Ako se komunizmu oduzme antifašistička legitimnost, Europa ostaje gotovo bez antifašista!

blago-fasistima-s-ovakvim-antifasistima-1780.jpg

Iako je komunistima bio krajnji cilj uspostava komunističke diktature, činjenica je da su u svim europskim zemljama osim Poljske komunisti bili glavni organizatori pokreta otpora
Iako je komunistima bio krajnji cilj uspostava komunističke diktature, činjenica je da su u svim europskim zemljama osim Poljske komunisti bili glavni organizatori pokreta otpora
Foto: 
Hrvoje Šimičević/H-alter.org

Po teorijama totalitarizma, a osobito onom najsofisticiranijom i najpoznatijom Hannah Arendt, lijevim totalitarizmom se može označiti samo staljinizam, dok svi kasniji komunistički režimi predstavljaju autoritarne diktature, koje za razliku od totalitarnih režima ne ovladavaju i privatnom sferom društva

Današnja europska kriza antifašizma dio je opće krize europske liberalne demokracije, koja se najočitije izražava u ekonomskoj krizi. Iako se čini da je uzdižuća radikalna (neo)fašistička desnica ona koja ugrožava vrijednosti antifašizma, njega zapravo demontiraju njegovi  promicatelji i čuvara. Evo zašto.

Odabravši idejni okvir teorija totalitarizma za suočavanje s europskim „dobom ekstrema“ (E. Hobsbawm) europske institucije erodirale su centralni pojam na kojem počiva naslijeđe antifašizma - antifašistički europski konsenzus. On se sastojao u vjerovanju da su se antifašisti raznih idejnih usmjerenja, od komunista, preko socijaldemokrata, liberala, te nekih frakcija konzervativaca, kršćanskih demokrata i kršćanskih socijalista ujedinili u borbi protiv najvećeg zla koje se dogodilo Europi i svijetu ikad. Taj antifašistički konsenzus počeo je biti nagrizan Rezolucijama Vijeća Europe iz 1996 i 2006, čiji problem nije bio poziv na suočavanje sa zločinima komunističkih režima, već njihovo etiketiranje kao totalitarnih, čime su u svojoj krimogenosti implicitno izjednačeni sa nacizmom. Konačno, proglašenjem 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma iz 2008 godine, te Rezolucijom Europskog parlamenta o Europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009 godine nacizam i komunizam i eksplicitno su izjednačeni, iako Rezolucija iz 2009 u točki G pomalo nevoljko stipulira kako se „jedinstvenost holokausta ipak mora priznati“.

Dotično stavljanje znaka jednakosti između komunizma i fašizma problematično je iz barem četiri razloga.

Prvo, po teorijama totalitarizma, a osobito onom najsofisticiranijom i najpoznatijom Hannah Arendt, lijevim totalitarizmom se može označiti samo staljinizam, dok svi kasniji komunistički režimi predstavljaju autoritarne diktature, koje za razliku od totalitarnih režima ne ovladavaju i privatnom sferom društva.

Drugo i puno važnije je stupanj zločinstva obaju poredaka. Prvo treba istaći kako treba odbaciti naivno ljevičarsko tumačenje kako je komunizam bio dobra ideja loše provedbe, budući da je Lenjinova vulgata Marxa idejno propisivala teroristički obračun s objektivnim neprijateljem u obliku buržoazije, reakcije i kulaka. Kao i što je nacizam idejno propisao obračun sa rasno/nacionalno inorodnim elementima: Židovima, Romima, Slavenima, komunistima, mentalno hendikepiranima. Međutim, u srži boljševičke ideje i prakse genocid je, kao najteži oblik zločina protiv čovječnosti, bio sporadična i rijetka pojava, dok je kod nacističkog režima on predstavljao centralni koncept kako ideologije, tako i prakse. Naime, ako se kao definiciju genocida uzme ne ona UN-ova iz 1948, već proširena verzija koju predlaže disciplina Genocide Studies (Studiji genocida), a koja genocid definira kao „oblik masovnog masakra pomoću kojeg jedna država ili vlast namjerava uništiti jednu grupu potpuno ili djelomično, a tu grupu i njene članove određuje počinitelj“, teško je boljševičke zločine smjestiti u genocid. Za razliku od nacističkog objektivnog neprijatelja, komunistički nije precizno definiran, već voluntaristički: kriteriji za nekog proglasiti kulakom ili buržujem nisu nigdje propisani, za razliku od definicije Židova, Roma, mentalno hendikepiranih, Slavena. Kulak i buržuj mogu postati članom KP-a, dok Židov ili Rom ne mogu nikada postati članom Nacističke partije. Dakle, ne postoji kriterij za definiranje komunističkih zločina kao genocida, osim u slučaju Gladomora u Ukrajini 1932. godine te zločina režima Pola Pota u Kambodži, gdje su studije genocida dokazale kako je prvi slučaj bio usmjeren na istrjebljenje ukrajinskih seljaka, a drugi na istrjebljenje raznih etničkih, religijskih i drugih manjina.

