Robert Kišerlovski

Nisam prešao Slovencima jer ne ovisim o Hrvatskoj državi

fotografija

Goran Kovačić/Pixsell
Petak 04.Studeni 2011.

400 tisuća eura procjena je godišnje zarade Roberta Kišerlovskog od profesionalnog biciklizma. Od ovog sporta danas može živjeti najmanje 500 najboljih vozača na svjetskoj rang-listi.

Izdanje

Broj 8, 04.11.2011

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Koliko sam dosad kilometara odvozio u karijeri? Uh, teško je to izračunati. U normalnim danima dnevno prijeđem nekih 200 kilometara, godišnje između 35 i 40 tisuća. Pa, u nogama imam najmanje 350 tisuća kilometara – reći će najpoznatiji hrvatski profesionalni biciklist, 25-godišnji Riječanin Robert Kišerlovski. U ovom je sportu teško uspjeti, kod Roberta se radi o procesu koji traje od njegove 12. godine.

– Nema neke formule, samo je rad zaslužan za sve. Imao sam odmah viziju što želim biti, a to je uspješan profesionalac. Na početku sam bio lošiji vozač u odnosu na vršnjake, no nakon par godina to se promijenilo. Sa 18 sam potpisao prvi profesionalni ugovor za slovensku ekipu Adria, za koju sam vozio četiri godine. Zatim sam bio u dvije talijanske momčadi, a ove me je godine nakon Gira angažirala kazahstanska Astana, koja “stvara jaku i ambicioznu momčad” – objašnjava Kišerlovski koji u nekim stvarima podsjeća na biatlonca Jakova Faka.

I on se vinuo znatno iznad prosjeka ulaganja u ovaj sport u nas, i za njega su svojedobno ‘zagrizli’ Slovenci. No, za razliku od Faka, on je ostao u Hrvatskoj.

Treba nam biciklističkih staza
– Dogodilo se to prije par godina, dok sam još bio u Adriji, Slovenci su pokrenuli razgovore o toj temi, no odbio sam ih. Razlog je jednostavan; ja u biciklizmu ne ovisim o pomoći države kao u biatlonu, već me financira momčad za koju vozim. Da je situacija drugačija, možda bih dulje razmišljao – kaže Robert, koji je ove godine pažnju hrvatske sportske javnosti privukao odličnim nastupom na Giru d’ Italiji, drugoj najvećoj svjetskoj utrci, u kojoj je jedno vrijeme bio čak treći u ukupnom poretku. Naznaka je to rađanja istinske zvijezde koja ima priliku znatno podići popularnost ovog sporta u Hrvata.

Ukupno gledajući natjecateljski, no i rekreacijski biciklizam, Robert vidi značajne pomake u promicanju ovog sporta u nas. – Ima osjećaj da se ljudi danas sve više voze biciklom, sve ih više koristi ovaj vid aktivnosti. Dosta se njih od šetanja ili trčanja prebacuje na bicikle. U prvoj opciji možeš proći tri, četiri kilometra, a s biciklima u isto vrijeme daleko više. Dinamičnije je, a i ljudi se na taj način više druže. Događaju se neke stvari, vidim da je osnovan i sindikat koji promiče sigurnost biciklista, nove staze. Inače, u Zagrebu je dosta napravljeno što se tiče biciklističkih staza, žao mi je što tako nije i u mojoj Rijeci, gdje nema niti jednog metra asfaltirane staze. U inozemstvu je to daleko raširenije, u Danskoj sve vrvi od biciklističkih staza, tamo su se staza za bicikle i ceste približile omjeru 1 prema 1. Kod nas je to ipak još zanemarivo – smatra Robert koji u ovom sportu vidi priliku za hrvatski turizam.

– Na obali i otocima nemamo dovoljno staza za bicikliste, a ima stranih gostiju koji su za tim ludi. Već me dulje vrijeme prati misao da bi pravo rješenje za Hrvatsku bila organizacija  jedne velike biciklističke utrke uoči početka turističke sezone. To je atraktivno, za sliku sa utrka uvijek su zainteresirane strane TV postaje, a takvi se događaji prate i kamerom iz helikoptera. Slika naših prirodnih ljepota, obale, no i Hrvatske kao atraktivnog biciklističkog odredišta obišla bi svijet. Umjesto da trošimo novac na skupe reklame, napravimo utrku i prođemo jeftinije. Ljudi vole takve stvari. Da imam vremena, sam bih to organizirao – tvrdi naš najbolji biciklist.

