Atena je opet postala Atena

atena-je-opet-postala-atena-2812.png

Cipras i njegova stranka izrasli su na plodnome tlu što su im ga pripremili upravo oni koji nikako nisu priželjkivali njihovu pobjedu na nedjeljnim izborima
Cipras i njegova stranka izrasli su na plodnome tlu što su im ga pripremili upravo oni koji nikako nisu priželjkivali njihovu pobjedu na nedjeljnim izborima
Foto: 
Syriza.gr

EU će ipak morati prihvatiti da je u jednoj njezinoj članici na vlast potpuno demokratskim putem došla stranka koja najavljuje da neće bespogovorno savijati kičmu, da neće slušati, bez da u najmanju ruku pita i dovodi u sumnju "naredbe" iz Bruxellesa, da će braniti kako nacionalne interese svoje države, tako i dostojanstvo njezinih građana

Ako je povijesno točno (a jest) da je Atena kolijevka poretka što ga poznajemo pod imenom demokracija, onda je ne manje politički točno da je Atena u nedjelju 25. siječnja godine 2015. ostvarila ključne uvjete da opet postane kolijevka nove, preporođene demokracije. Takve demokracije koja će biti vlast naroda, demokracije - kako se to lijepo kaže - iz naroda, ali i za narod.

Na parlamentarnim izborima u Grčkoj pobijedila je, naime, radikalno lijeva stranka Siriza, a njezin čelnik 41-godišnji Aleksis Cipras najvjerojatniji je novi grčki premijer. Rezultat je to što ga je dosadašnji predsjednik vlade Samaras, vjerni poklonik recepata što ih je dobivao iz Bruxellesa, unaprijed ocijenio katastrofom.

Toga su se rezultata pribojavali ne samo u Berlinu, "prijestolnici evropske politike štednje", nego i u samome Bruxellesu gdje tamošnja troma i sve više autistična administracija Evropske unije kroji pravila za zemlje-članice te integracije, inicirane s plemenitim ciljevima, a od mnogih danas doživljavane kao plašt kojim se pokriva s jedne strane nesposobnost rješavanja dugogodišnje ekonomsko-financijske krize, a s druge - kao sve očitije pokriće za politiku Atlantskoga pakta, što je nedvojbeno diktiraju Sjedinjene Države.

Cipras i njegova stranka izrasli su na plodnome tlu što su im ga pripremili upravo oni koji nikako nisu priželjkivali njihovu pobjedu na nedjeljnim izborima. Grčka, naime, već godinama stenje pod sve težim bremenom vanjskoga duga i uvjeta što joj ga za vraćanje toga duga nametnuli Evropska unija (famozna trojka), Međunarodni monetarni fond i Središnja evropska banka.

U današnjoj Grčkoj 40 posto djece živi u siromaštvu, a broj samoubojstava porastao je u nekoliko proteklih godina gotovo za 50 posto. Ljudi koji doslovno žive na ulicama, jer su zbog nesposobnosti vraćanja dugova i gubitka radnih mjesta ostali bez krova nad glavom, nisu nikakva rijetkost. Dapače, sve ih je više. O onima koji (baš kao i u Hrvatskoj, ali i u nizu članica EU) prekapaju kontejnere sa smećem tražeći ostatke hrane, ili odbačene stvari koje bi nekako mogli unovčiti, da i ne govorimo.

Osiromašeni, poniženi Grci, lišeni svojega ljudskog dostojanstva, suočeni s cinizmom ujedinjene Evrope koja je pune četiri godine sve više stezala (njihov) kaiš u zamjenu za financijsku pomoć, a pri tome hvalila Grčku zbog uspjeha u štednji, dok je sve više ljudi živjelo sve lošije, to su bili Ciprasovi birači. I ti su siromašni nezadovoljnici, radnici bez posla, građani bez stanova i kuća, ljudi koji naprosto žele promjenu dosadašnjeg ponašanja političkih elita, jer - dok pripadnike elita tapšaju po ramenu - oni nemaju što jesti, ti su ljudi glasali za promjene. A Cipras je promjene obećavao.

Kao prvo, najavio je vraćanje Grcima života dostojnog čovjeka. Kao drugo, najprije se poigravao s idejom izlaska iz eurozone, da bi od toga odustao kada je Berlin počeo najavljivati mogućnost isključivanja Grčke iz te zone u slučaju njegove pobjede. Potom, tražio je, a traži i dalje nove pregovore s Unijom o uvjetima vraćanja dugova i - najvažnije od svega - inzistira na tome da je politici bespoštedne štednje došao kraj.

