Amerikanci su stigli u grad. Odnosno, stigao je jedan američki odvjetnik i zajedno s njim jedan prilično problematičan ragbijaš, pa su zajedno zamahali imaginarnom svotom imaginarnih dolara, što je bilo dovoljno da mediji padnu u kolektivnu ekstazu. Jer, eto, namjerili su se na Hajduk - a splitski je klub, iako temeljito popljačkan i devastiran od "domaćih izdajnika" i ponižen brutalnom Mamićevom privatizacijom hrvatskog nogometa, do kojega institucije pravne države nikako da doteturaju, i dalje na nogama, žilav i otporan. I još uvijek je magnet, brend, fenomen, kako god hoćete...
Znaju to urednici mahom zagrebačkih medija, koji na svaku vijest s Poljuda uredno i refleksno stavljaju egide tipa "šok", "potres", "bomba" ili "drama": sve što se događa oko tog vižljastog 102-godišnjaka, naime, jednostavno je i neodoljivo privlačno, a bilo bi tako i da negdje u 2093. godini Dinamo osvoji svoju osamdeset i osmu titulu u nizu, dok se iz staračkog doma na Ključić Brdu oglašava nepokretni Željko Jovanović i najavljuje odlučni obračun s nogometnom močvarom, a Mladen Bajić stidljivo najavljuje još jednu rundu 'predistražnih radnji' protiv Zdravka Mamića.
Hajduk je jedan od rijetkih nogometnih klubova čija je sportska relevantnost - a ona unutar Hrvatske još dugo neće biti dosegnuta - svejedno u sjeni njegove simbolične i gotovo metafizičke uloge koju ni tri stotine uglazbljenih pjesama, deseci zbirki poezije, nekoliko metara knjiga i ona jedna opereta još nisu do kraja opisali.
Uglavom, "šok" se ovih dana dogodio u Splitu jer se pojavila grupica navodnih investitora predvođena odvjetnikom Michaelom Gloverom, pa u društvu probranih novinara nejasno objavila svoju žarku želju za ulaganjem. Mediji su prenijeli da ih zanima "cijeli Split", gradonačelnik Ivo Baldasar potom je sve korigirao i otkrio da su zainteresirani "prije svega i jedino za Hajduk", a od relevantnih informacija to bi bilo sve - što je sasvim dovoljno za klasičnu priču o "bogatim strancima koji žele kupiti splitski klub".
Ne zna se točno ni tko su ni što rade, ni koliko novca imaju, a bogme ni kakve planove s Hajdukom imaju. Iako, ruku na srce, treba biti pošten i priznati da je riječ o barem malo konkretnijem prijedlogu, za razliku od svih dosadašnjih "šokova" u kojima su Hajduk kupovali Luciano Benetton, pa ruski Gazprom, pa bezbrojni arapski šeici ili emigrantska obitelj Lukšić, čiji je izmišljeni interes postojao jedino u glavama Željka Keruma i Zdravka Reića.
Aktualni Amerikanci su se, naime, barem ukazali u Splitu.
Gradom ih je prošetao Fredi Fiorentini, dugogodišnji direktor koji je puna dva desetljeća pravio društvo kojekakvim garniturama na Poljudu - mahom s kleptomanskim sklonostima - i baš je prije dva mjeseca najuren iz kluba u sklopu konačnog provjetravanja, iako je narodna predaja govorila da bi smak svijeta na splitskom stadionu preživjeli jedino on i žohari.
Besposleni Fredi je, dakle, bio vodič Amerikancima, preporuka je stigla od stanovitog Seada Karaselimovića - koji je na Balkanu poznat tek kao bivši sjajan suradnik Zdravka Mamića - a za medijsku strategiju bio je zadužen dopisnik Večernjeg lista Ozren Maršić, inače i bivši Hajdukov glasnogovornik iz doba Igora Štimca i Branka Grgića.
Lijepo društvo podiglo je popriličnu prašinu i razbuktalo maštu Splićanima, kojima i inače nije teško sanjariti: u slučaju Hajduka mokri snovi uključuju nekakve strane budale koji će iz čista mira uložiti beskrajne milijune i ništa neće tražiti zauzvrat. A ovdje, naglasimo to, u igri nisu nikakve budale nego - odvjetnici.
Koliko su Fiorentinijevi i Maršićevi Amerikanci uopće ozbiljni - svakako će se još raspravljati. Možda se pokažu poput onih špekulanata iz grupacije AFCO, koji su svojedobno sablaznili Splićane kičastim maketama betonskih hotela-monstruma što su ih namjeravali posaditi po cijelom centru grada, da bi mjesec-dva kasnije netragom nestali.
