Andrej Nikolaidis: „Jezivu vlast u Crnoj Gori održava još gora, nacionalistička opozicija“

Andrej Nikolaidis, crnogorski pisac i analitičar, za Forum.tm objašnjava kako je usvajanje „Zakona o slobodi vjeroispovijesti“ tu malu zemlju i najnoviju članicu NATO-a dovelo skoro do građanskog rata, te pokazalo da je osnovni sadržaj tamošnje opozicije, zapravo, velikosrpski nacionalizam koji Crnu Goru smatra prolazno nepogodom.

Andrej, pravoslavni, odnosno srpsko-pravoslavni Božić u Crnoj Gori nije bio krvav iako je i takav najavljivan. Što je presudilo da se protivnici „Zakona o slobodi vjeroispovijesti“ ne uhvate pušaka i drugog naoružanja: to što ga nemaju ili to što se, ipak, plaše crnogorskih snaga reda?

Možda dijelom drugo, no nikako prvo. Jedan od opozicionih lidera, Andrija Mandić, u danima pred usvajanje zakona poručio je vlastima kako je Crna Gora puna oružja – da ga je, zakopanog, više nego u policijskim stanicama i kasarnama. Za razliku od većine independističkih novinara, ja sam oduvijek znao da cijenim iskrenost Andrije Mandića. On govori ono što Amfilohije i Vučić misle. Mirno je jer je, nakon što se zaletjela pa našla malo u ofsajdu, Srbija odlučila da špic igrače, to bi bili Mandić i njegovi, povuče u odbranu i pojača sredinu terena, tako što će u igru uvesti molebebane, litije i ostale masovne vjerske rituale koje SPC u Crnoj Gori ne obavlja u crkvama, nego na ulicama gradova. Inače, riječ moleban prvi put sam čuo kada ga je Amfilohije držao – za Radovana Karadžića. Za njega je, za Karadžića, bio iz Ostroga iznio i mošti Svetog Vasilija Ostroškog – što je učinio i nedavno, u Nikšiću, u znak protesta protiv rečenog zakona. Zapravo, kad se sagleda čitava slika, jasno je da Amfilohiju i Srbiji u ovoj utakmici protiv Crne Gore najviše nedostaje jedan igrač – Radovan Karadžić. Budući da Mandić nije ni izbliza tako ubojit napadač kakav je Karadžić, poslije početne inicijative odlučili su se na defanzivnu varijantu. Poput Mourinha: parkirali su autobus pred svoj gol. Problem je samo što već gube jedan prema nula: Zakon je, kao što znate, donešen. 

Pomenuti Zakon koji je nedavno usvojen u Skupštini Crne Gore umalo je, barem kada se sve promatra s distance, izazvao građanski rat iako se, suštinski, radi o pravnom aktu koji je sličan onima u drugim europskim državama, recimo Hrvatskoj, ali dijelom, ako ne i potpuno, u Srbiji. Što je za njegove protivnike tako prokleto sporno?

