BiH godinu poslije prosvjeda: Prijetnja neobilježenog bunta

bih-godinu-poslije-prosvjeda-prijetnja-neobiljezenog-bunta-2865.jpg

Vrijeme odabrano za "napad" ovaj put najgore je koje je neko mogao smisliti. Sasvim amaterski. Simbolika godišnjice potpuno je nebitna pred činjenicom da zakazani revolt nije imao personaliziranog, konkretnog protivnika. Oni koji su krivi za sve najgore što se ovoj zemlji dogodilo do sada, baš ovih dana odlaze sa vlasti, i bez obzira što uglavnom svi ostaju negdje na sasvim sličnim mjestima, mogu da kažu, nismo mi više ni predsjedništvo, ni parlament, ni vlada, ni kanton, ni ministarstvo...
Vrijeme odabrano za "napad" ovaj put najgore je koje je neko mogao smisliti. Sasvim amaterski. Simbolika godišnjice potpuno je nebitna pred činjenicom da zakazani revolt nije imao personaliziranog, konkretnog protivnika. Oni koji su krivi za sve najgore što se ovoj zemlji dogodilo do sada, baš ovih dana odlaze sa vlasti, i bez obzira što uglavnom svi ostaju negdje na sasvim sličnim mjestima, mogu da kažu, nismo mi više ni predsjedništvo, ni parlament, ni vlada, ni kanton, ni ministarstvo...
Foto: 
Saša Vejnović

Pompozno najavljivana vruća godišnjica bunta prošla je mirno, beskrvno sterilno i jadno. A razloga za istinsku revoluciju, ne samo bunt uz prijetnje, zahtjeve i paljenje, bilo je mnogo više nego lani. Život je mizerniji, gaženje digniteta surovije nego ikad, svekolike laži o tome što se događa ogoljene do kraja. Mafija koja profitira do posljednjeg je igrača ista kao prošle godine. Razlika je jedina što su na izborima svi oni ponovno izabrani na sva ta vječito njihova mjesta

Prije tačno godinu dana, mimo očekivanja političara i policije, pa dobrim dijelom i samih učesnika u "velikom buntu", u većoj polovici Bosne i Hercegvine desilo se nešto što su optimisti  proglasili ushićeno početkom mijenjanja svekolike brutalne realnosti. Tačno godinu dana kasnije, uz velike najave reprize, slutilo se isto ali mnogo veće, osmišljenije i uz više novog, dodatno nataloženog pogonskog goriva. I nije se desilo bezmalo ništa! Bar ne u odnosu na očekivano. Zapravo, desila se zlokobna tišina koja uvijek sluti na gore nego što to kazuju svakodnevni već rutinski izljevi gnjeva. U tišini ulica, tek tu i tamo poremećenoj "dostojanstvenim povorkama" od stotinjak ljudi okruženih kordonima policajca u punoj ratnoj spremi, odvijao se scenario drugačiji od najavljenog.

Zašto je pompezno najavljivana vruća godišnjica bunta prošla toliko mirno, beskrvno, začuđujuće  sterilno i ušutkano, ugašeno i jadno. A razloga za istinsku revoluciju, ne samo bunt uz prijetnje, zahtijeve i paljenje, bilo je mnogo više nego lani. Život je mizerniji nego onda, gaženje svakog digniteta surovije nego ikad, svekolike laži o tome šta se dešava ogoljene do kraja. Mafija koja na svemu tome organizirano profitira bezmalo je do posljednjeg igrača ista kao prošle godine. Razlika je jedina što su minulog oktobra, svi oni evo po sedmi put od rata "demokratski" ponovo izabrani na sva ta vječito njihova mjesta, samo u nekim kobajagi drugim koalicijama.