Sve to nije nerealno, mada je - ovako na "prvu loptu" - sa stanovišta onih koji odlučuju što će i kako biti u Evropskoj uniji, neprihvatljivo. No, Unija će ipak morati prihvatiti da je u jednoj njezinoj članici na vlast potpuno demokratskim putem došla stranka koja najavljuje da neće bespogovorno savijati kičmu, da neće slušati, bez da u najmanju ruku pita i dovodi u sumnju "naredbe" iz Bruxellesa, da će braniti kako nacionalne interese svoje države, tako i dostojanstvo njezinih građana. Ali, a to je ono što najviše brine i Bruxelles i Washington koji kao tamna sjenka lebdi nad Unijom, a osobito Njemačku koja je najtvrđa u inzistiranju na sve očitije promašenom konceptu stroge štednje, to je činjenica da će uspjeh Sirize djelovati zarazno na sve zemlje Unije u kojima je stanje manje-više slično onome u Grčkoj. Pa čak i šire od toga, što se na primjer vidi po tome da je proslavu pobjede Ciprasa i njegove stranke usred Berlina organizirala stranka Ljevice, prilično značajna parlamentarna stranka, mada nekim utjecajnim krugovima u Njemačkoj i izvan nje, sve prije nego simpatična.

Aleksis Cipras i Siriza na najboljem su putu da makar naznače mogućnost da ne samo nad Grčkom, kako je u pobjedničkom, emotivnom, ali promišljenom govoru, kazao Cipras, svane sunce demokracije, nego da to sunce obasja i cijelu Evropu.

Riječ je, ponovimo, o preporođenoj demokraciji, o demokraciji koja se vraća svojim korijenima i oslobađa balasta što su joj ga nametnuli centri ekonomske moći koji su je godinama sve uspješnije pretvarali u svoju sluškinju, odnosno zaklanjali se iza parole o demokraciji koja je sakrivala njihovu (samo)vladu. Italija, Portugal, Španjolska s nadom gledaju od nedjelje u Grčku. Mislimo, naravno, na građane, ne na političke vrhuške.

A isto se može reći i za još neke tzv. tranzicijske države, članice EU-a. Trebalo bi to vrijediti i za Hrvatsku koja uvjetima života naprosto na pladnju nudi vlast nekom ovdašnjem Ciprasu, mada je puno vjerojatnije da će je ponovo dati u ruke nacionalistima kojima je propovijedanje domoljublja tek krinka za sakrivanje kriminala, korupcije, nesposobnosti, nedjelotvornosti i otvorene netolerancije, pa i mržnje prema drugima i drugačijima, čak i po cijenu međunarodne izolacije (već viđeno). Hrvatskog Ciprasa (za sada) nema, što, međutim, ne znači da ga neće biti u spomenutim drugim zemljama Evropske unije, pa i - na primjer - u Francuskoj u kojoj zabrinjavajuće jača krajnja evropofobna desnica.

Pobjeda Sirize i Ciprasa govori o tome da je građanima naprosto dosta. Onim istim građanima nad kojima se bezdušno provodi u kabinetima osmišljeni, ali svakim danom u praksi opovrgnuti, eksperiment štednje u korist institucija, a na štetu tih istih građana. I to je realnost. Jedino što je u ovome trenutku otvoreno pitanje, to je hoće li EU i njezini ključni faktori, ali i oni u SAD-u, biti voljni i sposobni prihvatiti tu realnost, ili će demokratski izabranu novu vlast u Grčkoj otvorenim ucjenama nastojati natjerati na to da pristane na nastavak politike štednje i da tako iznevjeri svoje birače.

Ako je suditi prema dosadašnjim izjavama Aleksisa Ciprasa, on pokleknuti neće. Pokazat će određenu dozu pragmatičnosti, ali svakako će inzistirati na ponovnom pregovaranju o uvjetima vraćanja dugova, jer - kako je rekao obraćajući se pristašama - "štednji je kraj".

I pokazat će, najvjerojatnije, da se (i) tako može. I zato se ne čini pretjeranim reći da je nedjeljnim izborima Atena, povijesna kolijevka demokracije stvorila mogućnost da postane kolijevka nove, preporođene demokracije koja je tako nužno potrebna ne samo Evropi, nego i svijetu.

Naravno, ne treba isključiti ni mogućnost aktiviranja tajnih službi u cilju destabiliziranja i rušenja nove vlasti (i to smo već viđali širom svijeta), ali to ne bi bio samo scenarij sudnjega dana, to bi bio sudnji dan za demokraciju kao poredak. Jer, u takvu demokraciju, u Evropi barem, nitko više ne bi vjerovao.