Sporna je država koja ga donosi, to je poenta. Oni smatraju da je Crna Gora ponovo država tek privremeno, smatraju da Crnogorci nisu nacija, nego tek skup srpskih plemena. Amfilohije i Irinej tvrde da je imovina koju kontrolišu u Crnoj Gori vlasništvo SPC – oduvijek. Amfilohije čak tvrdi kako je njegova crkva starija od države, da je zapravo SPC osnovala državu Crnu Goru. Što je istinsko čudo – jer SPC u Crnoj Gori ne postoji do 1.12.1918. Nakon ukidanja države Crne Gore i njenog pripajanja Srbiji proveden je postupak ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Postupak likvidacije bio je sproveden na način suprotan normama Ustava Crne Gore iz 1905. u kojem je članom 40. definisano: “Državna vjera je u Crnoj Gori istočnopravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali odražava jedinstvo u dogmama s istočnopravoslavnom Vaseljenskom Crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori”. Dekretom Ace Karađorđevića iz juna 1920. oko 650 crnogorskih crkava i manastira su postale vlasništvo SPC-a. Prije toga, njihov vlasnik bila je crnogorska država. Tad je, eto, moglo dekretom, a sad ne valja zakon koji propituje taj dekret. Sve vam ovo pričam da bi vaši čitaoci precizno znali: otkud Amfilohiju i Irineju imovina koju sada, je li, brane. Nije riječ samo o svetilištima. Recimo: na placu pored Crkve Svetog Đorđa u Podgorici, a to je najluksuzniji dio Podgorice, izgrađena je luksuzna zgrada sa 52 stana, u kojoj metar kvadratni košta od 2.000 eura pa naviše. Od 1996. do 2007. godine u nikšićkoj opštini SPC je uknjižena kao vlasnik 3.000 kvadrata stambenog prostora koji je do tada bio u državnom vlasništvu. Samo u Buljarici, na obali pored Budve, Amfilohije gazduje sa 22 hektara zemljišta koja vrijede oko 66 miliona eura. Procjena je da ukupno zemljište koje za svoje smatra Amfilohijeva Mitropolija vrijedi oko milijardu eura.

Istovremeno, SPC odbija da prizna autoritet države Crne Gore – ta crkva nije registrovana u Crnoj Gori, ne plaća porez u Crnoj Gori. Oni insistiraju na tome da je imovina SPC u Crnoj Gori eksteritorijalna. Sada su na ulice Podgorice izveli ljude da kao živi štiti zaštite tu eksteritorijalnu imovinu. Tim ljudima sveštenici govore o tome kako je crnogorska vlast naumila da u crkvama otvara poslastičarnice i butike, a u neke od crkava će se, tvrde, useliti funkcioneri DPS-a. Nisu pominjali, ali evo ih obavještavam, da su za crkve na naročito atraktivnim lokacijama zainteresovani i Burger King i McDonalds, o čemu te kompanije već krišom pregovaraju sa crnogorskom vladom uz posredovanje Soroša i ostalih Jevreja koji su se urotili protiv hrišćanske Evrope. Međutim, čak je i Vučić neki dan, sa tugom u glasu, rekao kako će se SPC sada ipak morati registrovati u Crnoj Gori. On se nada da će, ma kako da se registruju, u imenu i dalje imati riječ „srpska“.  

Jedan od predstavnika crnogorske opozicije je kazao kako je dio vlasti bio spreman na dalje pregovore, ali da je osobno Milo Đukanović tražio da se Zakon, ovakav kakav jeste, usvoji bukvalno preko noći. Je li to točno i zašto je Đukanoviću važna promjena statusa Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori?

Zakon je u pripremi od 2014. Odobrila ga je Venecijanska komisija, što znači da je u skladu sa evropskom pravnom stečevinom. Sve sugestije Venecijanske komisije unesene su u Zakon. Mislim da pitanje nije: zašto baš sada, nego zašto tek sada? Ako ćemo pravo, pitanje odnosa crkve i države je ekskluzivno srednjevjekovno pitanje. Ne znam da li bih se smijao ili plakao što živim u državi koja to pitanje rješava danas. Ali bolje i danas nego 2478. godine. Što se mene tiče, bitno je sljedeće: da Crna Gora ostane proevropska, sutra evropska sekularna država u kojoj jedna vjerska zajednica, konkretno SPC, nije „više jednaka“ od ostalih vjerskih zajednica. Kada na ulicama viču „mi smo ugroženi“, oni zapravo viču „zahtijevamo da i dalje budemo povlašteni“. Ja plaćam porez, hoću da ga plaća i Amfilohije, i Mihailo iz SPC, i katolička crkva i reis Fejzić. Uzgred: najžešći protesti pristalica SPC-a zbog navodnog oduzimanja imovine njihove crkve su u Beranama. Tamo su na vlasti srpske opozicione partije. Te su partije prije mjesec-dva Islamskoj zajednici oduzele groblje, koje je sada vlasništvo srpske opštine Berane. I još jedno „uzgred“: Zakon je jasan – SPC će zadržati svu imovinu za koju može dokazati da joj je vlasnik. Dakle, neće se razlikovati od bilo kojeg drugog pravnog lica u Crnoj Gori, jer sva su, kao i fizička lica, dužna imati dokaze o vlasništvu. Tamo gdje to ne može dokazati, SPC će nastaviti koristiti imovinu, koja će se nadalje smatrati imovinom države Crne Gore. U Zakonu nema ni slova o tome da će ih neko izbacivati iz manastira. Nikome u vlasti to ne pada na pamet, niti je to izvodivo. Da neko to pokuša, i ja bih se pobunio, jer to bi bilo kršenje njihovih prava. Sada im Đukanović ne valja, a ja imam sljedeće pitanje: tokom devedesetih i dvijehiljaditih, tokom kojih je SPC nezakonito na sebe uknjižila brdo imovine, ko je bio vlast, ko im je to dopustio?

