Ekonomija

Tabu teme koje to nisu, ali političari izbjegavaju pričati o njima u kampanji

Petak 25.Studeni 2011.

Deset vodećih ekonomista za Forum analizira predizborna obećanja i nudi rješenja novoj vladi za izlazak iz krize i ponovno pokretanje gospodarstva

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Da imamo dovoljno pamet, Međunarodni monetarni fond ne bi trebao dolaziti u Hrvatsku, investicije bi prije svega išle u sektore poljoprivrede, prehrambene industrije i turizma, a mirovinske fondove nitko ne bi ni pomislio gurati u neizvjesnost uzimanja koncesije nad autocestama. Zaključak je to velikog anketnog istraživanja koje je Forum proveo među vodećim ekonomistima postavljajući pitanja koja političari u ovoj predizbornoj kampanji uglavnom izbjegavaju. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta u Zagrebu kaže da je problem što političari vode duboko pogrešnu kampanju jer smatraju da su birači previše nezreli da bi im rekli istinu. Za razliku od Španjolske i Italije, gdje se građanima jasno govori što ih čeka i koje korake treba poduzeti da bi se stanje promijenilo, u Hrvatskoj se retorika prilagođava trenutnim potrebama što je korak natrag u demokratizaciji društva jer se politika ponaša tako da joj je jedini cilj dolazak na vlast. - Ovakva politička nekrofilija najgore vrste vodi nas u društveni nered. Nova vlast neće imati vjerodostojnost i legitimitet, što će građane, koji će se nakon izbora osjećati obmanuto, potaknuti na nerede. Ponašanje Kukuriku koalicije najbolji je primjer za ovo što govorim jer je riječ o “drvenom željezu”. Nema programa, govori se samo ono što bi birači željeli čuti, a već dan nakon izbora investitori će tražiti odgovore kojih neće biti - tvrdi Lovrinčević. U razgovorima za Forum o tome kako pokrenuti Hrvatsku većina ekonomista izjasnila se za privatiziranje ostatka državne imovine, ukidanje privilegija i smanjenje prava. Gotovo svi sugovornici suglasni su da MMF može pomoći Hrvatskoj i da u toj međunarodnoj financijskoj instituciji ne treba gledati bauk, nego iskoristiti prednosti koje pruža poput jeftinijeg novca i inzistiranja na reformama, jer veći dio onoga što predlažu i tako moramo provesti sami. A MMF je bio više nego jasan: Hrvatska mora smanjiti plaće, promijeniti Zakon o radu, srezati javnu upravu i proračunsku potrošnju, vratiti pod kontrolu rastući javni dug, ubrzati privatizaciju te završiti reforme koje se odnose na rashode za mirovine, zdravstvo i socijalnu pomoć. Profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Drago Jakovčević kaže da MMF može biti dobar savjetnik ako ga se suoči s ozbiljnim i stručno utemeljenim smjernicama gospodarskog rasta te proračunskom ravnotežom bez većeg deficita. Analitičar SG-Splitske banke Zdeslav Šantić, koji se za dolazak MMF-a zalaže još od 2009. godine, još je rezolutniji. - Aranžman s MMF-om moguće je promatrati poput mjerila koje je Hrvatska imala u pregovaračkim poglavljima s Europskom unijom koji su pokazali da ubrzavaju provođenje reformi. U takvim okolnostima možda i najznačajniji pozitivni učinak od takve suradnje za Hrvatsku bi bio rast povjerenja investitora i rejting agencija, što dovodi do niže cijene refinanciranja javnog duga, ali posljedično i do pada cijene zaduživanja svih domaćih sektora - naglašava Šantić i dodaje kako bi Hrvatska da je zatražila aranžman s MMF-om prije nekoliko godina, kad i većina država u regiji, danas imala puno bolju pregovaračku poziciju.

