kilometara uzvodno od Zagreba, takvo stanje opisuje studija napravljena u okviru NATO- ovog programa “Znanost za mir” iz prosinca 2010. Dokument koji je do objave u Forumu javnosti bio sasvim nepoznat, izradili su Norveški institut za ispitivanje voda (NIVA) i Institut Ruđer Bošković (IRB) na osnovu IRB-ovih mjerenja razina kemijskih zagađenja u vodama Save u godinama 2006., 2007. i 2008. I to od slovenske granice do Siska. U dijelu koji se tiče farmaceutskih komponenti, utvrđeno je da je u otpadnim vodama Zagreba te u Savi stanje slično onom u velikim gradovima zapadne Europe i SAD-a. Ali, s jednim bitnim izuzetkom – trima makrolidnim antibioticima. Za mišljenje o tvrdnjama iz znanstvenog dokumenta iz NATOovog programa upitali smo Franju Plavšića, ravnatelja Hrvatskog zavoda za toksikologiju. On ne misli da antibiotici u Savi predstavljaju neposrednu opasnost po ljudsko zdravlje. Međutim:

- Glavni je problem da se stvaraju bakterije koje su otporne na antibiotike - kazao je Plavšić.

Odnosno, duga izloženost bakterija antibioticima u prirodi može dovesti do razvoja “superbakterija”, pred kojima bi dotični antibiotici bili nemoćni, pa bi i izloženost ljudi tim bakterijama predstavljala veliku opasnost po javno zdravlje. Za navedene antibiotike, tim od 24 hrvatska i norveška znanstvenika u studiji zaključuje da u tolikim koncentracijama u rijeci koja prolazi kroz pola Hrvatske, nikako ne mogu biti posljedica pukog ispuštanja zagrebačkih otpadnih voda, odnosno upotrebe lijekova od strane Zagrepčana, nego je riječ o “bitnom utjecaju proizvodnih pogona, smještenih nekoliko kilometara uzvodno od Zagreba”, odnosno nizvodno od granice Slovenije i Hrvatske. Iako dokument Plivu ne navodi poimenice, jedina takva tvornica tamo je ona Plivina. Ruđerovca Marijana Ahela, koji je s Norvežaninom Knut-Erikom Tollefsenom predvodio projekt, upitali smo tvrdi li se u zaključku decidirano da je riječ o industrijskom zagađenju.

- U ovom trenutku u novinama ne bih napisao nešto decidirano. Iako, te teze jesu logične - kazao je Ahel. Da je doista riječ o logičnoj tezi tvrdi i akademski članak skupine autora iz 2008. “Occurrence and fate of emerging wastewater contaminants in Western Balkan Region”, u kojem se zagađenje makrolidima izrijekom povezuje s “farmaceutskom industrijom Pliva kod Zagreba”. Na Plivu, kao na “pogon u Savskom Marofu”, upućuju i vrste antibiotika pronađenih u Savi; eritromicin, azahomoeritromicin i azitromicin (posljednji je djelatni sastojak Plivinog Sumameda), što je navedeno u doktorskoj disertaciji Ivana Sente iz 2009. Forum je došao i do tog dokumenta, u kojem se detaljno opisuju IRB-ova mjerenja zagađenja u Savi od 2006. do 2008., s podacima koji svjedoče da je riječ o industrijskom zagađenju. Ahela smo stoga upitali stoji li IRB čvrsto iza disertacije. - To što piše u doktoratu, to jest tako kako je rečeno... Da budem jasan, ne bismo se bavili određenom skupinom spojeva, da ne mislimo da imaju određenu važnost. Ali, gdje su problemi, to još proučavamo. To će možda potrajati još dvije, tri godine, ali to nije odlaganje zaključka koji bi se možda već sada nametao.

Inkubator za supermikrobe

Oprezan, ali i dovoljno konkretan bio je i Plavšić.

