VIDEO

Ostavili su ih same na pučini. Nijedan ne zna plivati. Nikad nisu čuli za Hrvatsku. Ne žele natrag

Četvrtak 12.Srpanj 2012.

Forumova reporterka razgovarala je u Ježevu s ilegalnim imigrantima koje je hrvatska obalna straža spasila s jedrilice koja je plutala morem

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Illegal immigrants in refugee centre in Croatia from Barbara Matejčić on Vimeo.

Muhamadas Asif Xarmal ima dvadeset godina i htio je studirati elektrotehniku kada je završio srednju školu u rodnom Afganistanu. Namjeravao je skupiti novac za studij i prehranjivati mamu i mlađu braću radeći za američku vojsku. Otišao je polagati test za posao, ali su mu za to uskoro saznali rođaci koji su talibani. Zaprijetili su mu da će ga ubiti ako još jednom ode kod Amerikanaca. Pokušavao je naći posao u raznim dijelovima Afganistana, ali su ga prijetnje svuda slijedile i prije dva mjeseca odlučio je otići pješke iz zemlje. Preko Pakistana, Irana i Turske došao je u Grčku. Plan mu je bio da ide u Italiju i dalje prema Francuskoj. Ilegalno, kao i tisuće njegovih sunarodnjaka koji riskiraju život u potrazi za mjestom gdje će moći živjeti u miru i zaraditi štogod da mogu poslati obiteljima. Muhamadas je jedan od 66 muškaraca i dječaka koje je Obalna straža početkom srpnja pronašla u međunarodnim vodama 40-ak nautičkih milja južno od Mljeta. Tri su dana plutali morem na trošnoj jedrilici pokvarenog motora “Maria Drink” dok konačno nisu pozvali pomoć u nedjelju, 1. srpnja, rano ujutro. Zvali su 112, jedinstveni europski broj hitne službe. Nije da su htjeli doći u Hrvatsku, već su bili u dometu signala iz Hrvatske. Kada se izbjeglice nađu na ničijem moru, zemlje Europske unije često čekaju da vjetar i morske struje odluče kuda će ih brod nanijeti. Tek kada dođu u njihove vode, ako prije toga ne stradaju, poduzmu nešto da ih spase. Hrvatska obalna straža reagirala je na vrijeme. Nakon dogovora s putnicima, “Maria Drink” dotegljena je u Dubrovnik, gdje su dobili potrebnu pomoć i smještaj te su nakon nekoliko dana prebačeni u Prihvatni centar za strance Ježevo pored Zagreba. To je najveća grupa ilegalnih imigranata koja je došla u Hrvatsku. U dnevnom boravku Centra, koji tamošnji službenici idilično nazivaju i zimskim vrtom, razgovaramo s Muhamadasom Asifom Xarmalom i njegovim supatnicima. Srijeda je, 11. srpnja, jedan od vrućih dana u nizu i nikoga nema u dvorištu kojim se smiju kretati. Centar je zatvorenog tipa. Taj nekadašnji motel uz autocestu izvana ne izgleda pitomo. Opasan 3,5 metara visokim zidom, djeluje kao zatvor ili Američko veleposlanstvo. No, unutra je čisto, uredno, sobe su pristojne i ne čini se da vlada stroga stega. Ne osjeti se napetost u zraku. Dnevni boravak prepun je muškaraca u istim, bijelim, pamučnim majicama. Gledaju televiziju, igraju šah, telefoniraju, međusobno razgovaraju. Čim smo stupili među njih, nastaje komešanje i u par sekundi smo okruženi desecima pari tamnih očiju. Većina ih je u srednjim dvadesetima. Neki od njih zasigurno nemaju više od 14 godina. Prvi smo novinari koji su došli s njima razgovarati. Htjeli smo saznati tko su, što im se dogodilo i kako im je. Čuti malo više od informacija koje su od njihovog spašavanja s mora dolazile od hrvatskih institucija. Najteže je saznati tko su. Kao i svi ilegalni migranti, doputovali su bez dokumenata. Uz njih nisu pronađene nikakve osobne stvari, osim mobitela i otprilike 50 eura po osobi. Kapetan pobjegao s jedrilice Došli su iz Pakistana, Egipta, Somalije, Irana, Iraka, Palestine i Afganistana, odakle ih je najviše, gotovo polovina. Većina ih se nije poznavala prije nego što su se uputili preko mora prema Italiji. Po onom što kažu, najvjerojatnije je to bilo iz luke u Alexandroupolisu, glavnom gradu regije Evros, koju od Turske odvaja rijeka Evros, česta ruta za prijelaz desetaka tisuća