Ratnici Vukovara

Oni su branili grad o kojem nisu ništa znali

Petak 18.Studeni 2011.

Kada su iz Srbije krenuli tenkovi na Vukovar, oni se nisu uplašili. Ostavili su svoje obitelji i prijatelje i otišli u neizvjesnu borbu. Znali su da mogu biti ranjeni i ubijeni, ali je želja da obrane grad i zemlju bila jača od straha. Ovo je priča o pet običnih Hrvata koji nisu iz Vukovara, ali su postali njegovi istinski junaci.

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Hrvatski branitelj se ne predaje. Ili ćemo krenuti u proboj ili skočiti u Dunav - decidiran je bio Nikica Burić ratnog nadimka Samoborac u razgovoru sa zapovjednicima obrane Vukovara 17. studenoga 1991. godine. Samoborac se prisjetio kako je on postavio pitanje ranjenika na što mu je posljednji zapovjednik Sajmišta Tomašić Osa odgovorio da je povjerenik za Grad Vukovar Marin Vidić Bili dogovorio s ravnateljicom bolnice Vesnom Bosanac da ranjenici ostanu u bolnici i da im se ondje ništa neće dogoditi. – Nisam vjerovao četnicima, rekao sam da će kada dođu u Vukovar i uđu u bolnicu poubijati naše ranjenike. I na kraju se nažalost pokazalo da sam bio u pravu – pričao je Samoborac. Sa Sajmišta je krenula kolona oko 190 ljudi, među kojima je bilo i civila, odnosno žena i djece. Na čelu kolone bio je zapovjednik Tomašić Osa, a na kraju kolone njegov zamjenik Nikica Samoborac. Prije polaska dogovoreno je da će komunicirati preko motorola i tako je i bilo sve dok nisu prešli Vuku. – Kada smo krenuli prvi put sam osjetio suzu u očima, rekao sam vratit ću se osloboditi grad kad tad. Noć je bila strašna. Kiša je padala takvim intenzitetom da nisi mogao raspoznati osobu ispred sebe, a kamoli nešto drugo. Moja skupina je brojila 25 boraca, ostali smo zadnji, ali smo praktički bez većih problema stigli do Vinkovaca. Samoborski električar po struci, koji je te 1991. godine imao pristojan standard i živio u pitoresknom mirnom gradiću nadomak slovenske granice spremao se za rat. – U proljeće 1991. godine prijatelj me pozvao 30 na Žumberak na specijalnu obuku. Kupio sam kalašnjikov za tadašnjih 2500 njemačkih maraka i tri ‘kinder jaja’ (tako su se nazivale ručne bombe) koje sam svaku platio po 15 maraka. Kada su tek počela predviđanja da će Vukovar biti prva veća meta u kolovozu sam tamo proveo tri tjedna i izviđao teren – prisjeća se Burić. Samoborac je bio najbolji u uličnim borbama. Naime, uspio je svih sedamdeset dana biti koncentriran. Imao je nadimak da je najprljaviji vukovarski branitelj, jeo je tek kada su hranu dobili civili i njegovi suborci. Svojim vojnicima je branio je da konzumiraju mlijeko u prahu, jer prvo su morali jesti djeca, potom civili. – Za mene su najveći heroji Vukovar svi dečkići koji se još nisu niti brijali, a kao malodobne osobe uzeli su pušku u ruke. Njih 173 nisu dočekali punoljetnost – kaže. Nakon kratkog odmora Samoborac se nastavio boriti, kaže da je prošao sva ratišta po Hrvatskoj, ali takvu hrabrost kao u Vukovaru, nigdje nije susreo. – Nikada nisam sanjao da sam u ratu, nikada nisam imao traume, PTSP, jednostavno sam takav, valjda od nekog posebnog materijala. No, sada osjećam sve posljedice rata, ranjavanja. Osjećam strašne bolove, sada idem samo po bolnicama – priča nam. Danas je jedan od savjetnika predsjednika Republike, a za njega je Ivica Račan prototip dobrog političara. – Smatram da bi se u ovoj državi trebalo bolje živjeti. Najviše me smeta taj lopovluk, da se toliko kralo dok su dečki ginuli. Ratni profiteri, neka su prokleti svi oni koji su se na našoj muci, našoj krvi obogatili. Tek sam 1996. i 1997. saznao za privatizaciju. Iznenadio sam se kada sam vidio jednog čovjeka koji nije prije rata imao ništa, odjednom vozi mercedes, troši novac. Pa kako je to moguće, pitao sam se. Pa takvi su ljudi veći neprijatelji od četnika, od Slobodana Miloševića – odlučan je. Burić sve vrlo dobro zna, jako je ljutit i na neke svoje suborce, odnosno branitelje. – Ja sam jedan od ratnih invalida, danas sam podstanar, nisam tražio stan i kredit na koje sam imao pravo. Ima časnika koji imaju po 2-3 strana, u redu, borili su se, ali nisu bili skromni. Imao sam dobru plaću, sada mirovinu i mislim da mi više nije potreban. Zakonski mi pripada, ali nikada to nisam tražio, nisam želio nikakve povlastice – kaže. Žalosti ga današnje stanje u državi, a najveće krivce za takvo stanje vidi u političarima. – Strašno da nitko nije pošten u Saboru, da se sve ovo danas događa. Sve one koji su uzeli državni novac, ili im je dokazano da su se bavili malverzacijama ne bih stavio u zatvor jer ga tamo treba hraniti. Oduzeo bih mu svu imovinu. Zar je normalno da moja susjeda koja je u Končaru radila 20 godina ima 1600 kuna mirovinu, kako da od toga živi – bio je žustar Nikica Burić Samoborac. Ivica Piskač prije Domovinskog rata bio je policajac u Varaždinu. U Vukovar je zajedno s 185 policajaca krenuo 11. rujna 1991. godine. O Vukovaru je znao vrlo malo, tek da je na Dunavu, znao je za kombinat Borovo, čija je srušena postrojenja čuvao do posljednjeg dana. – Nakon tri tjedna smo trebali dobiti zamjenu, no, naši se dečki nisu uspjeli probiti tako da smo u Borovom Naselju ostali sve do pada Vukovara, do 20. studenoga 1991. Naša 24 policajca su uspjela izaći probojem 17. i 18. studenoga, svi ostali koji su preživjeli završili su u srbijanskim logorima. Njih je 100 razmijenjeno 10. prosinca 1991. godine, nas 19 je ostalo sljedećih 269 dana – vraća se u 1991. Piskač. Najgori su bili ti posljednji trenuci. Veliki se strah uvukao u civile, u gradu je bilo puno paravojnih srbijanskih formacija. Oni su ubijali civile, ali i vojnike.