Treći je ideološki razlog. Nacizam i fašizam u svojoj su ideološkoj jezgri pobuna su protiv ideja prosvjetiteljstva, prije svega načela individualne i društvene slobode i pravne jednakosti svih ljudi; vrijednosti koje boljševizam i uz svu zločinačku prirodu njegovih poredaka uzima kao polaznu točku komunističke revolucije.

Četvrti i konačni  - ako se komunizmu oduzme bilo kakva antifašistička legitimnost, Europa ostaje gotovo bez antifašista! Iako je komunistima bio krajnji cilj uspostava komunističke diktature, činjenica je da su u svim europskim zemljama osim Poljske komunisti bili glavni organizatori pokreta otpora. Dodatno, Hitlerov ratni stroj dobrim dijelom je poražen kombinacijom Staljinovih orgulja, tenka T-34 i 26 milijuna sovjetskih žrtava. Što je zapadnoj Europi omogućilo restauraciju liberalne demokracije, a istočnoj nažalost donijelo uspostavu boljševičkih diktatura.

Upravo zbog grozota tih diktatura, s komunističkim zločinima se treba suočiti, nevine žrtve rehabilitirati i obeštetiti, krivce suditi, a režime javno osuditi kao kršitelje temeljnih ljudskih prava. Samo treba to učiniti bez njihova izjednačavanja s nacističkim i fašističkim zločinima.

Naposljetku, treba se osvrnuti na probleme antifašizma u Hrvatskoj. Ovdje neću razglabati dobro poznati povijesni revizionizam prema NDH, niti Karamarkovo jahanje na aktualnim teorijama totalitarizma, već na kratkovidnost ljevičarske javnosti u Hrvatskoj. Naravno da je Tito bio boljševik i staljinist i 1941 i 1945 i 1971. Zločini iz 1945 primjer su najsavršenijih staljinističkih zločina - u tri tjedna pobijeno je blizu 80 000 ljudi! Konačno, Goli otok je primjer antistaljinističkog Staljinizma. Režim se u autoritarnoj maniri obračunao u prvih deset godina sa svim objektivnim neprijateljima: fašistima, nacionalistima, buržoazijom, kulacima, a 1971 i sa sljedbenicima Maspoka tj. Hrvatskog proljeća. Sa svim tim zločinima se treba suočiti, a ne baljezgati kako zločini iz 1945. tada nisu bili pravno definirani kao zločini, budući je Nürnberški proces izveden po ad hoc uvedenom pravilu sankcioniranja zločinačkih radnji države.

Međutim, ono što ostaje kao trajno naslijeđe našeg antifašizma je njegova „unutarnja jezgra“, da posudim pojam koji je izvorno uveo njemački konzervativni povjesničar Ernst Nolte. Unutarnja jezgra antifašističke borbe bi bila da su komunisti organizirali antifašistički pokret na krajnje humanim načelima prekida međusobnih južnoslavenskih klanja, poziva na zajedničku borbu protiv fašizma i na izgradnju novog, nacionalno i socijalno pravednijeg društva. U toj su borbi sudjelovali pripadnici svih južnoslavenskih nacija, većinom nekomunisti poneseni antifašističkom platformom. Pri tome, komunisti su barem u Hrvatskoj namjerno krili svoj krajnji cilj - boljševičku revoluciju- kao zmija noge do samog kraja rata, kada su počeli provoditi i boljševizaciju partizanskog pokreta i počinjenje staljinističkih zločina. Ta unutarnja jezgra antifašističke borbe trebala bi predstavljati antifašistički konsenzus, koji bi stvorio atmosferu kako za mogućnost suočavanja sa komunističkim zločinima, tako i pravilnog vrednovanja NDH.