(Anti)antifašizam na hrvatski način

Ako pedesetak pretežito mladih ljudi uspije odslušati dva i pol sata izlaganja o antifašizmu bez vrpoljenja, čik-pauze i brundanja sebi u bradu, najbolji je to dokaz da antifašizam - suprotno Hasanbegovićevoj definiciji - nije floskula.

- U Hrvatskoj još uvijek postoji dovoljno ljudi koje treba osnažiti, za koje se vrijedi boriti. Nismo baš zašutili. Nismo se prepali – poručio im je povjesničar Hrvoje Klasić na izlaganju u zagrebačkoj Kući ljudskih prava.

Uz niz slajdova, efektnih digresija i slikovitih primjera, Klasić je pokušao pokazati što je zapravo fašizam, a što antifašizam, koje su njihove ključne točke te kako odgovoriti na aktualnu radikalizaciju u društvu, a sve pod egidom „Suočavanje i(li) obračun s prošlošću – (anti)antifašizam na hrvatski način“.

Fašisti iz našeg dvorišta

- Nema smisla da govorim o Benitu Mussoliniju i Adolfu Hitleru, kada smo sve njih, pa i puno izraženije, imali u svojem dvorištu. Nadam se da je ta prošlost za nama – započeo je Klasić uvod o fašizmu sa slajdovima ustaških zabrana i rasnih zakona protiv Židova i Srba iz 1941. godine.

I aktualne kontroverze u hrvatskom društvu vuku svoje repove iz Drugog svjetskog rata na podijeli antifašizam/fašizam, nastavlja se interpretacijom Jugoslavije kroz sliku boljeg života odnosno tamnice naroda, percepcije Josipa Broza Tita kao heroja ili zločinca te prikazivanjem Domovinskog rata, s jedne strane kao obrambenog rata, a s druge strane kroz brojna kršenja ljudskih prava i zločine. Po Klasićevim riječima, nastanak suvremene Hrvatske nije značilo samo mijenjanje granica bivše Jugoslavije nego i promjena društvenog sadržaja u novoj državi za koji, kaže, nije siguran da se stvarno i dogodio. 

- Ni 25 godina nakon izlaska iz Jugoslavije, nisam siguran jesmo li taj sadržaj napunili kako smo trebali, je li taj sadržaj u skladu s građanskim, demokratskim društvom – istaknuo je Klasić.

Za njega nema sumnje da je historiografija u bivšoj Jugoslaviji bila ideologizirana, pod utjecajem Komunističke partije, nije bilo propitivanja i narativ je bio zadan. Tendenciozno se naglašavalo bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost po svaku cijenu, selektivno se prikazivao Tito, NOB i socijalizam, a izbjegavale su se teme zločina i disidenata, što Klasić smatra pogrešnim.

- I nakon 1990. godine imamo sličnu situaciju, samo je zamijenjena priča s jednako tendencioznim sadržajem. Sada imamo drugu ideologizaciju. Ovaj put ne komunističku, nego nacionalnu. Za razliku od stvari koje nas zbližuju, sada kroz udžbenike ima sve više primjera koji nas razdvajaju kroz povijest, da bi pokazali da rat iz 1990-ih ne traje samo u tim godinama, već da traje vjekovima, a da je posljednji rat samo završna borba. Otišlo se u drugu krajnost – smatra profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Antifašizam u Ustavu

Klasić se osvrnuo i na aktualne reminiscencije ministra kulture Zlatka Hasanbegovića o tome kako se antifašizam ne spominje u hrvatskom Ustavu. Suprotno Hasanbegovićem ignoriranju vrijednosti antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu, Klasić ističe da je antifašizam u temeljima hrvatske države. Hrvatsku 1991. godine stvaraju antifašisti. To su – politički - Franjo Tuđman, Josip Manolić i Josip Boljkovac, a vojno su to generali Martin Špegelj i Janko Bobetko. Istodobno, u preambuli se spominje ZAVNOH.

