BAUK (ANTI)FAŠIZMA KRUŽI HRVATSKOM

bauk-antifasizma-kruzi-hrvatskom-4404.jpg

Prazne i loše glumljene riječi koje slušamo zadnjih dana iz usta vladajućih nakon dolaska do jučer nepoznatog činovnika State Departmenta možda su uspjele zavarati ubogi puk opijen moštima putujućeg sveca, ali većinu ipak zasigurno nisu: ni Amerikance, ni Židove, ni Srbe, ni antifašiste, ni medije, ni diplomatski zbor u Hrvatskoj, ni međunarodnu javnost
Prazne i loše glumljene riječi koje slušamo zadnjih dana iz usta vladajućih nakon dolaska do jučer nepoznatog činovnika State Departmenta možda su uspjele zavarati ubogi puk opijen moštima putujućeg sveca, ali većinu ipak zasigurno nisu: ni Amerikance, ni Židove, ni Srbe, ni antifašiste, ni medije, ni diplomatski zbor u Hrvatskoj, ni međunarodnu javnost
Foto: 
FaH

Čak je i Sarkozy znao da je antifašizam stvar kućnog odgoja, a ne politike, pa je naložio da se u školama mora pročitati pismo obitelji koje je mladi komunist napisao pred strijeljanje 1941. godine. Zašto je taj scenarij nemoguć danas u Hrvatskoj? Jer je biznis s domoljubljem probio sve granice ludila i jer je zavladala nacionalistička histerija u kojoj je antifašizam postao ozloglašeni pojam, gorka pilula, bolesni zub, gnojna rana, upaljeni žulj, vrsta psovke, grijeh svih grijeha. Šporka rič, a ne stvar kućnog odgoja

Guy Moquet, šesnaestogodišnji Parižanin, član Pokreta otpora uhićen pri raspačavanju letaka u svibnju 1941., ubijen je ujesen 1941. kao najmlađi u skupini od pedeset komunista strijeljanih u znak odmazde za atentat na visokoga njemačkog časnika Karla Hotza. U noći 21. listopada, uoči odlaska na stratište, napisao je roditeljima pismo:

Draga mama, obožavani brate, moj voljeni oče, uskoro ću umrijeti. Mama, molim te, moraš mi samo obećati da ćeš biti hrabra. Ja želim biti hrabar kao i mnogi koji su otišli prije mene… Naravno, želio bih živjeti, ali još više želim da moja smrt posluži cilju. Želio bih zagrliti Jeana. Ali grlim svoje drugove Rogera i Rina. Nadam se da će vam poslati moju odjeću, mogu poslužiti Sergeu, vjerujem da će je nositi s ponosom. Tebi moj oče, kojem sam zadavao puno briga, kao i tebi Majko upućujem posljednje zbogom. Znajte da slijedim put koji ste mi vi usadili… Moj je život bio kratak, ne žalim ni za čim, osim za tim što napuštam vas... Mama, samo te jedno molim da mi obećaš: da se nećeš prepustiti tuzi, da ćeš nadvladati svoju bol… Ništa više. Ostavljam vas sve, mama, Serge, tata i grlim vas s cijelim svojim dječačkim srcem. Budite hrabri! Vaš Guy koji vas voli.

Hrabri Guy (čiji brat nije mogao preživjeti bol za bratom, umro je samo nekoliko dana poslije), samo je jedan od tisuća koji su svoj život dali za slobodu Republike, veliki Louis Aragon posvetio mu je sonet, o njemu je snimljen kratki film Pismo, no tek 6. svibnja 2007. na dan inauguracije 6. predsjednika V. Republike – desničara Nicolasa Sarkozyja – ušao je zauvijek u povijest. Naime, prije nego što će (već poslijepodne istoga dana) poletjeti u Berlin na prijavak kod Angele Merkel, a nakon što predstavi svoj kabinet u kojem su čak četiri ministra s ljevice (među njima i nama poznati Bernard Kouchner na čelu ministarstva vanjskih poslova), učinit će francuski hyper-président gestu vrijednu svakog poštovanja. Izdat će dekret da se Moquetovo oproštajno pismo roditeljima, na dan njegove smrti, ima čitati u svim srednjim školama u zemlji. Priča je istinita, iako za mnoge nespojiva (mnogi su ga zbog toga optuživali za autoritarni cinizam) s tvrdolinijaškim političarom koji je na sebe tijekom mandata znao mnogo puta navući gnjev opozicije, udruga civilnog društva, medija i pojedinaca. I kojega su zbog osebujnog stila vladavine često uspoređivali s lošom kopijom Napoleona i Luja XIV. No čak i taj i takav Sarkozy zna da je antifašizam stvar kućnog odgoja, a ne politike.