Previše privilegiranih

Glavni urednik Banka magazina Željko Ivanković kaže da bi se program koji bi se predočio ako Hrvatska bude prisiljena pozvati MMF (a to nikad nije prisila nego izbor bolje ili manje loše mogućnosti) trebao svesti na deprivilegiranje određenih društvenih skupina. Ivanković uz žurno sređivanje stanja u pravosuđu, što je preduvjet uspješnoj ekonomskoj aktivnosti, upozorava na nužnost deprivilegiranja u svim sektorima – od mirovinskog i poreznog sustava do subvencija i socijalnih transfera. Drugim riječima, dodaje on, ima previše privilegiranih da bi od rezova morali strahovati oni koji su već u deprivilegiranoj poziciji. Nejednakost prilika za dostojanstven život je dramatična, a to znači da se mnogima gleda kroz prste kad rade na crno, da strašna količina transfera ide za smirivanje potencijalne buke koju bi proizveli kad bi im se privilegij oduzeo. - MMF daje kredite za likvidnost koji su jeftiniji nego na tržištu. Za odobrenje tih kredita MMF traži neki program kojim se jamči da će kredit biti vraćen. Ako bi program uključivao deprivilegiranje privilegiranih skupina, odustajanje od uzdržavanja mrtvih kapitala, a oživljavanje kapitala s potencijalom, onda sam apsolutno za to da se pozove MMF i da se privilegiranim skupinama “objasni” kako svođenje njihove pozicije na poziciju drugih “traži” MMF - naglašava Ivanković. Profesor i konzultant Guste Santini tvrdi da pametan čovjek može pomoći sam sebi, tako da mu ne treba MMF. Unatoč tome što mi imamo dosta znanja misli da će MMF doći jer je i ova predizborna kampanja pokazala da naši političari o bitnim pitanjima uglavnom ne govore ništa, dok ekonomist Dražen Kalogjera dodaje, pak, da ta institucija zapravo uopće nije važna sama po sebi, jer nije “ni bauk, a nije ni sveta voda koja će donijeti spas”. Damir Novotny kaže da nije pobornik MMF-a koji se do sada nije pokazao dobrim rješenjem za male države, iako je i u toj instituciji došlo do pozitivnih promjena. Ekonomski analitičar Ante Babić ističe da MMF nije problem ako se postavi jasna pozicija u pregovorima i još više - ako se zna tko će biti pregovarači. - Bez obzira na to hoće li tu biti MMF ili ne, javna potrošnja i prava morat će se smanjiti. Ponašamo se kao da živimo u Skandinaviji, a imamo trećinu njihova dohotka. Zapravo to sve skupa izgleda kao da dijelimo plijen, a da u pljačku nismo ni krenuli - dodaje Babić. O investicijama istaknuti ekonomisti nisu toliko suglasni. Posebno kada je riječ o infrastrukturnim ulaganjima poput gradnje brze željezničke pruge Zagreb-Rijeka ili nastavka gradnje autoceste. Lovrinčević, koji je i ekonomski savjetnik premijerke Jadranke Kosor, kaže da je uz održavanje fiskalne konsolidacije i zadržavanje kreditnog rejtinga iduće godine, nužna barem jedna velika investicija u infrastrukturu teška milijardu eura. Problem je, ističe Lovrinčević, što je taj iznos prevelik ne samo za Hrvatsku, nego i za EU tako da je trebamo tražiti u dalekim državama. Jakovčević se nadovezuje da su infrastrukturna ulaganja pretpostavka rasta realne ekonomije i da se država mora dokazati kao investitor koji pomaže privatnom sektoru da osmisli i pokrene projekte. - Najbrže efekte ostvarit ćemo ulaganjem u proizvodnju kojom će se supstituirati uvoz, a to je prehrambena industrija koja će koristiti domaće resurse - ističe Jakovčević. Santini upozorava na važnost kratkog povrata ulaganja. S obzirom na situaciju, kaže on, Hrvatska ne bi trebala inzistirati samo na velikim ulaganjima, jer bi nam odgovarale sve investicije koje podržavaju razvoj i proizvodnju. Pritom su posebno važni sektori prehrambene industrije, poljoprivrede i turizma, ali se pritom kao problem postavlja činjenica da se u svijetu praktički već sve proizvodi tako da je problem kako prodati ono što se proizvede.