Političari su krivi

– Potrošili smo posljednji metak, više nismo mogli braniti grad, nismo imali hranu, nismo imali osnovnu medicinsku pomoć. Bilo je strašno, a najteže je bilo kada su odvodili civile. Tek u tom trenutku shvatiš koliko je jedan ljudski život zapravo malo vrijedan – govori Piskač. Dvadeset godina je prošlo, Piskač u ulozi glavnog urednika je ove jeseni predstavio knjigu “Vukowaraždin” kao podsjetnik na slavnu bitku. – Znam da se u školama ući o Vukovaru i svemu što se tamo dogodilo 1991. Ova knjiga je samo još jedna publikacija koja će na svoj način pridonijeti da se Vukovar nikada ne zaboravi – dodaje. Nezadovoljan je kao i mnogi branitelji. Kaže da su dijelom i sami krivi, odnosno ljudi koji su se na rukovodećim mjestima brinuli o poslijeratnom statusu branitelja. – Žalosno je da je to sve dovelo do toga da branitelji imaju loš rejting i loš imidž. Političari jedne i druge opcije su krivi za ovakvu sliku branitelja. Jer, primjerice, ljudi danas rade za 2000 kuna, a mirovina branitelja je dvostruko veća. No, sada nitko ne govori što su sve hrvatski branitelji žrtvovali. U početku dok je trajao rat počela je dobra skrb za tu populaciju i to je trajalo 6 -7 godina, dobri zakoni o invalidima, udovicama. Zadnjih 10 godina ta se populacija brojčano “razmnožila”, tu nažalost ima svega i svačega – tvrdi. Piskač prati politiku, jedno vrijeme je bio i predsjednik u svom lokalnom ogranku HSS-a. – Aktivirao sam se malo u politici u Završju, nisam bio član niti jedne stranke prije mirovine. Zbog problema s vodom, infrastrukturom, osam sam godina bio u gradskom odboru i vijeću HSS-a. Više nisam aktivan. Predsjednik sam logoraša Varaždinske županije. Sada sam se posvetio vinarstvu i član sam Udruge vinogradara – ispričao je svoju ratnu priču Ivica Piskač. Riječanin Emil Pernar borio se za slobodu, a danas živi u svojevrsnom zatvoru. Takvo što nije mogao niti zamisliti prije dvadeset godina kada je uzeo pušku i krenuo u obranu Vukovara. Ne ide nikuda iz zemlje jer su mu javili njegov suborci da mu prijeti uhićenje. – Javili su mi da sam na popisu. Nije uputno ići preko granice – rezignirano kaže Emil Pernar dok smo razgovarali u kafiću na riječkoj Kantridi. Dok je s dječačkim oduševljenjem pričao o idealima koji su ga vodili u obranu Vukovara, pretvarao se u rezigniranog borca kada je govorio o odnosu društva prema braniteljima. – Društvo nas ne cijeni dovoljno i to je istina – kaže Pernar dodajući da su sve priče o Domovinskom ratu prigodničarske. Ima dojam da političari i mediji to odrađuju i da nema iskrenosti. Kao da se srame. – Ova država nema svoje ja. Vidjeli ste naše udžbenike i što u njima piše o Vukovaru i Dubrovniku. Dvije tri rečenice i ništa više – odmahuje glavom i pali jednu od brojnih cigareta koje je popušio tijekom razgovora. Da se sada ponovi 1991. nije siguran što