ilegalnih migranata. Kako bi spriječila njihov ulazak u zemlju, Grčka je u veljači ove godine počela graditi 12,5 kilometara dugu i četiri metra visoku ogradu s bodljikavom žicom duž granice s Turskom. Za put od Grčke do Italije Muhamadas Asif Xarmal je platio 3500 eura. Kaže da je na brodu bilo grozno. Premalo mjesta, previše ljudi. Pošto je on mršav i nizak, smjestili su ga na uskom i niskom mjestu podno pramca odakle se nije mogao micati nekoliko dana. Svi su bili zatvoreni u potpalublju. Oni koji su pokušali izaći jer više nisu mogli trpjeti vrućinu, bili su vraćeni nazad. Nitko ne govori o tome tko ih je ukrcao u Grčkoj, tko je odgovoran za brod. Kažu da su krenuli po mraku, oko dva ujutro, i da nisu mogli vidjeti, a kasnije su bili zatvoreni. Očekivano je da neće odati imena svojih krijumčara. Prva tri dana su znali da se brod miče, da plove, kaže Muhamadasov suputnik iz Pakistana, da bi četvrti dan shvatili da je motor ugašen. Razbili su prozor u potpalublju kako bi vidjeli što se događa. Ugledali su rastvoren motor i razasute neke njegove dijelove. I pučinu oko sebe. Kapetan je navodno s pomoćnim brodom napustio jedrilicu i ostavio 66 ljudi na milost moru. Nitko nije znao gdje se nalaze. Nikada nisu čuli za Hrvatsku. Nitko od njih ne zna plivati. – Ljudi su bili prestrašeni, bez vode i hrane, oni mlađi su plakali. Neka velika riba je kružila oko broda. Nismo znali što da radimo – kaže Pakistanac. On je među starijima u grupi. Ima 39 godina i petero djece, koji zajedno s njegovim roditeljima ovise o njemu. Peti dan su ugledali veliki turski brod koji im je donio hrane i vode. Sedmi dan su odlučili pozvati pomoć. I tako su se našli u Hrvatskoj. Pitam ga koje su njegove želje, bi li htio ostati u Hrvatskoj ili se vratiti u Grčku, što očekuje da će se dogoditi? – Moj život je mizeran i tražim mjesto gdje mogu skloniti svoju obitelj kako bismo imali miran život. Bilo gdje gdje mogu raditi i prehraniti nas. Bog je velik i on će nam pomoći – kaže i ponavlja da je zahvalan Hrvatskoj obalnoj straži što ih je spasila. Dok razgovaramo, prilazi nam mladi Somalijac i ljutito kaže: “Nisam kriminalac, ne prodajem drogu, ne kradem, ne činim ništa loše, zašto sam onda ovdje, u ovom zatvoru? Ovo nije život. Želim biti slobodan i živjeti kao čovjek, a ne kao životinja u kavezu. Neka nam netko pomogne!“ Ima 23 godine, a otprilike toliko dugo nije bilo mira u njegovoj zemlji. “Pobjegao sam od rata, jer u Somaliji zatvaraju i ubijaju ljude. Da sam htio biti u zatvoru, ostao bih u svojoj zemlji i umro tamo.“ Kaže da želi ostati u Hrvatskoj i da će zatražiti azil. Koja je perspektiva tog mladog Somalijca i drugih ljudi koji su se nesretnim slučajem zatekli u Hrvatskoj? UNHCR pRotiv vRaćaNja U GRčkU Josip Biljan, načelnik Prihvatnog centra za strance Ježevo koji nas je proveo kroz cijeli objekt i bez okolišanja odgovarao na svako pitanje, kaže da je podnijet zahtjev da ih se vrati u Grčku te da bi Grci prema bilateralnom sporazumom to trebali prihvatiti. Za sada još nema nikakvog odgovora iz Grčke. Ako budu vraćeni u Grčku, od tamo ih vjerojatno neće deportirati jer to previše košta, već će ih smjestiti u kampove, koji su u Grčkoj u vrlo lošim uvjetima. Iz tih kampova najčešće pobjegnu. Također im je pružena mogućnost da podnesu zahtjev za azil, ali Biljan kaže da nitko od njih to još nije napravio. Od svih zemalja iz kojih dolaze, nastavlja Biljan, jedino se Somalijce po međunarodnom pravu ne smije vraćati u njihovu zemlju zbog dugogodišnjeg rata i teške situacije u Somaliji. Mirjana Vergaš iz UNHCR- a prati što se događa i bila je u Dubrovniku kada su imigranti tek stigli, kao i kasnije u Ježevu. Kaže da Hrvatska treba poštovati Zabranu prisilnog vraćanja i udaljenja (princip non-refoulument) koja nalaže da se strance ne vraća u države u kojima bi mogli biti mučeni, proganjani i