- Točno je da to upućuje na Plivu, ali nemate dokaze. Zadatak IRB-a i nije bio da podastre dokaze. Pravorijek bi sada bi trebao dati netko drugi – kazao je Plavšić. Sve ukazuje na to da je riječ o priči koja se nastavlja na otkriće iz rujna 2010., kada je Večernji list objavio izvještaj IRB-a, prema kojemu je vodozaštitno područje Šibice kod Zaprešića, uslijed 30-godišnjeg ispuštanja otpadnih voda iz tamošnjih pogona Plive i Kvasca, ugroženo kemikalijama i antibioticima koji su se nataložili u potoku Gorjak kod S. Marofa. Šibice su od Plive i Kvasca udaljene samo 4 km, i to nizbrdo/nizvodno, što je značajno za eventualni utjecaj na podzemne vode. Iz Šibica se vodom napaja 120.000 građana u i oko Zaprešića te je predviđeno da se njih, u slučaju nevolje Zagreba s pitkom vodom, koristi kao rezervni izvor vode za milijun građana glavnog grada Republike Hrvatske. Gorjak je pak potok koji protječe tik uz Plivine pogone i ulijeva se u Savu. Građani obližnjeg Brdovca, uslijed zagađenosti i smrada, svojedobno su ga prozvali Smrdljivka, a o kakvim je razmjerima zagađenja riječ oslikava reakcija potpredsjednice Gradskog vijeća Zaprešića Ruže Katić kada smo joj rekli da namjeravamo obići Gorjak. - Obavezno uzmite gumene čizme. Po povratku, operite ruke u alkoholu, a odjeću operite u mašini na najmanje 60 stupnjeva.

Iako se otpadne vode iz tih pogona, službeno, od 2007. preusmjeravaju u kanalizaciju Zaprešića, a odatle u Savu, na ispustu Plive i Kvasca u potok Gorjak fotoreportera i novinara Foruma dočekao je oštar smrad. Proširenje potoka na tom dijelu nalikuje na mutnu baruštinu. S jedne strane su plodne oranice u zimskoj hibernaciji, a s druge zahrđala ograda industrijskog pogona, mulj za koji je IRB 2008. utvrdio da je natopljen toksičnim metalima, antibioticima, umjetnim hormonima i bog-te-pita-čime-sve-ne te dvije cijevi iz koje mali mlazovi vode veselo žubore prema tamnoj vodi s mjehurićima. Smrad je najgori; navodno puno blaži od onoga koji su stanovnici Brdovca godinama trpjeli. Da ti se podigne želudac! A to se reporterima uz naglu glavobolju tijekom polusatnog fotografiranja i dogodilo i potrajalo nekoliko sati. - Oni pričaju da ispuštaju oborinske vode. Ne? A, čuj, kaj mi sad znamo kaj oni još uvijek ispuštaju!? - otvorio nam je dušu Plivin umirovljenik kojega smo putem pitali za smjer prema odredištu. To je, kaže, nekoć bio stari tok Sutle u koji je prije 40- ak godina preusmjeren Gorjak, od tada se nataložilo dva metra