Hrvatske mitologije

Trebamo iznova graditi društvo kojem moralna vertikala neće biti potrebna

Petak 30.Rujan 2011.

Poput vječne zagonetke kokoš ili jaje, i ovdje je pitanje što je bilo prije: nemoral politike ili nemoral naroda. Jer, ako je sama vlada nemoralna, zašto bi narod onda bio drugačiji?

Izdanje

Broj 3, 30.09.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Prijatelj iz Austrije, koji je nedavno boravio u Zagrebu, ispričao mi je sljedeći doživljaj. Naručio je taksi da ga odveze na aerodrom i nakon početne tišine, taksist je na lošem engleskom počeo ispovijed: „Čitava ova zemlja žrtva je nemorala, imate ga na svim razinama, i Sanader i Kosor, svi su oni isti, nema spasa za ovu zemlju tako dugo dok vlada nemoral“. Moj austrijski prijatelj mogao se samo složiti s rečenim, vjerojatno mu je dobacio da ni na Zapadu nije naročito bolje, i tako su stigli do aerodroma, kada je trebalo platiti vožnju. Taksist, naravno, nije izdao račun, a mom je prijatelju „izašao ususret“ tako što je rekao: „Nemate kune, nema problema, možete platiti i u eurima, ma zapravo, možete platiti u bilo kojoj valuti, sa mnom se lako dogovoriti“. To je možda najbolji odgovor na pitanje o „moralnoj vertikali“: ako nemoral vlada na svakodnevnoj razini, zašto se onda čudimo da je prisutan u vladi? I, naravno, obrnuto: ako je sama vlada nemoralna, zašto bi narod bio drugačiji? Kao što vidimo, struktura tog pitanja nalikuje na vječnu zagonetku što je bilo prije, jaje ili kokoš, nemoral politike ili nemoral naroda, a umjesto rješenja stojimo pred još većim problemom. Zašto bismo uopće bili moralni, pitao se i Oscar Wilde još daleke 1891. u jednom svom odlomku o milosrđu i pomaganju siromašnima, tvrdeći da pod kapitalizmom „većina ljudi zagorča sebi život nezdravim i pretjeranim dobročinstvom – na što su zaista primorani. Okruženi su odvratnim siromaštvom, odvratnom ružnoćom i odvratnom glađu. Neizbježno je da time budu duboko pogođeni. Ljudski osjećaji pokreću se brže od njihovih misli i daleko je lakše suosjećati s onima u patnju, negoli biti sklon mišljenju. Shodno tome, hvalevrijednim, ali pogrešno usmjerenim namjerama, oni se vrlo ozbiljno i vrlo osjećajno posvećuju zadatku izlječenja zâla koja uviđaju. Međutim, njihovi melemi ne iscjeljuju, već samo produžuju bolest. Doista, ti lijekovi dio su bolesti same.“ Isto tako, nije li sama anketa o „moralnoj vertikali“ dio bolesti same? Wilde ide korak dalje i tvrdi da ti ljudi pokušavaju riješiti problem bijede tako što siromašne održavaju na životu: „Međutim, to nije rješenje – to samo povećava teškoće. Ispravno je učiniti napor i ponovo sagraditi društvo na takvim osnovama da siromaštvo bude nemoguće“. Jedna od teza koju će Wilde podvući je i sljedeća: „Kao što su najgori robovlasnici bili dobri prema svojim robovima i tako spriječili da užas tog poretka spoznaju oni koji su od njega stradali i onemogućili da ga razumiju oni koji su o njemu promišljali, tako, u sadašnjim prilikama u Engleskoj, najviše štete nanose ljudi koji pokušavaju da učine najviše dobra.“ Kada bismo se upustili u misaoni eksperiment i zamislili robovlasničko društvo u kojem sami robovi biraju „moralnu vertikalu“, ne bi li oni prije odabrali „dobrog robovlasnika“ nego onog koji bi im rekao da problem uopće nisu „loši robovlasnici“ već nešto mnogo dublje? Da bi uopće došlo do toga da se sâmo robovlasništvo pojmi kao problem nije dovoljno upirati u partikularne interese i zlodjela neke nemoralne manjine, već pogled valja usmjeriti ka čitavom društvu, pa time i većini, koja takvo stanje omogućuje. Na kraju, Wilde donosi i konačni zaključak da je nemoralno koristiti privatno vlasništvo radi olakšanja stravičnih zâla, jer su upravo ta zla posljedica institucije privatnog vlasništva. Kako bismo ilustrirali tu posljednju tezu, uzmite kao primjer nekog hrvatskog poduzetnika. On je svojim autom, a kasnije i gliserom, usmrtio već nekoliko ljudi. Naravno, vrlo je lako njega optužiti kao oličenje nemorala u zemlji, ali ne stoji li pravi nemoral iza svih onih institucija koje su mu uopće omogućile automobile i glisere, ogromnu klet i privatnu stazu za skijanje, kao i shopping-centar usred grada, ne stoji li pravi nemoral iza svih onih institucija koje potvrđuju pravilo da su svi ljudi pred zakonom jednaki, ali da su neki jednakiji od drugih? Drugim riječima, kada se postavlja pitanje tko je „moralna vertikala“, a tko oličenje nemorala, te što je u Hrvatskoj uopće još ostalo od morala, onda je nemoguće odgovoriti na ta tri pitanja ukoliko prije toga nismo došli do konsenzusa što je to uopće moral. Prigodno „kognitivno mapiranje“ i izbor za miss ili mistera morala, ne znači apsolutno ništa ukoliko nismo raščistili pitanje o kojem moralu govorimo. I to nas vraća na sam početak: biranje „moralne vertikale“ nije nikakvo rješenje – to samo povećava teškoće. Ispravno je učiniti napor i ponovo sagraditi društvo na takvim osnovama da „moralna vertikala“ neće biti potrebna, pa time ni moguća. Štoviše, da parafraziramo Brechta kojega je citirao Mate Kapović u spomenutoj anketi: umjesto žalopojke „jadna je zemlja bez moralne vertikale“, trebalo bi reći: „jadna je zemlja kojoj treba moralna vertikala!“

Povezani članci