Otkako je reanimirao ideju crnogorske države, Milo Đukanović protiv sebe ima zbilja šaroliko društvo protivnika, od deklariranih četnika do političkih grupacija čiji glasnici misle da, recimo, ne moraju imati stav o Radovanu Karadžiću iako se s njim ne slažu. Kakva je, dakle, opozicija u Crnoj Gori?

Jeziva. A kakva je vlast? Jeziva. Srpska nacionalistička opozicija drži Đukanovića na vlasti i tako spriječava demokratski razvoj društva, koji dakako ni vlast ne želi. Savez DPS-a, SD-a i tri etnobiznisa organizovana kao „partije manjinskih naroda“ zaslužuje, naravno i odavno, da izgubi vlast. Četnički Demokratski front, niti bilo ko spreman da im bude saveznik na bilo koji način i na bilo kom nivou, vlast ne zaslužuje. Na sceni je sveopšta trulež. Tačka u kojoj je amputacija, e da bi bilo sačuvano zdravo tkivo bila moguća, odavno je iza nas. Zdravog tkiva više nema – barem ne vidljivog i organizovanog. Vlast, međutim, nije pitanje vrline. Upravo suprotno. Prostota uvijek želi vlast, jer ima potrebu da svoj žaljenja dostojni svjetonazor uspostavi kao vrhovno načelo. Sitna lukavstva uma kojima se pribjegava da se opravdaju očite gadosti na koncu će doći na naplatu. Jednako odluka jednih da se, u ime „odbrane suverenosti i nacionalnog identiteta“ bezrezervno podrži devijantna vladavina DPS-a, kao i odluka drugih da se, u ime „demokratizacije“ bezrezervno podrži fašizam Demokratskog fronta. Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski populizam ne može biti ništa populističko. Crnogorski populizam nema nikakve šanse u obaranju ruke sa srpskim populizmom. Crna Gora ispražnjena od vrlina istinskog, ne deklarativnog građanskog društva, ispražnjena od istinske, ne-fasadne demokratije, ispražnjena, napokon, od pravde, tačno je onakva Crna Gora kakvu je srpski nacionalizam priželjkivao. Takvu Crnu Goru sada Amfilohijevim pokušava srušiti srednjevjekovnim performansima.

Osim osamostaljenja, najveći uspjeh dugovječne vlasti u Podgorici je ulazak Crne Gore u NATO. Smatraš li da bi, bez obzira na članstvo, crnogorska državnost i neovisnost bile ugrožene da sadašnja opozicija postane pozicija?