mulja, a uz pogled na unuka pored sebe, kaže da je zabrinut za budućnost, jer su u okolici posljednjih godina učestali razni tumori. Na slične smo priče često nailazili tijekom višemjesečnog istraživanja koje je dovelo do dva dokumenta koji svjedoče da se zagađenje proširilo i u Savu. Iz Sentinog doktorata se doznaje da se na IRB-u naslutilo da se događa nešto čudno kada je u travnju 2005. u litri riječne vode iz Save pronađeno 160 nanograma dehidriranog eritromicina. Stoga je u veljači 2006. provedeno detaljnije istraživanje u kojem su uzimani uzorci vode od Otoka Samoborskog uz granicu sa Slovenijom do Županje. I opet je odskakao dehidrirani eritromicin. Na postaji Sisak Galdovo izmjerena mu je razina od čak 1,2 mikrograma po litri, što je na IRB-u ocijenjeno višim čak i od otpadnih voda (!) hrvatskih gradova. Na granici sa Slovenijom pak praktično nije ni zabilježen. Tim tragom Ruđerovci su od veljače 2007. do svibnja 2008. krenuli u sustavno mjerenje zagađenja antibioticima na 10 postaja od Jesenica do Jasenovca, kako bi obuhvatili sva godišnja doba i sve razine voda. Koncentracije tri makrolidna antibiotika opet su odskakale od razina ostalih antibiotika. Visoke koncentracije kao iz veljače 2006. nisu izmjerene, ali je uočeno da su razine sva tri makrolida rasle i padale istodobno, što je upućivalo na to da ova tri antibiotika, za razliku od ostalih, potječu iz istog izvora. Koncentracije su im bile najviše u ožujku i travnju 2007., u srpnju nije detekiran nijedan, a početkom 2008. razine sva tri opet su se naglo vinule nebu pod oblake. Dehidriranog eritromicina izmjereno je u siječnju 593 nanograma, što je do svibnja palo na 291. Azahomoeritromicin je kod Petruševca dosegnuo čak 152 nanograma, a azitromicin više od 80. Prevedeno na pučki hrvatski, Plivina proizvodnja Sumameda (azitromicina) kreće s eritromicinom, iz kojega se derivira azahomoeritromicin, da bi se došlo do azitromicina. Dr. Senta je napomenuo i da se azahomoeritromicin u normalnim okolnostima očekuje do 40 nanograma te da se uopće ne koristi u medicini, nego nastaje isključivo u proizvodnji azitromicina, pa nema govora da zagađenje dolazi iz kanalizacije Zagreba. Usto, nijedan od tri antibiotika ni jednom nije zabilježen na granici sa Slovenijom, iako je 2007. i 2008. provedeno čak 12 mjerenja, a i promjene njihovih koncentracija u Savi kod i nizvodno od Zagreba ne mogu se objasniti ni sezonskim promjenama u potrošnji lijekova građana ni vodostaja rijeke.

