Ivana Šojat-Kuči

Precizan horor

Petak 20.Siječanj 2012.

U zbirci priča “Ruke Azazelove” strah i jeza pravi su glavni junaci, uz sve popratne demone

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

N akon blistavog romana “Unterstadt” (2009.) osječka književnica Ivana Šojat-Kuči dobila je niz nagrada (“Vladimir Nazor”, “Gjalski”, “Galović”, “Josip i Ivan Kozarac”) pa je realno bilo očekivati da će se nova knjiga iščekivati s posebnom pažnjom. Pred nama su “Ruke Azazelove”, a izdavač je opet zaprešićka Fraktura. Kako je riječ o zbirci priča, usporedbe s “Unterstadtom” izlišne su i iz “matematičkih” razloga. Pridjev nije rabljen slučajno, ne samo zato što je autorica neko vrijeme studirala fiziku i matematiku. Dakako, najbitnije su njezine stilske i jezične činjenice, no, i u ovoj zbirci ima nešto od matematičke kreativne discipline i preciznosti i u proznom stilu. Njezine rečenice, svejedno radilo se o naraciji pripovjedača ili pripovjedačice, u najpozitivnijem smislu su ekonomične. Efekt se često postiže baš i kratkoćom, posebice kod rečenica od tri, četiri riječi. Kad smo kod brojki, u zbirci je deset priča, a sve imaju motive horora. Efekti strave postižu se ili izravno, “kingovski”, ili kroz brutalan dijaloški diskurs, čak i kada likovi izljeve mržnje zadržavaju u sebi. Sve priče imaju sukob između djece i roditelja, ili supružnika. Naslovna priča, ujedno i najdulja, najbolje zrcali sva rečena stilska svojstva. Glavni lik je Slavko, nad kojim mama koja radi u kazalištu ima toliku vlast da i zbog toga ne uspijeva ostvariti pravu ljubav (p)ostaje ostarjeli djevac. Prvo ga uvjerava da je rođen kao plod ljubavi majke od trideset godina i oca od sedamdeset, no poslije doznaje da mu je pravi i tajni otac ipak znatno mlađi. Njegova djeca uzimaju im stan i Slavkovu majku vrijeđaju najodvratnijim izrazima. Slavko trpi i mučne snove, a ugledao je i demona Azazaela bijelih dlanova. Motivi jeze, straha i depresije isprepliću se u svakom pasusu. Riječi “Bože, pa mama je vampir” dio su jednog košmarnog sna, koji se samo naznakom “budim se u znoju” razlikuje od realnosti koja je zapravo i veći horor. Majka ga unatoč protivljenju uvjerava koji mu je omiljeni instrument (“Voliš klavir!”). Tu možemo povući još jednu “matematičku” usporedbu. U dramoletu “Matematičar i Andrej Semjonovič” ruskog pisca Daniila Harmsa Matematičar Andreja u raspravi o prepirci uvjerava: “Nije ti dosadila!”. Surovu poetiku apsurda ima i priča “Klackalica” gdje Karlo u snovima toliko viče da ga i ujutro grlo boli. Danju šuti i kada mama i poočim urliču na njega. “Zašto si me uopće rodila”, reagira nakon surovih uvreda i šamara. Priča dijelom i kafkijanska i poevska završava vezivanjem Karla koji viče da je gladan - “ili misli da viče”. Šest je puta kraća od “Ruku Azazelovih” ali je jednako pripovjedački koherentna. I u njoj su strah i jeza pravi glavni junaci, a uz popratne demone formalno glavni likovi pred zidom sudbine znaju da se ne može pobjeći. Najvedrija činjenica knjige jest da se Ivana Šojat-Kuči opet potvrdila kao jedan od najboljih suvremenih hrvatskih pripovjedača.