Skoči na glavni sadržaj

Privatizacija je spas: Igrači će imati plaću, a mi ih nećemo plaćati

Sport

Izdanje:

U švedskoj je prosječni proračun klubaa 3 milijuna eura, a prosječna plaća nogometaša 2,5 tisuće eura, kolika je i u hrvatskoj

Klubovi Prve HNL dužni su 175 milijuna kuna. Dramatični vapaj nogometaša koji u Varaždinu plaću nisu primili godinu dana, u Šibeniku devet mjeseci, a Rijeci šest, nameću pitanja poput toga je li rješenje u privatizaciji ili nekom obliku amaterizma. Dubioze koje su klubovi počeli proizvoditi, a sve je dovelo do trenutno dramatičnog stanja, ponajprije treba zahvaliti nestanku političkog marketinga. U vrijeme Franje Tuđmana, pa i kasnije kada je zemlju vodio Ivo Sanader, upravo je politika bila presudna. Politički moćnici su bez ikakvog problema bili u stanju najveće državne tvrtke natjerati da svojim novcem pune proračune prvoligaških klubova.

Kada je nestalo ‘gorivo’ iz državnih resursa, čelnici klubova u potrazi za uspjehom i dalje su se nastavili ponašati kao da novca ima. Neki su pomislili, idemo najprije postati nogometnim prvoligašima, a već će se netko naći tko će to platiti. Netransparentno poslovanje dovelo je do sadašnje situacije. Država je reagirala i kroz zakon o sportu sve klubove koji su nelikvidni natjerala da se preoblikuju iz Udruge građana u Športska dionička društva. Prvi koji je to napravio bio je Hajduk. - Nema dvojbe da je privatizacija dobar put. Sigurno je poslovanje nogometnog kluba najjednostavnije kada postoji jedan ‘gazda’ koji postavlja politiku poslovanja kluba i snosi posljedice za svoje uspjehe i greške.

Model š.d.d. je zasigurno najbolji od svih dosadašnjih. Njime je znatno povećana transparentnost poslovanja kluba, zna se točno gdje ide novac, a i puno je veća sinergija s navijačima koji su ovim modelom postali i suvlasnici kluba, imaju sva prava koja im kao dioničarima pripadaju i utječu na kreiranje poslovne strategije - rekao je predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš, koji najveći problem vidi u tome što pad životnog standarda građana i drastično smanjenje investicija u gospodarstvu direktno utječu na funkcioniranje sportskih klubova. Sa smanjenjem gospodarskih aktivnosti u zemlji sada dolazi na naplatu i nepostojanje dugoročne strategije za razvoj sporta u Hrvatskoj. Maleš zna što treba učiniti, ali je svjestan da prodaja jednog ili dva najbolja nogometaša zapravo mogu pokriti tek neke trenutne dubioze. - U budućnosti nećemo moći živjeti samo od prodaje igrača, to treba mijenjati, ali tek unutar jednog uređenog tržišta nogometni klub kao što je Hajduk moći će u potpunosti iskorištavati i snagu svog branda - govori Maleš.

Hajduk u ovom trenutku živi u nesrazmjeru između ambicija i rezultata. Naime, opterećen željom da dostigne Dinamo Hajduk je ovog ljeta puno potrošio. Cilj je bio plasman u Europsku ligu, koja bi mogla pokriti dobar dio troškova. To je izostalo, plaće nogometaša su nerealno velike, za HNL klub ima i previše zaposlenih (govori se o brojci oko 100 ljudi) i logično je da novca nema. Prošle sezone kada se ostali bez novca, iako je Hajduk igrao u Europskoj ligi, čelnici kluba prodali su najboljeg igrača (Ibričić otišao u Lokomotiv iz Moskve za 5 milijuna eura). Dinamo je zahvaljujući tome što nije dvanaest godina mijenjao upravu, što je planski kupovao i prodavao, uspio stvoriti momčad koja bi mogla privrediti novac. - U Hrvatskoj je ‘kriza kupaca’, a to se savršeno preslikava i na nogomet. Dinamo je uspio prodati svoj proizvod u pravom smislu tek ulaskom u Ligu prvaka. U stabilnim europskim klubovima prodaja ulaznica klupski proračun puni u prosjeku oko 25 posto, a naš oko pet posto. Tek smo se prodajom paketa ulaznica za Ligu prvaka približili europskom prosjeku.

U Lyonu postotak godišnjih ulaznica u ukupnom broju ulaznica prelazi 80 posto, kod nas je zanemariv. U svijetu TV prava čine 30 do 40 posto proračuna kluba, kod nas taj postotak neznatan - otkriva predsjednik zagrebačkih modrih, inače ekonomist po struci Mirko Barišić. Po zakon o sportu svi klubovi kojima je bio ili je blokiran račun moraju u preoblikovanje kluba. Ovih dana u taj proces krenula je vinkovačka Cibalia. Direktor kluba Pero Perić rekao je da klub mora namaknuti tri i pol milijuna kuna kao inicijalnog kapitala. Iz gradskog proračuna na klupski račun uplaćeno je milijun kuna. Ostatak bi trebao biti sakupljen nakon što 585 članova u prvom krugu mogu osobno kupiti 36 dionica, a jedna dionica stoji 100 kuna. Kada se klub stabilizira kao i kod većine drugih nogometnih prvoligaša trebao bi se tražiti strateški partner. Kako bi se trebali ponašati ljudi koji vode prvoligaški klub? Taj odgovor smo potražili u Švedskoj. Ivan Turina, nekadašnji Dinamov vratar svoju karijeru je nastavio u poljskom Lechu, danas je član švedskog AIK Stockholma. - Na prvi pogled Švedska djeluje sterilno. To je zbog toga što je sve posve drukčije posloženo nego kod nas. Što se tiče financija tu su vrlo pedantni.