bi savjetovao svome sinu tinejdžeru. – Vjerojatno bih ja išao u rat, a njemu bih rekao da ide u inozemstvo. Neka zaradi puno novaca pa neka se pravi najvećim Hrvatom – kaže Pernar. Govori o besramnom bogaćenju nekih dok su on i njegovi prijatelji doslovce krvarili. – Pokrali su nas i boli ih briga. Što sam ja u logoru znao o privatizaciji i pravima – ogorčen je Pernar. Međutim, kad počne pričati o motivima za odlazak u Vukovar, Pernaru se oči zasjaje. Sjeti se svojih suboraca i čvrstog prijateljstva koje je tamo stekao. Na prvoj liniji obrane samo ih je ulica dijelila od neprijatelja. Borili su se za svaku kuću, za svaki podrum, često i prsa u prsa. Vidio je sve što se u ratu može vidjeti. – Bili smo non stop na bojištu. Spavali smo otvorenih očiju – kaže. Nije se bojao borbe, ali nije očekivao da će biti takvog granatiranja i tako velikih žrtava. Ne voli govoriti o sebi. Samo kaže da su njegovi suborci mogli biti mirni dok je bio na straži. Nerado se sjeća dana kada je Vukovar pao i kada je završio u zarobljeništvu u srpskim logorima. Nisu ih tukli dok su se vozili prema Srbiji, ali kad su stigli u Stajićevo morali su proći kroz kordon srbijanske policije. Kako su trčali, tako su ih tukli. Sjeća se kako su ga jedne noći dva rezervista i kapetan prve klase tukli više od dva sata. Sutradan je nekoliko puta pao u nesvijest. Priča mi kako mu se vraćaju slike od prije dvadeset godina. Ponekad ima noćne more, sanja suborce i znoje mu se ruke. Ali to ga ništa ne boli u odnosu na to koliko ga boli što država ne štiti njegove suborce kojima se sada sudi. – Država nema svoje ja. Oni koji su nas tukli dobili su aboliciju, a mi se moramo braniti na sudu – kaže. Kritičan je i prema Europskoj uniji. – Interes Europe je da kupi cijeli Jadran i da onda Talijani, Španjolci, Francuzi i tko sve ne, kaže da nema dolaska za plažu bez plaćanje, E, pa nema šanse da se to dogodi – kaže Pernar i otkriva da je odmah otišao na kupanje kada se iz zarobljeništva vratio u Rijeku. Spreman je odreći se dijela mirovine samo kad bi znao da će se raščisti kriminal i korupciju državi. Umirovljeni pukovnik Ivica Arbanas stigao je u Vukovar prije početka borbi. Malo je poznato da je Arbanas bio prvi zapovjednik Vukovara. Za vrijeme njegova zapovijedanja uništeni su prvi avioni i tenkovi JNA. Opisuje kako su bili vrlo blizu neprijatelju. Doslovno su se hvatali po sobama. Kada je vidio da neprijatelj zauzima Vukovar krenuo je sa svojom postrojbom u proboj. Svih 38 su se spasili. Nakon probijanja iz Vukovara Arbanas je nastavio svoj ratni put. Tek mi usput spominje da je bio lakše ranjen u ruku u Vukovaru, a onda i ozbiljnije na južnom bojištu. U rat je krenuo sa 23 godine. Kao i njegovi suborci kaže da nije očekivao da će biti ovako krvavo. Još je manje očekivao da će se hrvatsko društvo ovako odnositi prema svojim herojima.