Za Klasića je obračun s antifašizmom vrlo problematičan. On se odvija kroz emigraciju koja je oduvijek većinom bila za NDH, a koja se vraća u Hrvatsku početkom 1990-ih i „sad se mora naplatiti“. Istodobno, traje i simbolički obračun s „crvenom zvijezdom petokrakom“, što znači i obračun s partizanima, komunizmom, a sve pod opravdanjem stradanja u Domovinskom ratu i zločina JNA. Kao primjere relativizacije vrijednosti antifašizma, Klasić je naveo imenovanja nekih ulica po Mili Budaku ili 10. travnja, rušenje antifašističkih spomenika i masovno uništavanje knjiga početkom 1990-ih . Kao sliku revizionističkih tendencija istaknuo je magazin „VP - Vojna povijest“, kojeg izdaje Večernji list. Problematično je i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje tvrdi da je Jasenovac za vrijeme Drugog svjetskog rata bio radni logor za protivnike NDH u kojem je stradao neznatni broj ljudi.

- Mi se ne suočavamo s prošlošću. Mi se obračunavamo s prošlošću, s onime što nam ne odgovara u određenom trenutku. Revizionizam znači nemogućnost uzimati argumente u obzir – kaže Klasić.

Povijesni revizionizam

Prema njegovom mišljenju, mnoge države se nisu suočile sa svojom prošlošću, poput Norveške ili Italije, i Hrvatska u tome nije izuzetak. Razlika ipak postoji: u demokratskom, građanskom društvu revizionisti su ridikuli i ne diktiraju državnu politiku i atmosferu u društvu. U tom kontekstu osvrnuo se na intervju Tomislava Karamarka koji je lani, uoči parlamentarnih izbora, najavio da će - ako  HDZ dođe na vlast - mijenjati klimu u društvu, najavivši ideološke obračune, slično kao i ministar Hasanbegović.

- Bez obzira na izjave i povijesno-revizionistički rad jednog ministra, ne bih išao toliko daleko da se radi o profašističkoj vladi. Ne bih s tim povezivao čitavu Vladu, posebno ne neke ljude koji tamo sjede i koji s tim nemaju nikakve veze. Ipak, činjenica je da se s takvim izjavama vraćamo najmanje u 1945. godinu – smatra Klasić.

O pismu podrške 77 povjesničara kontroverznom Hasanbegoviću, Klasić kaže da je „lako braniti ministra koji je na vlasti“ dok istodobno godinama šute na neugodnosti i prijetnje koje trpe njegov kolega Tvrtko Jakovina ili on.

Ostaviti Tita u prošlosti

U skidanju nezaslužene stigme s antifašizma, koju nastoje nametnuti retrogradne snage u društvu, trebali bi se, po Klasićevom mišljenju, fokusirati na vrijednosti koje antifašizam simbolizira, a ne na konkretna imena i ne na konkretne događaje. Tako Tita u 21. stoljeću treba ostaviti prošlosti.

- Antifašizam danas treba gledati u sasvim drugom kontekstu. Danas imamo druge izazove. Pogledajte Francusku, Mađarsku, Poljsku... To su opasne stvari. Hrvatski antifašizam treba biti okrenut sadašnjosti i budućnosti. Ako želimo graditi demokratsko društvo, onda moramo staviti na stol sve karte, sve dobre stvari i sve zločine. Moramo ih valorizirati onako kako to radi struka i građansko društvo. Ne smijemo dozvoliti da se jedan totalitarizam gleda isključivo kroz zločin, a drugi isključivo kroz žrtvu – kaže Klasić.

U sadašnjoj političkoj situaciji društvenih napetosti i podjela, treba promijeniti paradigmu javnog govora. Treba političku elitu isprovocirati, istjerati na čistac, bez lažne političke korektnosti koji dovodi do odgovora koji se izgovaraju samo za dnevnu upotrebu, a rijetko tko u njih stvarno vjeruje.

- Aktualne političare u Hrvatskoj treba prestati ispitivati što misle o antifašizmu. Treba ih se pitati što misle o fašizmu. Neka imaju hrabrosti doći i u Zagreb i u Bleiburg, neka jasno i glasno kažu: NDH je bila kvislinška tvorevina odgovorna za genocid i holokaust nad vlastitim stanovništvom. Kad se to dogodi, onda ćemo vidjeti hoće li se nešto promijeniti – zaključio  je povjesničar Hrvoje Klasić.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu