Reportaža

Povratak grada u Vukovar

fotografija

Ante Perković
Četvrtak 12.Srpanj 2012.

Za vukovarsku urbanu kulturnu scenu u nastajanju ne treba se bojati. Ovdje znaju s čime se moraju nositi i ne pada im na pamet odustati

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Prvi prizor je idiličan; pod padajućim suncem na gradskoj plaži čovjek s gitarom na otvorenoj pozornici otvara festival. Civilno ime mu je Erik Hofland, kad nastupa je Dyzack, dolazi iz Nizozemske i odmah je jasno da svira ovako rano jedino zato što je scenski samac. Kantautori početnici najčešće su grozni izvođači, a Dyzack nije od jučer i dobro zna što radi. Iza njega žuri moćni Dunav, uzvodno se penju šlepovi i remorkeri, svjetlo je savršeno, preko krovova na istoku izlazi blijedi mjesec. Prilazim info štandu organizatora, pozdravlja me visoki, svijetloputi mladić i preko Dyzackovog krešenda sriče na uho: “Go-vo-ri-te-li-en-gleski?” Jasper je također Nizozemac i volontira u udruzi Generator u Vranju, odakle je karavan Balkan Street Festivala i krenuo na turneju 22. lipnja. Vukovar je bio predzadnja stanica ovog putujućeg festivala koji u male gradove regije dovodi koncertni program složen od europskih i lokalnih izvođača. Ovogodišnja selekcija djelovala je terapeutski na naš kompleks manje vrijednosti – i njemački Marracash Orchestra i nizozemski Groove Embassy nitko ovdje ne bi poslao ni po šibice, kamoli na turneju. Balkanska suburbija njima vjerojatno djeluje kao drugi planet, a točno tako su naspram njih i zvučali već afirmirani makedonski Blla Blla Blla i beogradski Nežni Dalibor, ali i izvan Vukovara jedva poznati Das Rejdž. U svakom slučaju, povezivanje i umrežavanje mantra je ovog vremena, a bolje mjesto dodira od obale mitske europske rijeke teško je zamisliti. Pričam s Martom, volonterkom Mirovne grupe mladih Dunav, organizatora festivala i jedne od najdugovječnijih i najaktivnijih ovdašnjih udruga. Došla je iz Španjolske prije devet mjeseci, ponosna je što su odabrali baš nju. Sviđa joj se grad, ljudi, puno je naučila i definitivno će se vraćati. Jezik još nije stigla savladati, ali je zato bitno popravila svoj engleski. “He speaks Croatian much better”, pokazuje na Jaspera koji, očito predobro brifiran, pristojno primjećuje: “Of course, Serbian and Croatian are very similar.” I Martu i njega odbijaju padeži, tek jedna od stvari koje smo ovdje, u našim oduvijek premreženim postojanjima, beznadno zakomplicirali. I tada, niti 15 minuta u Vukovaru, poželim da mi to dvoje mladih, neopterećenih stranaca ukratko objasne što se ovdje zapravo dogodilo. Da me, ako ikako mogu, oslobode tereta s kojim svaki put dolazim, proganjajućih slika i svih onih polovnih saznanja koja me, obećavajući jednu, konačnu istinu, samo guraju dublje u mulj. Da mi, kao pravi službenici info pulta, poravnaju vrijeme i mjesto radnje u isti kontekst, pucnu prstima ispred lica i umirujuće kažu: “Više nije 1991., 29. je lipnja 2012. i ovo opet može biti – a i jest - najljepše mjesto na svijetu.” Vukovaru je dosta prošlosti. Dosta mu je starih priča koje svakim novim ponavljanjem učvršćuju stereotipe i odgađaju bavljenje stvarnim problemima. Dosta mu je politike, mahanja zastavama i “nacionalnim interesima”, sit je gostiju koji mu dolaze jednom godišnje, uvijek u studenom, da komemoriraju, umjesto da svrate u neki od ostala 364 dana i stvaraju nove uspomene. Zamislim li ga onako kako je o njemu pisao Siniša Glavašević, onda kad nas je zamolio da mu ga čuvamo, čini mi se da je Vukovaru dosta i Hrvata i Srba, barem onih koji prije nacionalne identifikacije sebe ne osvijeste kao ljude.

Dvadeset godina ponavljanja u cilju “da se ne zaboravi” nije donijelo ni razrješenje ni katarzu. Zaborav je ovdje rijetka biljka. Ni jedan povijesni sukob do dana današnjeg nije ispario iz kolektivne svijesti. Eno se još živo vijeća o tome tko je izdao kralja Zvonimira i kako smo se onako rasuli po Krbavskom polju. Nismo se dogovorili ni oko čega, a s glavom preko ramena vjerojatno ni nećemo. Od svih mjesta koje volimo nazivati svojima, Vukovar najmanje zaslužuje biti taocem takvog poremećaja.

Subkultura kontra vremena

Svakako ne u onoj mjeri kako to izgleda iz sigurne zagrebačke udaljenosti. Tjedan urbane kulture, koji su krajem lipnja i početkom srpnja zajedničkim snagama organizirali Mirovna udruga mladih Dunav, gradska kulturna ustanova Hrvatski dom i Blackout festival, značajno je oživio grad, ritmom i raznovrsnošću događanja pokazujući kako bi trebao živjeti cijele godine. Ulična izložba slika Davora Gopca, fotografije voda Damira Klaića koje su plutale na Vuki, hiphop radionica koja je u tri dana proizvela šest pjesama... sve to pridonosi obnavljanju onoga što se u Vukovaru od rata jedva dotaklo, a to je duhovna infrastruktura, nevidljivo tkivo grada koje se, jednom pokidano, stvara dugo i mukotrpno, nekad i generacijama. To je borba za svakog čovjeka, za ključni pomak iz prigodničarske i prazne prema živoj, poticajnoj i suvremenoj kulturi. Nekad je ona išla u paketu s industrijskim razvojem, što se najbolje vidi po načinu na koji je Tomaš Bat” 1931. u predgrađu Vukovara za svoje radnike zamislio i izgradio Borovo naselje. Industrije više nema, radnici su izumiruća vrsta, a 1919. su bili tako moćni i dobro organizirani da su kupili zgradu hotela “Grand” u centru i pretvorili je u Radnički dom. No, rekli smo, dosta je prošlosti. Vukovar danas slika je prave, neuljepšane Hrvatske. Ovdje se odmah zna “tko je čiji”, politički ili nacionalno, svaki oblik poduzetništva uspješno je paraliziran birokracijom, a kulturna situacija ukazuje se u savršenim metaforama, poput one viđene na brodu usidrenom uz Dunav u subotu navečer. Na palubi, kao da glasno svira i Hrvatskoj i Srbiji preko puta, nastupa ambiciozni turbo-folk bend.

Izgledaju kao torta na tri kata. Na vrhu, u dubini pozornice je bubnjar, ispod njega klavijaturist, a ispred obojice punašni pjevač s crnom majicom na kojoj proročanski stoji: “Music will survive”. Atmosfera je hladna, pomalo salonska, nimalo nalik razularenoj reputaciji žanra. Zapravo, jedino razulareno u prizoru zvuk je klavijatura, distorziran i divlji kao da svirač u slobodno vrijeme planira dubstep karijeru. Istovremeno u potpalublju, desetak stepenica niže, lokalni punk bend Borovski štakori priređuje glazbeni wellness za tridesetak istomišljenika. Znoje se zidovi, tijela se veselo odbijaju u mraku, narodnjaci se rasplinjuju u gitarskim rifovima i punk parolama. To ja zovem mirnom reintegracijom. Baš je iz Vukovara prošle godine izišao najartikuliraniji komad hrvatskog angažiranog zvuka godinama unazad, direktni i bijesni “Verbalni delikt” Generala Woo-a, i to sigurno nije slučajno. Povratak jednog od hip-hop klasika u rodni grad donio je još pozitivnih pomaka. Dirljivo je bilo gledati ekipu vukovarskih klinaca kako dosljedno i strastveno nose svoju subkulturu, protiv struje i vremena koja joj sigurno ne ide u prilog.

Imunitet na lokalne bolesti

Vukovarski Blackout stigao je na pozornicu gradske plaže dan nakon Balkan Street Festivala i već s prvim mrakom pokazao koliko je vitalan i žilav. Počelo je kao tipična hrvatska priča o tužnim krajevima drugačijih kulturnih incijativa. Vlasnik ugostiteljskog objekta u kojem se odvijao program, iz samo njemu znanih razloga sustavno je stišavao razglas, sve dok organizatori nisu bili prisiljeni prekinuti program, tada već jedva glasniji od žamora prisutnih. No, umjesto preranog kraja dogodilo se nešto jedinstveno – u malo manje od sat vremena kompletni festival, zajedno s opremom, izvođačima i publikom, premješten je na novu lokaciju, u jedini gradski disco znakovitog imena “Quo vadis”. Pred ulazom, Nebojša Uglik iz Mirovne udruge mladih ne djeluje posebno uzrujano, kao da se s fenomenom portabl festivala već više puta susreo. I on i njegove kolege očito su razvili imunitet na lokalne bolesti. Nema smisla kukati, ide se dalje, sve je za čas postavljeno i program se nastavlja. Klinci s vruće ulice žure u uzavreli klub. Repa se do jutra. Koncert pred zoru zaključuje General Woo. Više ne živi u Vukovaru, odnedavno je opet u Dubravi, na istočnom kraju mitske tramvajske linije broj 11, ali ono što je ovdje pokrenuo, ići će dalje i bez njega. Za vukovarsku kulturnu scenu u nastajanju ne treba se bojati. Ovdje znaju s čim se moraju nositi i ne pada im na pamet odustati. Ostalo će, siguran sam, donijeti vrijeme.