Supruga nije znala

– Mi u Vukovaru imamo bizarnost da gradom šetaju zločinci i silovatelji, dok Ante Gotovina leži u zatvoru – ističe. – Nema mržnje, samo tražim da pravda zaživi – kaže pukovnik dodajući da je žalosno da se u našem obrazovnom sustavu tako malo govori o Domovinskom ratu. Gabrijel Bakšaj je već bio oženjen kada je odlučio krenuti braniti Vukovar. Imao je jedno dijete, a drugo je bilo na putu. Međutim, morao je nešto poduzeti kada je vidio da su srpski pobunjenici ubili 12 policajaca u Borovu Selu. Ostavio je i uhodani obrt i samo s ručnom bombom stigao u Vukovar. – Supruga do zadnjeg dana nije znala da idem u rat. Rekao sam joj da ću otići na dva tjedna i pomoći dečkima čuvati stražu – kaže Bakšaj. Kada su krenuli prema Vukovaru bilo je puno euforije. Rekli su im da će dobiti oružje do Vinkovaca, ali ga nisu dobili. Prisjeća se svog prvog susreta s legendarnim zapovjednikom Borova Naselja Blagom Zadrom. – Pitao me imam li oružje, pa kad je vidio da nemam skinuo je svoj šmajser i dao mi ga – objašnjava Bakšaj. Dok je Blago Zadro bio živ sve je nekako funkcioniralo. Poslije njegove smrti dosta se ljudi uplašilo i uvuklo u sebe. Bakšaj se nije htio predati jer je znao s kime ima posla. – Na Sajmištu smo u jednom podrumu vidjeli da je ubijeno i masakrirano desetak policajaca i civila. Kada samo to vidio molio sam Boga da odmah umrem ako me nešto pogodi – kaže Bakšaj dodajući da je u proboju izgubio sedam prijatelja. Da ponovo treba, opet bi krenuo u rat. Žao mu je što njegovu poginuli suborci ne mogu osjetiti samostalnost o čemu su sanjali. Ne može se pomiriti s time što puno pravih boraca nije dobilo zaslužena priznanja i činove, dok su ih dobili neki glumci i političari.

Povezani članci