Nitko neće u industriju

Babić se zalaže za određivanje prioriteta i ulaganje u znanost i navodi primjer Slovenije koja je autoceste počela graditi nakon Hrvatske koristeći novac iz EU-a. Novotny je protivnik kapitalnih ulaganja jer ne pridonose otvaranju novih radnih mjesta. - Hrvatskoj su potrebne investicije u industriju, ali pitanje je tko bi ulagao kod nas. Trebamo slijediti primjer Poljske koja je pametno poticala strana ulaganja i tako jačala privatni sektor - napominje Novotny. Slovenski ekonomist Jože Mencinger s tim se slaže i kaže da nismo više u tridesetim godinama prošlog stoljeća pa ulaganja u infrastrukturu zapravo znače veliki uvoz strojeva i relativno malo novih radnih mjesta. Prema njegovim riječima, Hrvatskoj je najvažnija gospodarska grana turizam, jer obnova hotela stvara veći broj radnih mjesta od željezničke pruge. Jakovčević tvrdi da je turizam važan ako se ponuda temelji na domaćoj proizvodnji i iskoristivosti kapaciteta. U protivnom znači robni deficit, deficit tekućeg računa i razvoj konkurentnih ekonomija na međunarodnom tržištu.

Neiskorišteni potencijali

Babić naglašava da je ulaganje u turizam važan korak ako se Hrvatska želi pomaknuti s ovih razina. - Imamo velik broj noćenja i gostiju. Štoviše, u vršnim danima to zna biti i problem jer se broj stanovnika u pojedinim mjestima poveća i do tri puta. Međutim, ulaganja se ne smiju prepustiti samo hotelijerima. Ako oni naprave hotel s četiri zvjezdice, a destinacija nije takva, nego je riva prepuna nekakvih ružnih štandova, to postaje veliki problem. Ne poznajem nijednog stranca koji je bio u Dubrovniku, a da mu već nakon nekoliko dana nije postalo dosadno. Posjete zidine i još nekoliko lokacija i više nemaju što raditi tamo. Lokalna uprava zajedno s državom treba pomoći razvoju destinacija u Hrvatskoj zbog čega su investicije od iznimne važnosti - kaže Babić. Ivanković ističe da je Hrvatska tehnološki i organizacijski izrazito zaostala pa je u svakom sektoru moguće izvesti znatne iskorake, ali je malo vjerojatno da će se oni dogoditi. Nema pritiska da se to dogodi, ni od države ni od tržišta. Država, kao i pravosuđe zajedno s njom, štiti gubitnike umjesto da brzim eliminiranjem onih koji nisu uspjeli otvori nove mogućnosti. - No, ako je potrebno izabrati sektor u kojem bi se mogli brzo postići vidljivi rezultati onda je to energetika i to u instaliranju novih energetskih kapaciteta, u uštedama energije i ulaganju u obnovljive izvore - tvrdi Ivanković i dodaje da su neiskorišteni potencijali u poljoprivredi enormni, da je zdravstvena industrija neiskorišteni potencijal, a stanje u školstvu (osobito visokom) vapi za “bolnim rezovima”. - Ne vidim da je itko spreman uhvatiti se u koštac s raščišćavanjem terena. Poseban je problem što i oni koji bi trebali iskoristiti prilike, taj čisti teren, dakle poduzetnici, imaju snažnije razvijen refleks lova u mutnom - kaže Ivanković. Jedna od rijetkih ekonomskih ideja koja se spominjala u predizbornoj kampanji bila je davanje koncesija mirovinskim fondovima. Iz redova Kukuriku koalicije spomenuli su mogućnost da autoceste preuzmu mirovinski fondovi. Drago Jakovčević nikako se ne slaže s tom idejom. - Oni koji zagovaraju davanje koncesije mirovinskim fondovima ne razumiju baš ništa i mogu naštetiti stabilnosti mirovinskog sustava. Mirovinski fondovi su institucijski investitori koji smiju ulagati samo u dematerijaliziranu financijsku imovinu, odnosno, vrijednosnice koje imaju visoki stupanj likvidnosti jer kotiraju na tržištima - tvrdi Jakovčević. Mirovinski fondovi do sada su kupovali udjele u različitim tvrtkama poput Podravke i Ine, ali upravljačka prava nisu preuzimali tako da bi ovo bila radikalna promjena strategije u upravljanju budućim mirovinama. Babić kaže kako ne bi bilo mudro da nakon što smo odradili i isfinancirali najteži dio posla za gradnju autocesta, sada prepuštamo njihovo održavanje. Smatra da bi bolje rješenje bila javna ponuda (IPO) dionica objedinjenih HAC-a i HC-a, primjerice 25 posto vrijednosti, koje bi kupili građani. Koncesije se, kaže on, koriste kada se želi sagraditi nešto novo. Bolja bi bila privatizacija HAC-a i HC-a jer se država pokazala kao loš upravljač jer je na naplatnim kućicama previše zaposlenih koji su došli do posla preko političkih veza, da bojanje tunela i poznate afere ne spominjemo. Jakovčević dodaje da potencijalno davanje koncesija zahtijeva raspravu o nacionalnim vrijednostima, strateškim prometnim pravcima te “cost-benefit” analizu s utjecajem na generacije mladih koji se još nisu ni rodili, a živjet će na ovim prostorima. Ono što će se, bez ikakve sumnje, naći prvo na udaru su razna prava - od socijalnih do radnih. Ekonomisti su suglasni da je fleksibilizacija radnih odnosa nužna. Lakše zapošljavanje, ali i lakše otpuštanje, plaće će biti barem zamrznute, ako ne i snižene. Santini ta prava naziva “boravišnima” i upozorava da naši radnici imaju problema s obrazovanjem i radnim iskustvom, dok Babić traži da se sa svim društvenim skupinama postigne dogovor o zamrzavanju prava, nalik Irskoj osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon tog dogovora njihov BDP skočio je za dva puta što je omogućilo daljnji razvoj te države. Novotny naglašava nužnost fundamentalnog zaokreta kakav rade i druge mediteranske države koje su se praktički do jučer natjecale u tome tko će građanima podijeliti više novca. Inače nas čeka neizvjesna budućnost. Smanjivanje prava Njemačkoj je omogućilo povećanje broja radnih mjesta za dva milijuna.