One bi postale prošlost, kao i članstvo u NATO-u. Ta prosta činjenica, koje su svjesni glasači u Crnoj Gori, kao i centri moći koji se o budućnosti Crne Gore pitaju više od glasača, održava ovu vlast. Građani koji bi glasali za grupu TNT ili za Toma i Jerryja, samo da maknu ovu vlast, ali ipak nisu spremni na vlast dovesti ekipu koja bi zapečatila evropeizaciju Crne Gore i pretvorili je u srpsku, odnosno rusku provinciju, na koncu su prinuđeni da ipak glasaju za vlast, nakon čega, po izlasku sa birališta, povrate.

Milo Đukanović je, izvan svake sumnje, ključna politička ličnost u Crnoj Gori još od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća i jednom će, ipak, morati otići s vlasti. Postoji li  mogućnost da se ta tranzicija izvede i mirno i sa kontinuitetom independističke politike?

Ako takve tranzicije ne bude, ponoviće se ono što se desilo sa Crnom Gorom kralja Nikole i Titovom Jugoslavijom: kraj autoritarnog lidera biće i kraj države. Po mom sudu, svaka epizoda crtanog filma Pepa Pig svojom tragičnošću nadilazi kraj bilo koje države. Meni je, naravno, jasno da su propadale i daleko bolje države od Crne Gore, no to mi ne donosi utjehu. Jer nije problem to što Crne Gore neće biti. Problem je ono što će u Crnoj Gori biti: srednjevjekovlje, nacionalizam, naravno i dalje lopovski kapitalizam, jer taj je besmrtan, potom teror. Ili prvo teror. Za optimizam važi ono što je Oscar Wilde rekao za prirodu: lijepo, ali neudobno. Optimizam zna da nažulja. A šta ako Crna Gora uopšte nema potencijal za bolje od Đukanovića? Potencijal za gore, očito ima. A šta ako Crna Gora uopšte nema potencijal da trajno ostane bilo kakva, a kamoli evropska država? Mene iskustvo uči da su najvažnija pitanja ona na koja su tačni odgovori - depresivni.

Slažeš li se s Đukanovićevom konstatacijom da je SPC u Crnoj Gori institucija za obranu i održavanje velikosrpske politike?

To je jasno. No to je tek dio problema. Ona je, kao što sam već, nadam se, objasnio, istovremeno institucija koja, održavajući velikosrpsku politiku, održava i njegovu vlast koja građanima nudi zaštitu od velikosrpske politike. Mnogi politički analitičari u Crnoj Gori to uočavaju. No oni se ponašaju kao da velikosrpska prijetnja nije realna. Oni predlažu da, udruženo sa velikosrpskim nacionalizmom, srušimo Đukanovića pa onda zajednički demokratizujemo Crnu Goru. Ti ljudi su politički idioti. Koji, u konačnici, time što su praktični korisni idioti velikosrpskog nacionalizma, održavaju Đukanovića. 

Kako je moguće da se na tako malom prostoru desilo i dešava toliko stvari: prvo je bio takozvani rat za mir, pa dugi i pametni proces osamostaljena okončan najčudnijim referendumom ikada, ruski kapital je prekrio obalu, narko-karteli ratuju do istrebljenja, vlast se kontinuirano optužuje za korupciju, opozicija se ne suzdržava od nasilja, pokušan je i državni udar...?

U Crnoj Gori, od uvođenja takozvane demokratije i višepartizma, nije došlo do promjene vlasti. Nije smijenjena vlast, ali se vlast neprekidno mijenjala. Sa jedne strane je velikosrpska opozicija okamenjena u devedesetima. Sa druge strane je vlast koja je mijenjala sebe, da bi očuvala novac i monopole. To je stvorilo izvjesnu društvenu dinamiku, ili privid dinamike. No nije li isto i u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni – okamenjeni kapital i monopoli, koji kontrolišu političku scenu, negdje organizovanu u dvije partije koje se smjenjuju na vlasti, negdje u tri nacionalne partije, a negdje u jednu partiju?     