Na pitanje može li se dogoditi da jedan Hrvat uskoro bude pobjednik etape na Giru ili Tour de Franceu, odgovara: – Mislim da može. Bio sam blizu tome i ove godine u 13. etapi Gira. Izdvojio sam se od ostalih, vodio sve do 10 kilometara prije cilja, no nisam izdržao. Inače, ove je godine jednu etapu Gira uz samu stazu pratilo dva milijuna gledatelja, špalir ljudi oko staze bio je dug gotovo 200 kilometara. To se ne može dogoditi niti u jednom sportu. Biciklizam je jedan od opasnijih sportova, teške ozljede pri padovima nisu rijetkost. Robert s tim ima iskustva... – Iako smo profesionalci i ne padamo previše, ne mogu reći da nije bilo posljedica. Slomio sam ključnu kost, rame, dva kralješka, razbio zube, podletio pod kamion. O ogrebotinama i ozljedama bez lomova da i ne govorim. Zaštita nam je mala, tijelo nam je izloženo, a štiti nas samo kaciga na glavi. Koliko sam puta sam sebi rekao: Stani, što ti ovo treba, riskiraš život. No, čovjek ubrzo na sve zaboravi. Kad govorimo o opasnostima u biciklizmu, mnogi će reći da najveća leži u dopingu...

Dopinga nema više nego drugdje
– Sigurno da je to loša reklama za ovaj sport i da doping svi osuđujemo. Treba kazniti one koji koriste nedozvoljena sredstva. No, ja sam siguran da toga u biciklizmu nema više nego u ostalim sportovima. Samo nas posebno vole ‘češljati’. A novine pišu daleko više o tome nego o bilo čemu drugom. Antidopinška agencija kontrolira nas 365 dana. Koliko mi se puta dogodilo da dođem doma nakon utrke, a drugi me dan već posjete u Rijeci. No, na to sam navikao. Znam neki put na kontroli biti toliko detaljan da kažem da sam “jeo meso” da i zbog toga ne bih možda imao problema. Šalim se, no oprezan sam po tom pitanju i sam poduzimam mjere da ne dođem u neželjene situacije – objašnjava Kišerlovski koji dodaje: – O ishrani, vitaminima i medicinskoj pomoći potpuno brinu stručnjaci iz moje momčadi. Svaki se preparat i dodatak prehrani uredno prijavljuje, čak provjeravam i kremu za kožu jer i u njoj zna biti nekih nedozvoljenih supstanci. Isto tako, strah me da mi netko nešto ne podvali, posebice u piće. Uvijek sam otvaram boce kole i ne ostavljam ih bez nadzora – plastično objašnjava Kišerlovski.

Na ranglisti profesionalaca nalazi se na 161. poziciji. U tenisu od svoje igre može normalno živjeti onaj koji je otprilike isto rangiran na ATP listi. Da li je slično i u biciklizmu? – Kod nas barem prvih 500 biciklista može živjeti od svog pedaliranja. Moja momčad Astana je jedna od najbogatijih, ima budžet koliko je to potrebno, nema ograničenja. Najbolji biciklisti mogu godišnje zaraditi i par milijuna eura. Lance Armstrong je samo u jednoj sezoni zaradio više od 20 milijuna dolara. Neki bi na mom mjestu bili zadovoljni, no kod mene nije sve u novcu. Uvijek želim napredovati – kaže sportaš koji je sebi kao cilj postavio olimpijsku medalju. Čini se pomalo utopijski, konkurencija je strahovita... – Nedavno sam imao priliku upoznati tu olimpijsku stazu. Mislio sam da je u pitanju čista ‘ravnica’, no na licu mjesta shvatio sam da baš i nije tako. Imat ću u Londonu svoju priliku, no trebat će i dosta sreće....