općenito izloženi opasnosti i ugrozi slobode i života. – Naša je preporuka da osobe kojima prijeti takva opasnost, ne budu vraćene u svoje zemlje ili u zemlju iz koje bi mogli biti deportirani u matičnu zemlju – kaže Vergaš. Dakle, ni u Somaliju, na primjer, ali ni u Grčku. U svakom slučaju, prema Zakonu o strancima u Prihvatnom centru mogu biti zadržani do šest mjeseci, a iznimno onda još pola godine ako im se identitet ne utvrdi. Sada se na tome radi, ali to ide teško i sporo, kaže Biljan, pogotovo kada nema regularnih odnosa sa zemljom iz koje dolaze kao što je to u slučaju Afganistana, Pakistana ili Iraka ili kada ta zemlja nema datoteku s otiscima prstiju. Tada preostaje jedino da se preko fotografije pokuša utvrditi o kome se radi. Što se tiče novih stanovnika Ježeva, neki bi htjeli ostati u Hrvatskoj, neki bi se radije vratili u Grčku, a neki insistiraju na tome da ih se pošalje u Italiju. Za osobe koje nezakonito borave u Hrvatskoj i nemaju nikakve dokumente, ne postoji legalan način da dobiju putovnicu pa da mogu negdje dalje ići, kaže Mirjana Vergaš. – Želim ostati u Hrvatskoj jer su ovdje ljudi dobri – kaže tridesetčetverogodišnji čovjek iz pokrajine Kašmir, dugogodišnjeg područja sukoba između Indije i Pakistana, koju je 2005. još k tome pogodio i razoran potres u kojem je poginulo 80.000 ljudi. – Otkud znate da su ovdje ljudi dobri? – pitam ga. “Znam jer su nam spasili život, dali su nam hranu i vodu i smjestili nas na sigurno. U Grčkoj nije tako. Ako nas vrate u Grčku, naš život je završen. Tamo nema ni posla ni života.“ Uto ponovno dolazi onaj mladi Somalijac i prijeti da će početi štrajkati glađu ako ne dođe UN i ne izvuče ih iz zatvora. Kaže da uvjeti u Ježevu nisu dobri, da je noć prije jednog od njih jako bolio zub, ali da mu je dežurni policajac rekao da ga ne gnjavi je nemaju vozača. Danju u Ježevu inače liječnik ima svoju ordinaciju. Također kaže da je policajac nekog drugog od njih gurnuo dok je telefonirao. Na raspolaganju imaju javne govornice i telefonirati mogu kada god žele. Pitam načelnika Biljana o čemu se radi. Odgovara da sumnja u istinitost takvih optužbi jer iz iskustva zna da bi ujutro, da je ponašanje policije bilo grubo, već najmanje tridesetorica njih štrajkala glađu. No svejedno je rekao da će provjeriti jesu li nadzorne kamere što zabilježile. Mirjana Vergaš iz UNHCR-a kaže da razumije da im nije drago što su u pritvoru, ali da se radi o redovitom policijskom postupku i da njena organizacija nije procijenila da su uvjeti loši. UN-ova Komisija protiv mučenja je dvaput posjetila Ježevo i nije našla neke zamjerke. – Niti jedan nezakoniti migrant nije u kampu otvorenog tipa – kaže Vergaš. ZabRiNUtost Za djeCU Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije, koja također prati što se događa s ovom skupinom stranaca u Hrvatskoj, kaže da bi one za koje se procijeni da su im život ili sloboda ugroženi te ih se stoga ne može deportirati, trebalo premjestiti u neki drugi otvoreni i primjereniji tip smještaja od Ježeva. Julija Kranjec posebno je zabrinuta zbog odluke Centra za socijalnu skrb da se šestero maloljetnika iz grupe smjesti u Ježevu jer se “ograničavanje slobode kretanja djece na duže vrijeme protivi međunarodnim standardima prava djece i principu najboljeg interesa djeteta“. Biljan kaže da su svim maloljetnicima dodijeljeni punoljetni skrbnici unutar grupe. Afganistanac, koji izgleda baš kao da je na granici punoljetnosti, silno želi razgovarati mada smo već na odlasku i mada ne govori engleski. Govori na farsiju i onda čujem prijevod: “Nigdje nema mjesta za mene, svuda su problemi. Ako se ne budem mogao negdje smiriti, ubit ću se. Dosta mi je više, ovo mi je zadnja šansa.“ Smiruje ga onaj koji mu prevodi: “Ako nas vrate u Grčku, pokušat ćemo ponovno prijeći granicu. Nemamo drugog izbora, u naše se zemlje ne možemo vratiti.“