Nepovratni učinci zagađenja

Stoga se na IRB-u zaključuje da terapeutske svrhe mogu biti uzrok samo manjeg dijela zagađenja. Zanimljivo je i to što je vrlo niske razine triju makrolida sredinom 2007. Senta povezao s privremenim prestankom proizvodnje u Plivi, za što se na IRB-u doznalo iz članka u Večernjaku u kojemu je kao povod takvoj odluci navedeno izrazito zagađenje potoka Gorjak. Ministarstvo poljoprivrede je, naime, 25. kolovoza 2007. protiv tvrtki Pliva i Kvasac podnijelo kaznene prijave zbog teških onečišćenja Gorjaka i tražilo zabranu proizvodnje. No, nakon nekoliko mjeseci pauze proizvodnja u S. Marofu opet je pokrenuta, čime Senta objašnjava nagli skok zagađenja Save trima problematičnim antibioticima s početka 2008. Tu se onda postavlja i pitanje, ako Pliva od 2007. svoje otpadne vode ispušta u kanalizaciju Zaprešića, što se time uopće postiglo u pogledu Save, u koje te vode stižu bez adekvatnog tretmana? Jer, i nakon toga, 2008., izmjerene su visoke razine zagađenja u Savi.

Za usmjerenost prema “pogonima u Savskom Marofu“ Ruđerovci su imali još jedan jako dobar razlog. Pretpostavka da je riječ o zagađenju iz farmaceutske industrije nagnala ih je još u veljači 2006. da ispitaju i vodu u potoku Gorjak. Na dva mjesta kod ispusta iz proizvodnje Plive i Kvasca izmjerene su koncentracije azitromicina od čak 1,6 i 4,9 miligrama po litri, odnosno za stotine tisuća puta više od razina izmjerenih u Savi. - To je za tri reda veličine više od koncentracija uobičajenih čak i za vrlo opterećene otpadne vode, a mnogostruko više nego za površinske vode – zaključuje dokument i upozorava da to može dovesti do otpornosti mikroorganizama na antibiotike i “nepovratnih učinaka“. Zagađenje Save antibioticima do sada se u javnosti nije problematiziralo nego samo stanje u Gorjaku. Zahtjevi za njegovom sanacijom potječu još iz 2007. Proces sanacije pokrenule su Hrvatske vode i prije godinu i pol objavile da je tvrtka APO izradila projekt. Navodila se cijena od 80,6 milijuna kuna na račun Plive i/ili Kvasca. No, potpuna je misterija zašto Hrvatske vode nisu ustrajale na provedbi. Sanacija nije provedena, adekvatni pročistači nisu izgrađeni, mediji su pisali o ugroženom vodonosnom području Šibice, kao da nitko iz državnih institucija nije namjeravao ništa poduzeti. Konačno, Pliva je krajem prošle godine najavila gradnju novog proizvodnog pogona vrijednog 100 milijuna dolara na istoj lokaciji. Pogon Sinteza SM2 proizvodio bi 260 tona proizvoda godišnje, što bi značilo još duplo toliko sirovina, a na predstavljanju projekta bivši potpredsjednik Vlade Domagoj Milošević izjavio je da “u ovoj godini” (prošloj, op. a.) Plivini projekti predstavljaju najveće greenfield ulaganje u proizvodnju u Hrvatskoj i kao takvi imaju prioritet“. Miloševićeva podrška ne bi bila sporna da nije vrlo čudnog načina na koji se Plivinom projektu pokušava ishoditi potrebna odobrenja, pa tako primjerice i usklađenje s Prostornim planom. U lipnju 2011., pokrenuta je javna rasprava o Studiji utjecaja na okoliš novog Plivinog pogona, slučajno ili ne, baš kada je prestao vrijediti Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite iz 2002. Trebalo je donijeti novi. No, iz nekog se razloga nije obaziralo na to da se prema Odluci o vodozaštitnom području Šibice iz 1983., Pliva nalazi u trećoj zoni tog područja, u kojoj je zabranjena gradnja novih kemijskih i farmaceutskih pogona, a sanacija dolazi u obzir samo u slučaju problema s postojećim pogonima. Usred rasprave, bivše ministarstvo Božidara Pankretića u novi Pravilnik unosi članak 40., prema kojem je proširenje industrijskih pogona ipak dopušteno - ako bi to poboljšalo postojeće stanje. To je Plivi odgovaralo, jer bi pročistače ionako morali graditi, a ovime im se dopušta i novi pogon. Kvaka je međutim u tome što se Gorjak trebalo sanirati već i zbog Odluke o VZP Šibice iz 1983., jer da problem postoji znamo godinama. Tu dolazimo do anegdote za doznajemo iz Zelene akcije, čija je aktivistkinja Jasna Šumanovac prisustvovala u ministarstvu kao promatrač sjednici povjerenstva za procjenu Plivine studije utjecaja na okoliš. Riječ je bila baš o Šibicama.