Je li uopće moguće zamisliti sličnu priču u Hrvatskoj? Što bi se dogodilo da je – umjesto da na svom smiješnom pidžinskom jeziku s blesimetra čita izjavu u kojoj neuvjerljivo „osuđuje zločine počinjene od ustaškog režima“ – premijer Republike Hrvatske (iz biznisa kao i kolega mu Sarkozy) izdao dekret kojim se npr. nekidan, na Dan oslobođenja Splita od fašizma, ima u svim hrvatskim školama čitati pismo mlade splitske partizanke Nives Ozretić? Kojoj nitko nije napisao pjesmu i o kojoj nije snimljena ni jedna minuta nikakvog filma. Naime, nekako istodobno kad i njezin francuski revolucionarni pendant, i hrabra je petnaestogodišnjakinja svojim roditeljima prije odlaska u partizane gdje će uskoro poginuti – napisala pismo:

Dragi roditelji, otišla sam da se možda nikad više i ne vratim. Čovjek nikad ne zna što će mu pružiti budućnost i donijeti život. Čovjek pun zdravlja i snage kao ja, još k tome pun poleta, ne može sve ovo promatrati mirne duše. Otišla sam, jer je moj duh borben, i jer braća u borbi trebaju svakoga. Htjela bih, da nisam na odmet, već naprotiv od velike koristi, ali ne znam da li ću u tome uspjeti. Ne osuđujte me što sam otišla ne obazirući se na posljedice koje bi Vas mogle zadesiti po mom odlasku. Val herojstva i samoprijegora, koji je zahvatio svu omladinu, zahvatio je i mene. Oprostite za bol i strahovanje koje Vam zadajem, a sva ova borba je zato da ne bi buduće majke morale doživjeti isto što i današnje. Budite jaki, imam predosjećaj da će sve biti dobro. Ugledajte se u roditelje čiji sinovi i kćerke ginu i prolijevaju krv za budući naraštaj, a ipak su jaki i puni samopouzdanja. Znam unaprijed za sve ovo, ali neko mora biti odvažan i hladnokrvan, češće i bezosjećajan. Vaša Nives

Zašto je taj scenarij nemoguć danas u Hrvatskoj? Jer živimo u zemlji u kojoj je povijesni revizionizam omiljeni hobi kvazipolitičara, kvaziznanstvenika i kvaziumjetnika. Jer je biznis s domoljubljem probio sve tržišne i ine granice ludila i jer je Hrvatskom zavladala nacionalistička histerija u kojem je antifašizam postao ozloglašeni pojam, gorka pilula, bolesni zub, gnojna rana, upaljeni žulj, vrsta psovke, grijeh svih grijeha. Šporka rič, a ne stvar kućnog odgoja.

Kad čitamo naglas oba ova pisma, nastala u plemenitom pobratimstvu Ujevićevih lica u svemiru porobljene Europe (Ne boj se! nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati žive tvojim životom…), onda se najprije zapitamo u kojem to emotivnom balonu i na krilima kojeg to samopouzdanja lete naši vladajući kad daju sve te, od svake emocije oprane izjave kojima peru svoje savjesti, a samo zato što je u zračnu Tuđmanovu luku sletio do jučer nepoznati činovnik State Departmenta. Taj će istočasno natjerati predsjednicu da u maniri next-door junakinje napokon ustanovi da NDH nije bila nezavisna, vječnozačuđenog Petrova da bubne kako se „ne relativizira na bilo kakav način zločin iz ustaškog režima niti se relativizira sam ustaški režim“, a Karamarka da (opet) izdeklamira svoj otrcani šlager o osudi „svih totalitarnih sustava“. Njihove prazne i loše glumljene riječi možda su uspjele zavarati ubogi puk opijen moštima putujućeg sveca, ali većinu ipak zasigurno nisu: ni Amerikance, ni Židove, ni Srbe, ni antifašiste, ni medije, ni diplomatski zbor u Hrvatskoj, ni međunarodnu javnost.

Čekamo još samo da se po istom pitanju oglasi i ministar kulture koji sve u svemu o ustašluku misli da je tek nestašluk, a koji je u dobi francuskog junaka Guya i hrvatske junakinje Nives boravio slobodan i sasvim neopterećen visokim ciljevima – na stadionskim tribinama. Legenda kaže da tada, a i poslije, nikada nije bio na odmet, već naprotiv od velike koristi.

Ponajprije za sebe, svoj revizionistički „nauk“ i za sve one pobratime u nestašluku koji će ova pisma mladih junaka, Francuza i Hrvatice, baš kao i događanja u logoru smrti na Savi, kad-tad proglasiti „nakaradnim tvrdnjama i nevjerojatnim lažima“, a njih dvoje nepatvorenih heroja – nedokazanim činjenicama i proizvodima boljševičko-zločinačke propagande. 

http://www.forum.tm/vijesti/drugo-ukazanje-mile-budaka-medu-hrvatima-ili...