After party HDZ-a: Neka bitke počnu

after-party-hdz-neka-bitke-pocnu-7343.jpg

Sukob u zvjerinjaku bilo bi zabavno promatrati kada od njegovog ishoda ne bi ovisilo to kakva će Hrvatska biti do kraja ove godine, ako ne i prije
Sukob u zvjerinjaku bilo bi zabavno promatrati kada od njegovog ishoda ne bi ovisilo to kakva će Hrvatska biti do kraja ove godine, ako ne i prije
Foto: 
FaH

Nakon Milanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima, budući saziv i, posebice, većina u Saboru direktno su vezani za sudbinu Andreja Plenkovića. Pojedu li ga veliki krokodili u maloj bari, neće se vratiti Karamarko, ali hoće to doba. Preživi li, možda bude opet sastavljao Vladu, samo sa novim partnerima iz nužde. Ovakav kakav je, morao bi znati na koga ne može računati – na sve one što ga ne podnose barem koliko i Milanovića. Tko ne razumije o kome se radi, neka pogleda snimke iz stožera Miroslava Škore. Svi su, naime, bili tamo

I pobjede i porazi u HDZ-u na isto svode se: na skupnu fotografiju iz koje se lako može iščitati slijedi li rat do istrebljenja ili će se rađati nove ljubavi na prvi interes.

Selo, znamo iz stvarnosti, može propasti, ali običaji kod tradicionalista ne smiju, pa se tako na pozornicu, u nedjelju petog prosinca, popeo silan svijet da pokuša odglumiti kako ga – njih, točnije - poraz Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima nije izbacio iz cipela i ravnoteže. Svoje su uloge najlošije odigrali premijer i predsjednik Sabora, odnosno čelnik HDZ-a i njegov najbliži suradnik. Andrej Plenković i Gordan Jandroković imali su krasnu, pepeljasto sivu boju lica, tupi pogled i u dva – tri navrata nešto nalik osmijehu. Falili su im, zapravo, samo oblačići iznad glava u kojima bi pisalo razočaravajuće „e, jebi ga sada“.

Prvi poraz a drugi izborni neuspjeh HDZ-a – na prošlim izborima za Europski parlament ta je stranka pobijedila, ali ne onako kako su očekivali – najava su unutarnjih previranja, sukoba, promjena strana i, u konačnici, pokušaja političke likvidacije samog Plenkovića, predsjednika kojeg dio članstva i, posebice dio stranačkog vodstva, ne može vidjeti ni u štampi. 

Sukob u zvjerinjaku bilo bi zabavno promatrati kada od njegovog ishoda ne bi ovisilo to kakva će Hrvatska biti do kraja ove godine, ako ne i prije.

Hrvatska demokratska zajednica nije se do sada pokazala otpornom samo na atomski udar – jer nije bilo prilike – pa ne treba ni pomišljati kako će na narednim općim izborima proći zasluženo loše. Sasvim suprotno, opet će dobiti dovoljno glasova da, barem, probaju sastaviti Vladu. Istina, neće moći sami, kao što neće moći ni SDP, imati većinu u Saboru, a od toga tko će ih voditi ovisi i hoće li se obistiniti predviđanja Hrvoja Zekanovića koji je nakon prvog kruga posljednjih izbora kazao kako će iduću Vladu sastavljati Suverenisti. Prešutio je, naravno, veznik i, kao što nije rekao da bi se moglo dogoditi da u njoj budu upravo sa HDZ-om. Osnovni preduvjet da se to dogodi jeste da Plenković odleti i da ga na mjestu predsjednika stranke zamijeni netko drukčijeg političkog profila, onakvog kakav imaju i Milijan Brkić i Miro Kovač i Davor Ivo Stier.

U politici se mogu zanemariti činjenice – ionako su dojmovi važniji – ali trendovi nikako. Prema njima, HDZ je ili u blagom padu ili stagnira, SDP je u gotovo slučajnom i sasvim sigurno nedovoljnom rastu, dok su samozvani Suverenisti i oni što se tako ćute, dakle ljuta desnica, u usponu. To što u njemu lutaju, pa jednom bljesne Ruža Tomašić, drugi puta Most, a treći Miroslav Škoro, nije garant da će se u narednih stotinjak dana raspasti kao HSP i svi HSP-ovi nastali jednostaničnom diobom.

Socijaldemokratska partija, kao još uvijek druga najveća stranka u Hrvatskoj, preživjela je odlazak starog i dolazak novog predsjednika, te uzela svoju dozu sreće. Njihova stvarna konkurencija – Radnička fronta i Nova ljevica – je slabašna, a ona protestna se, poput niza subverzivnih rock bandova, raspala na prvoj raspravi o podjeli prihoda. S druge strane, u HDZ-u su se morali boriti i s Ružom Tomašić i s Mislavom Kolakušićem i s Miroslavom Škorom. Tko god misli da u Hrvatskoj ima više od troje ljudi koji do jedne nedjelje mogu biti za Suvereniste ili Škoru, a do druge za lijevi centar, tome stvarno nije dobro. SDP-u se, dakle, jedan relativan uspjeh dogodio, dok je drugi plod niza okolnosti u kojima nije viđeno niti jedno novo lice iz te stranke, pa je proslava Milanovićeve pobjede izgledala kao party Kukuriku koalicije 2.0, ali bez Ivana Vrdoljaka i samouništenog HNS-a.

Zoran Milanović je bio i ostao najbolje što SDP ima. Sve drugo im, od nepotrošenih i kapacitiranih kadrova u prvom planu, preko suvislog programa, pa do transformacije iz stranke reakcije u stranku akcije, još uvijek nedostaje. Zahvaljujući i tome, u HDZ-u ne moraju razmišljati kako ublažiti izvjesni poraz, već kako i, to posebice, s kim preživjeti 2020. godinu.

Otkako je u dogovoru sa Vladimirom Šeksom napustio Bruxelles, Andrej Plenković pokazuje nevjerojatnu upornost u održavanju zatečenog stanja unutar stranke kojom predsjedava. Samo zahvaljujući njegovim, i dalje nejasnim kalkulacijama, na površini su mu se održali i konkurencija i oni politički blokovi kojima je prirodni partner HDZ po mjeri Tomislava Karamarka i, posljedično, Ruže Tomašić, Zlatka Hasanbegovića, Ladislava Iličića...pa sve tako do Vice Batarela i Željke Markić.

Da se unutar onoga što Brkić naziva obitelji ponašao liderski kao kada je smicao momke iz Metkovića, Plenković je komotno mogao na skijanje: njegov najozbiljniji i najkapacitiraniji politički protivnik skuplja se u prilično male predsjedničke ovlasti, usput prazneći Pantovčak od dijela neželjenog tereta kojeg je šefu HDZ-a ostavio njegov prethodnik; stranka još uvijek uživa najveću potporu i kontrolira većinu županija, dok se opozicija na lijevom centru i dalje, kažimo tako, oporavlja od same sebe na poziciji.

Nakon Milanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima, budući saziv i, posebice, većina u Saboru direktno su vezani za sudbinu Andreja Plenkovića. Pojedu li ga veliki krokodili u maloj bari, neće se vratiti Karamarko, ali hoće to doba. Preživi li, možda bude opet sastavljao Vladu, samo sa novim partnerima iz nužde. Ovakav kakav je, morao bi znati na koga ne može računati – na sve one što ga ne podnose barem koliko i Milanovića. Tko ne razumije o kome se radi, neka pogleda snimke iz stožera Miroslava Škore. Svi su, naime, bili tamo.