U jednom tekstu, a povodom moguće promjene granica između Kosova i Srbije, napisao si da to može izazvati domino efekt kojeg neće biti pošteđeni ni BiH, ali ni Crna Gora. Referirao si se tada na 1918. godinu i anektiranje Crne Gore od strane Srbije, te ukidanje svih elemenata njen samostalnosti i autonomnosti. Koliko je, zbilja, taj scenario moguć danas i vjeruješ li da su, prije svih, Albanci s Kosova spremni na trgovinu teritorijem?

Nisu. No, koliko vidim, njih niko, pa ni Edi Rama, o tome ne pita. I EU je tako počela, kao trgovinska zajednica, čelik i te fore... Kad se već bavimo hipotezama... Ako bi riješili, na bilo koji način, pitanje Kosova, koju tačku sporenja imaju dva živa balkanska velikodržavna projekta, onaj Velike Srbije i onaj Prirodne Albanije? Niti jednu. Ako bi Mini Schengen zaživio, pa se po logici stvari razvio u političku zajednicu, koja bi uključila i BiH i Crnu Goru, ne bi li na taj način (gotovo) svi Srbi i (gotovo) svi Albanci živjeli u istoj državi, ne bi li u tu državu, ili savez, kako vas volja, bile uključene (gotovo) sve teritorije na koje pretenduju i velikosrpski i velikoalbanski nacionalizam? Sa druge strane, moguće je povjerovati da Aleksandar Vučić više nije nacionalista i da predlažući Mini Schengen na umu ima nešto moderno i progresivno. Stvarno?    

Milo Đukanović, Zoran Zaev, Zoran Milanović, Albin Kurti, Željko Komšić... sve su to deklarirani ljevičari i izuzetno važni akteri politika u svojim državama. Koliko tu, zbilja, ima stvarne lijeve ideje i može li je biti na prostoru na kojem se primilo mišljenje prema kojem su nacionalna i klasna pitanja startno suprostavljena?

Za Kurtija ne znam, tek je došao na vlast. No logika vremena i sistema je takva da će, želi li ostati vlast, morati funkcionisati kao ostali pobrojani. A ostali su u praksi realizatori brutalnog, čuj mene brutalnog, kao da ima drugačijeg, kapitalizma. Jedina njihova sličnost sa izvornom ljevicom je njihov deklarativni, ponekad čak i aktivni, antifašizam. Oni su antifašisti, ali vrlo prilježno stvaraju ekonomske uslove za bujanje fašizma. Ovdje valja ponoviti Horkheimera. Doista bi oni koji nisu spremni kritički govoriti o kapitalizmu trebali ćutati i o fašizmu. Tada bi barem bilo jasno da ljevica ne postoji. 

andrej-nikolaidis-jezivu-vlast-u-crnoj-gori-odrzava-jos-gora-nacionalisticka-opozicija-7344-9951.jpg

„Sada im Đukanović ne valja, a ja imam sljedeće pitanje: tokom devedesetih i dvijehiljaditih, tokom kojih je SPC nezakonito na sebe uknjižila brdo imovine, ko je bio vlast, ko im je to dopustio?“, kaže književnik Andrej Nikolaidis
„Sada im Đukanović ne valja, a ja imam sljedeće pitanje: tokom devedesetih i dvijehiljaditih, tokom kojih je SPC nezakonito na sebe uknjižila brdo imovine, ko je bio vlast, ko im je to dopustio?“, kaže književnik Andrej Nikolaidis

andrej-nikolaidis-jezivu-vlast-u-crnoj-gori-odrzava-jos-gora-nacionalisticka-opozicija-7344-9952.jpg

„Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski populizam ne može biti ništa populističko. Crnogorski populizam nema nikakve šanse u obaranju ruke sa srpskim populizmom“, kaže književnik Andrej Nikolaidis
„Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski populizam ne može biti ništa populističko. Crnogorski populizam nema nikakve šanse u obaranju ruke sa srpskim populizmom“, kaže književnik Andrej Nikolaidis