Možda gospodin odvjetnik ima funkciju Ivane Trump, koja je potkraj prošlog stoljeća na crvenom tepihu ušetala u Slobodnu Dalmaciju i navodno je kupila, a u stvarnosti samo poslužila kao paravan Miroslavu Kutli.
A možda su ljudi zbilja glupani koje je Split toliko fascinirao da će baciti vlastiti novac. Ili su, recimo, shvatili da se radi o, za njih, vrlo isplativom poslu: naime, ako ovaj trenutak definitivno nije najbolji za prodaju Hajduka, s druge strane za njegovu povoljnu kupnju teško da će biti bolje prilike. Čista rasprodaja.
Pitanje vlasništva nad nogometnim klubovima, naravno, različito se regulira od države do države, no generalno se - izuzevši sistem "okupacije" koji je patentirao Zdravko Mamić - može svesti na dva modela: u prvoj varijanti vlast je u rukama "jednog gazde", bez obzira je li riječ o šeiku, Amerikancu ili privatnoj tvrtki, dok u drugoj odluke donose navijači ili članovi, kao što je slučaj s gotovo svim klubovima u Njemačkoj. I jedna i druga opcija nose prednosti i mane, koje bi se mogle sažeti u tek nekoliko rečenica:
Kod "jednog gazde", ako se ne radi o Romanu Abramoviču ili njih još nekoliko koji nogomet doista promatraju kao igračku, u prvih godinu ili dvije ulaganja naglo rastu. A potom obično uslijedi potreba za još većim novcem, a onda i bjesomučno uzimanje kredita ili bankrot, što se dogodilo velikanima poput Glasgow Rangersa, Fiorentine ili Parme, pa i jednokratnog čuda iz španjolske Malage. Moguće je i veliko razočaranje kao u slučaju Liverpoola, gdje navijači očajnički pokušavaju potjerati nove gazde. Amerikance.
Sistem "članskog" sudjelovanja u upravljanju obično se prakticira u bogatijim sredinama, ali prije svega kod klubova koji egzistiraju barem stotinjak godina i kod kojih je simbioza sa zajednicom i identifikacija navijača s klubom prirodno stanje stvari. U tim slučajevima naglasak je mahom na održivom poslovanju, izbjegavanju dugova i nešto sustavnijem i dugoročnijem radu - pa nije čudo da su ga prigrlili upravo Nijemci, čija je nogometna liga nakon godina tavorenja u prosjeku najednom postala nagledanija, marketinški najzanimljivija i rezultatski najuspješnija.
Jednako kao što nije čudo ni da je između 50 i 75 posto najuspješnijih europskih klubova uređeno upravo po ovom modelu: uspon se, naime, kod njih događa teže i sporije, no zato je pad - ako se u rijetkim slučajevima i dogodi - blaži i manje bolan.
Hajduk je, eto, prije nešto manje od dvije godine krenuo ovim drugim putem. Ne nikakvom svjesnom odlukom, jer se tako zgodne igračke nitko nikada nije svojevoljno odrekao: ne, u kritičnom trenutku u kojemu su dugovi došli do grla, a bijes naroda do kritične razine, Željko Kerum predao je klub navijačima. Zajedno s više od 100 milijuna kuna dugovanja, koji su svakim danom prijetili stečajem.
A navijači su se preko udruge Naš Hajduk organizirali, pa potom učlanili devet tisuća ljudi i proveli demokratske izbore za nadzorni odbor. Potez koji je u predstavljao pokus "neposredne demokracije u malome" prema svemu sudeći je uspio: za oko godinu dana vraćeno je nešto manje od pola starih računa, pa se vjeruje da će navijački "sanacijski upravitelji" do kraja mandata ostvariti ključni cilj. Nešto jeftiniji klub bez dugova, bolje organiziran i oslonjen na "vlastitu proizvodnju".
Naravno, uspjeh nitko ne može garantirati, jednako kao što to nije mogao ni ruski bogataš Mihail Mihailovič Ščeglov koji je uložio silne novce u nogometni klub Istra, da bi ga ubrzo nakon toga od ispadanja iz lige spasio tek pakt sa Zdravkom Mamićem uz uobičajenu pravnu gimnastiku Hrvatskog nogometnog saveza.
Dakle, što je rješenje za Hajduk? Klub kojemu osam godina bježi titula prvaka, no svejedno bilježi rekordnu gledanost unutar Hrvatske, rekordne prihode od ulaznica, rekordne iznose od televizijskih prava i masovnu podršku u lokalnoj zajednici?
Odgovor se nameće sam: idemo prvo pokušati biti sami svoji gazde. Ako ništa, podići ćemo cijenu. A ako se zbilja pojavi kakav Abramovič, dakle ozbiljan ulagač s vrećama novca, tek tada možemo ozbiljno razmisliti je li "dite puka" uopće na prodaju...