Bez pomoći azilanata nije išlo: Zagreb 041 izgubio je prvu utakmicu 7-0, ali nitko zbog toga nije plakao

Za mnoge sportske kolektive bio bi veliki problem da ostanu bez navijača. U Hrvatskoj je to manji dio muke, posebno u Zagrebu. Vrhunski nogometni klubovi, kao ni košarkaški, nisu drukčiji, funkcioniraju kao da su sami sebi svrha. Funkcioniraju kao tvornice novca koje, ako poslovanje ide dobro ili bolje, novac ne alociraju na vidljiva mjesta, ali ako financije ne idu dobro, cvile nad nemogućim uvjetima koji su ih zadesili i zazivaju javna sredstva kao Mesiju. Naravno, malo tko želi otići s lukrativne pozicije za koju se morao dobrano izlaktariti. Ali, gdje je tu sport?

Ne treba se zavaravati da ni najveći svjetski klubovi nisu tvornice novca, ali tko može reći da u Realu, Barceloni, Bayernu i Manchesteru navijači nisu važni? Nisu li upravo zato najveći klubovi na svijetu? Njihove uprave i logistika o navijačima vode računa i polažu im račune kada stvari ne idu u skladu sa zadanim ciljevima.

U domaćoj dimenziji nema ni navijača ni očekivanja. Navijačka skupina White Angels odustala je od podrške NK Zagrebu zbog, kako navode, netransparentnog vođenja kluba u maniri nasilja i prijetnji, kao i zbog nemogućnosti da se učlane u klub. Ne ulazeći u pravna pitanja legalnosti zabrane, pitaju se koji bi motiv mogao stajati iza toga, osim želje da se prikrije modus operandi poslovanja? No to je za White Angelse završena priča, okrenuti su novom nogometnom klubu, koji temelje na sasvim drugim principima – sport, demokratsko odlučivanje, antifašizam.

Što se sportskog dijela tiče, svaki početak je težak. U svojoj prvoj službenoj utakmici Zagreb 041 doživio je težak poraz od "najzajebanije momčadi sedme lige", NK Zelengaja, i rezultatom 7-0 ispao iz Kupa. Ali rezultat utakmice sasvim je sporedna stvar, jer ovdje se valja nešto drugo… Zagreb 041 u suradnji s nevladinom organizacijom Centar za mirovne studije dogovorio je da će u svoju ekipu primiti štićenike iz prihvatilišta u Dugavama. Znate ih otprije pod imenom – azilanti. Iako, oni su tek tražitelji azila.

Problemi s registracijom

Premijerna utakmica novog nogometnog kluba nije se, na žalost, poklopila s debijem novih igrača. Potvrde iz "divljih" nogometnih liga sporije prolaze kroz proceduru, pa se njihovo priključivanje očekuje tek za koji tjedan. Osim igrača, ekipi Zagreba 041 nedostajao je i trener, Nigerijac Celestine Olisa. Nije mogao dobiti slobodno u kafiću u kojem radi. Zvuči smiješno, ali za amaterski nivo… Sjetit ćete se da je nedavno San Marino imao problema sa sklapanjem A-reprezentacije jer je utakmica padala na radni dan. Ovo je slična situacija - Celestine je na dispoziciji samo subotom. On je jedan od rijetkih koji su uspjeli dobiti azil.

Premda nisu bili na terenu, strani igrači bili su na tribini (samo je jedna). Prince Ebuka i Charlie govorili su o svom boravku u Zagrebu i svojoj ulozi u novoj ekipi.

Prince Ebuka je 27-godišnji Nigerijac i u Hrvatsku je došao 2014. teretnim vlakom. Njegovo oduševljenje Hrvatskom je gotovo zarazno. Pun je hvale za ljude kojima je okružen, od Doma, CMS-a i prijatelja do suigrača… Kao da loš ishod u njegovu slučaju uopće nije opcija. Ispričao je da je oduvijek htio doći baš u Hrvatsku, premda je prije dolaska bio u više zemalja – Švicarskoj, Njemačkoj, Makedoniji… Ali nigdje mu nije toliko dobro kao u Zagrebu. Ljudi su ovdje, kaže, nevjerojatno dobri. Na pitanje zašto je prije tog saznanja bio toliki fan Hrvatske, odgovorio je: "Zbog Davora Šukera. Svi su u Nigeriji ludi za Šukerom. Gdje god da dođete, samo Šuker, Šuker, Šuker…" Osim nogometa, bavio se i boksom. Na pitanje što misli o mogućem dolasku imigranata, kaže da pokušava stupiti s njima u kontakt i pomoći im kako god može…

Charliejeva priča je drukčija. On je sramežljivi 18-godišnjak iz Ugande, a u Zagreb je prije dva mjeseca došao na studij. Nije štićenik prihvatilišta, ali trener Celestine primijetio ga je na igralištu i pozvao u ekipu. Navodno je riječ o sjajnom veznjaku, baš pravom talentu, materijalu za Židakove tekstove. Vrijeme će pokazati.

Navijači kao osnivači

Otvorenost za druge – u ovom slučaju tražitelje azila, strance, imigrante – jedna je od osnovnih vrijednosnih postavki novoga kluba. Manje je poznato da su White Angels iznijeli Antifa-pokret i da promoviraju antifašističke vrijednosti kroz druge građanske udruge.

Jedan od predstavnika kluba, ravnopravan među njih 58, sociolog Marko Ciprijanović objašnjava nam razloge nastanka kluba te načela na kojima je klub osnovan.

"Nas ne zanima podržavanje netransparentnog biznisa sumnjivih ljudi koji ne omogućavaju nikakva prava navijačima. Zato White Angels imaju svoj klub koji počinje od nule, na unajmljenom terenu koji funkcionira kao domaći, upravo ovaj NK Zelengaja. Nas zanima sport i one prave sportske vrijednosti koje su u međuvremenu isparile. Nemamo u svojim redovima fašiste poput nekih drugih navijačkih skupina, protiv smo toga i to odbijamo. Razumijemo da je naša organizacija mala i da nam je doseg ograničen, ali takav je svaki početak. Zauzimamo se za ispravne vrijednosti i u tome je naše zadovoljstvo“, rekao je Ciprijanović.

Istaknuo je specifičnost ustroja u kojem ne postoji direktor, šef ili gazda. Odluke se donose po direktnodemokratskom principu, glasanjem na skupštinama. Troškovi se saniraju članarinama (organizacija utakmice stoji 2000 kuna), ali uskoro bi u priču trebali ući i neki sponzori, odnosno privatne tvrtke…

Na pitanje kako gleda na mogućnost dolaska izbjeglica u Hrvatsku, rekao je kako bi bilo porazno za društvo da ne može primiti petstotinjak ljudi u takvoj nevolji.

"Nije riječ o masi od 100.000 ljudi, pa da govorimo o teškoj društvenoj i kulturnoj integraciji, problemu infrastrukture i slično. Čak bi i jednoj Njemačkoj takvo što predstavljalo problem. Ljudi ne razumiju da dobar dio izbjeglica pokušava doći do rodbine ili do sredine za koju vjeruju da im može pružiti normalan život. Mađarska je pravi primjer zemlje koja, podižući zidove, zapravo pridonosi eskalaciji fašizma pod krinkom zaštite vlastite kulture, kao da su ti ljudi tamo da bi tamošnju kulturu srušili. U Hrvatskoj, pak, zaboravljaju da su donedavno i sami bili izbjeglice i pokušavali se snaći s malo robe u plastičnim vrećicama“, zaključuje Ciprijanović.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.