“Plivin članak” u Pravilniku

- Oni su vjerojatno zaboravili da mi tamo sjedimo, pa su razgovarali o usklađenosti s prostornoplanskom dokumentacijom. Onda je netko iz povjerenstva predstavnicima Plive rekao: “Ako to ne promijenite kako smo vam rekli, džaba smo vam mijenjali Pravilnik.” - prisjeća se Šumanovac događaja nakon kojega se slavni članak 40. Pravilnika među ekološkim udrugama naziva i “Plivinim člankom”. Ministarstvo zaštite okoliša Marine Matulović Dropulić Plivinu studiju utjecaja na okoliš ipak je odobrilo. No vrlo je zanimljiv tempo događaja kojim se do toga došlo. Javni uvid u studiju počeo je 8. lipnja 2011., a Pravilnik s tzv. Plivinim člankom, koji je preduvjet da projekt uopće ima ikakvu šansu, donesen je 15. lipnja. Na taj isti Pravilnik poziva se inače i Hidrogeološki elaborat sa sanacijskim zahvatima, koji su datuma “lipanj 2011.” za Plivu i Kvasac dovršile tvrtke Geo info i Ekonerg. Zanimljivo je to što su za taj elaborat Hrvatske vode suglasnost dale već 20. lipnja. Uz pretpostavku da su naša pošta i dostavljačke službe bili vrhunski ekspeditivni, ispada da su u dva ili tri dana, zbog vikenda, Ekonerg i Geo info uspjeli dobiti Pravilnik, sastaviti elaborat od 67 stranica, potom ga poslati Hrvatskim vodama, e da bi ga ove u cijelosti stručno proučile i konačno odobrile. Sve u dva ili tri dana. A to nije kraj. Već 21. lipnja, dan nakon Hrvatskih voda, župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić zaprima i županijskoj skupštini na glasanje upućuje Plivin prijedlog sanacije u okviru studije, a za potrebe gradnje novog pogona. I na kraju, županijska skupština prijedlog usvaja 28. lipnja, nakon samo tri radna dana (zbog dva praznika i vikenda). Sva sreća što Pliva posluje u Hrvatskoj u kojoj institucije funkcioniraju ovako eksplozivno, jer se tako s dokumentacijom stiglo na vrijeme za javnu raspravu o Plivinom projektu koja je počela 30. lipnja. A, tu je sve prštalo. Lokalna zajednica, odnosno udruga Ekoturistiko, navela je 25 primjedbi; među ostalim nedovršenu sanaciju Gorjaka, tajenje koliko će vode Pliva crpiti, kako će biomembranski reaktor (BMR) - predviđen studijom o utjecaju na okoliš uopće funkcionirati... O BMR-u doktorat I. Sente kaže da se njime “ne postižu dovoljno dobri stupnjevi eliminacije pojedinih spojeva, poput sulfametoksazola i eritromicina”. On navodi i metode koje su “učinkovite za uklanjanje farmaceutskih spojeva iz otpadnih voda”, ali i da one znatno povećavaju troškove te da se za razne metode može reći da su stupnjevi uklanjanja, među inim, makrolida - “općenito razmjerno niski”. Što se korporacijskog vodstva Plive tiče, Forum je poslao opsežan opis studija do kojih je došao, na što je odgovoreno priopćenjem s tek općim opisom poslovanja i projekta novog pogona. Od sedam pitanja koja je poslao Forum, nije odgovoreno na nijedno. Jedna od onih koji podižu glas zbog ugrožavanja javnog zdravlja je i Ruža Katić. Ona je nedavno na presici Ekoturistike upozorila na niz problema, pa i na to da se na Gorjaku nešto potajno radilo, jer odnedavno potok neobjašnjivo ponire na mjestima gdje je zagađenje bilo najgore. Gdje je premješten zagađeni mulj, to nitko ne zna. Ona je na gradskoj skupštini Zaprešića optužila u listopadu Matulović-Dropulićkino ministarstvo da je Plivi “izdalo rješenja ne poštujući zakone, uredbe i pravilnike”, a ministra Pankretića da Plivi “pogoduje izmjenom Pravilnika u tijeku javne rasprave na Studiju utjecaja na okoliš”. Optužila je i Hrvatske vode, Zagrebačku županiju i Općinu Brdovec, a na presici je podsjetila i da danas u krugu stare tvornice Plive rade tri tvrtke - sve strane; Pliva (izraelska Teva), Kvasac (francuski Lessafre) i američka Hospira. Odgovornost Hrvatskih voda ističe i Zelena akcija.

- Izdavali su vodopravne dozvole, a znali su za otpadne vode u Gorjaku. Za sanaciju su unajmili tvrtku APO, koja je podunajmila IRB, koji je zaključio da se mora istražiti jesu li se u potoku razvile bakterije otporne na antibiotike i je li bilo kontakta između zagađivala u Gorjaku i vodocrpilišta Šibice. Hrvatske vode su se na to oglušile, pa istraživanja nisu provedena, a izgleda da su ignorirali i to da uklanjanje sedimenta može napraviti još veću štetu ako zagađivala prodru u dublje vodonosne slojeve. Jer, dio sedimenta nedostaje, a Hrvatske vode nam ne daju informacije o sanaciji - kaže Tomislav Tomašević iz Zelene akcije.

Nova ministrica za okoliš Mirela Holy ne dvoji oko obaveze Kvasca i Plive da saniraju potok Gorjak.

- Vodopravni inspektor im je to naredio rješenjem iz rujna 2011... Ekološke udruge su željele da se obveze sanacije Gorjaka vezuju uz obveze vezane za rekonstrukciju, što je ministarstvo odbacilo - kazala je nova ministrica. Ona jamči da će njeno ministarstvo inzistirati na poštivanju svih zakona, a ono što zna da može učiniti jest da od neovisne institucije zatraži reviziju studije.