Iskustvo Portugala

Primjer Portugala mogao bi biti zanimljiv Hrvatskoj: fiskalni deficit smanjit će se u roku od tri godine sa 9,1 na tri posto. Proračunske plaće do 2013. će se zamrznuti, smanjuju se socijalni izdaci u zdravstvu, skraćuje se rok plaćanja naknada za nezaposlene s 30 na 15 mjeseci, smanjuje se broj zaposlenih u javnoj upravi za jedan do dva posto godišnje, dio poreza se povećava. U Španjolskoj su još jasniji. Kreše se sve osim mirovinskih prava, a kredit MMF-a i EU-a, i to težak 4 milijarde eura, ovih dana zatražila je i Mađarska. Hoće li se slične mjere provesti u Hrvatskoj, teško je reći jer naši političari o tome - šute. U HDZ-u birače plaše da će Kukuriku dovesti MMF koji će poharati džepove građana i uzeti im sve što su stekli tijekom njihove vladavine, dok se iz Kukurikua - uz iznimku Slavka Linića koji je otvoreno rekao da MMF treba pozvati - spominju “kosti iz ormara” i strah od realne financijske situacije u državi. Bez obzira hoće li reforme provesti MMF, čiji je suosnivač bila i Jugoslavija 1945., ili nova vlada, ma koliko šutjela o tome - sigurno je da će netko to morati napraviti. Ako već nije kasno, kao što tvrdi Slavko Kulić koji kaže da nema smisla pokretati Hrvatsku jer se mrtav konj pokrenuti ne može. - Još 1997. godine upozorio sam da je zadnji čas. Četrnaest godina poslije možemo samo zaključiti da je gotovo. Sve je opljačkano i nema nam pomoći! - konstatira Kulić.