Svakog dvadesetpetog u mjesecu na razini cijele zemlje ljudi primaju osobni dohodak. Ovdje je problem što su porezi jako veliki. Naprimjer ako je vaša bruto plaća 4500 eura tada vam se oduzima 35 posto poreza, ako imate bruto plaću 4700 onda taj porez raste na gotovo 50 posto. To su shvatili Danci koji su smanjili poreze, pa tako danas svi najbolji igrači u nogometnom prvenstvu Švedske zapravo žele otići u susjednu zemlju. Inače, godišnji proračuni prvoligaških klubova nisu veći od tri milijuna eura. Deviza čelnika klubova jest: ako je ikako moguće potroši manje nego što si privredio ili u najmanju ruku upravo toliko. Zbog toga imaju standard, jer postoji red - priča Turina, te dodaje da je prosjek gledatelja u prvenstvu Švedske oko sedam tisuća, a prosječna cijena ulaznice se kreće od 25 do 40 eura. Uglavnom, čelnici kluba si ne mogu dopustiti da godinu završe u deficitu. Tu nema velikih plaća, prevelikih izdataka, te plaćanja ispod stola što ima u mnogim europskim zemljama. Nekad smo skandinavski nogomet povezivali s poluamaterizmom, ali Turina kaže da je to prošlost.

Amaterizam nije opcija
- Priče da konobari, poštari, automehaničari ili raznosači pizza ujutro rade, a popodne treniraju jednostavno nisu istinite. Svi su nogometaši u Prvoj ligi Švedske profesionalci, nema amatera. I u ostalim europskim ligama je to tako. Naime, profesionalni nogomet je ipak napredovao, ozbiljno se trenira, sve se više pažnje posvećuje edukaciji igrača koji na stadionu provedu i po pet sati dnevno. Dakle, amatersko igranje nogometa više nigdje nije realna opcija. U Drugoj ligi su većina nogometaša amateri - zaključio je Turina. Predsjednik Udruge Prve HNL Branko Laljak, direktor zaprešićkog Intera, koji je posljednje dvije godine završio s financijskim suficitom od 21 i 19 posto ne vidi spas u amaterizmu. Naime, prema Fifinim propisima za svakog nogometaša kojeg klub kupuje, a mlađi je od 21 godinu, obavezno je platiti odštetu.

Fifi nije u interesu da klubovi budu amaterski, jer je to biznis u kojem se okreće veliki novac. - Današnji nogomet, a to govorim o HNL-u ne bi mogao podnositi nekog tko nije maksimalno posvećen profesionalnom nogometu. Mi izlaze moramo tražiti u inozemnim klubovima čiji bismo mi bili svojevrsni sateliti i prije svega u odgoju vlastitih nogometaša. U današnje vrijeme kada gotovo da nema jakih, ozbiljnih sponzora, kada iz gradskog proračuna novca ima sve manje najveće su stavke od prodaje igrača - rekao je Laljak, te otkrio recept kako to hrvatski nogometni prvoligaš ipak može financijski godinu završiti u plusu te natjecateljski postići dobar rezultat (Inter je prošle sezone bio peti i do posljednjeg se kola borio za mjesto koje vodi u kvalifikacije za Europsku ligu): - Najvažniji je ustroj kluba.

U Interu je stalno zaposleno samo četiri profesionalne osobe i to su: tajnik kluba, ekonom, voditelj marketinga i PR i tajnik omladinske škole. U svakom slučaju, kada se planira proračun treba posebno povesti računa kod iznosa plaća. Naime, u Interu je plaća ponajboljeg nogometaša oko deset tisuća kuna. Dakle, klub je obavezan uplatiti oko 18 tisuća kuna za taj iznos. Dakle, sve plaće u klubu ne smiju prelaziti 50 posto proračuna. Ako se tako postave stvari onda vas uvjeravam da klub godinu ne može završiti u deficitu.

HNL-u treba HRT
Još jedan problem našeg nogometa jest i to što Hrvatske nogometne lige više nema na HRT-u. Dakle, veći dio pučanstava više ne prati HNL niti kroz utakmice, niti kroz specijalizirane emisije. - Za popularnost nogometa to nije dobro. I zbog toga nastojimo da HNL na bilo koji način vratimo na male ekrane. Prošle godine HTV je ukupno prenosio 29 utakmica u sezoni, a ove godine gledali smo ih već 20. Ukupno ćemo gledati 108 utakmica. Od 16 klubova, lani ih je 13 barem jednom bilo u prijenosu, ove godine već smo barem jednom vidjeli svih 16 klubova. Prosječna gledanost po kolu lani je bila 206 tisuća gledatelja, dok je ove godine 340 tisuća. Radi se o porastu gledanosti od 65 posto”.

No, bitnije od toga je što smo mi smo već zaradili 65 posto više novca nego tijekom cijele lanjske sezone. Novac se dijeli klubovima, otvaraju se nove mogućnosti. HRT će uvijek ostati zanimljiv, uostalom tvrtka Digitel s kojom smo sklopili četverogodišnji ugovor u svakom će slučaju saslušati i želje klubova - zaključuje Laljak. Prava privatizacija klubova, dakle ne samo trenutačno preoblikovanje iz Udruge građana u Športska dionička društva -jedino je rješenje za naš nogomet. Dakle, nema više političkog marketinga, sve manje će novca biti i iz ionako preopterećenih gradskih proračuna. Jedna od ušteda je u plaćama nogometaša, te razumnom broju klupskih službenika.