Da li je bunt ubijen samo zato što se "carstvo" u odnosu na prošlu godinu osvijestilo, dobro pripremilo, zaboravilo svoje interne utakmice pa se uhvatilo za ruke da neko ne ispadne iz igre. Ako padne jedan, odoše svi. Snimilo se zato sve unaprijed, pa preduprijedilo baš onako kako to po potrebi profesionalci znaju da urade kada su njihove guzice u pitanju. Uz upregnute slobodarske medije, one iste koji su sada listom svi "Charlie" u čoporativno lažnoj identifikaciji sa svekolikim slobodama i hrabrostima, pripremljen je unaprijed scenarij, tužan a istovremeno smiješan. Danima prije tog sudbonosnog 7. februara,  do u detalje je određeno, i putem slobodarskih medija priopćeno, kako se smije a kako ne demonstrirati, kuda ići a kuda ne, gdje se sakupljati i odakle razilaziti, kojim se rekvizitima služiti a koji će voditi direktno u bajbuk, protiv čega se može a protiv čega ne, od koliko do koliko... Sve, naravno, mora biti mirno i "dostojanstveno". Ovo drugo je najvažnije jer, dostojanstva radi će uljudna, okupana, umivena i potšišana povorka i izaći na ulicu.

Bilo je upravo tako. Čovjek je imao utisak da će na kraju iza ćoška tamo kod zgrade  Predsjedništva koja je lani bila u plamenu iskočiti neka učiteljica, sve prisutne pomilkiti po glavi i kazati: "Sjedi, pet !"

Unaprijed pripremljen policijski plan gušenja "revolucije" – mnogo ozbiljniji nego onaj što ga smišljaju amaterski u borbi protiv raznih terorista po Bosni – bio je relativno značajan elemenat u isisavanju sakupljanog i najavljivanog bunta. Ali nije bio presudan u pobjedi nad narodom ovaj put. Cijela priča polako ali sigurno urušavala se još od lani da bi se sada pokazalo kako i zašto:

Bez utvrđivanja redoslijeda vidljivih i nevidljivih opstrukcija, evo nekih od uočljivih razloga.

Prvi je, vjerovatno, taj što ni sve ono lani, razornije i snažnije, nije u konačnici dalo nikakav  opipljiv rezultat prepoznatljiv kasnije. Zapaljene su zgrade, automobili, nešto usputnog inventara po kancelarijama birokracije i nekih stranaka, uništen usput dobar dio beskrajno značajnog arhiva grada i države, neki istureni klinci odležali su koji dan u pritvoru, pokazalo se da država ne funkcionira, a oligarhija se uspaničila taman onoliko koliko joj je trebalo da se svi skupa uhvate za ruke i ne dozvole stvaranje pukotina među njima. O tome ko je tu opstruirao a ko bio samo bio neznalica ili budala, to ćemo poslije...

Narod bez vođa, koncepta i logistike gurnut je u zatvorene pričaonice zvane "forumi građana". Njihove su teorijske preporuke samoorganizirane oligarhije i njihovi potčinjeni u administraciji dočekivali raširenih ruku i, naravno, odobravali diveći im se pa potom – gurali u smeće. Nakon nekoliko sedmica, možda koji mjesec, stvar se raspala kao da je nikad nije ni bilo.

Iz svega toga nikakav smislen zaključak nije izvučen. "Narod" nema organizaciju, stranku, pojedinca, program, plan, sredstva kako bi se priča artikulirala. A "carstvo" se u tom istom vremenu, za razliku od prvih dana onda, organiziralo baš kako i koliko treba za potpunu blokadu svakog budućeg bunta.

Vrijeme odabrano za "napad" ovaj put najgore je koje je neko mogao smisliti. Sasvim amaterski. Simbolika godišnjice potpuno je nebitna pred činjenicom da zakazani revolt nije imao personaliziranog, konkretnog protivnika. Oni koji su krivi za sve najgore što se ovoj zemlji desilo do sada, baš ovih dana odlaze sa vlasti, i bez obzira što uglavnom svi ostaju negdje na sasvim sličnim mjestima, mogu da kažu, nismo mi više ni predsjedništvo, ni parlament, ni vlada, ni kanton, ni ministarstvo... A ovi koji treba da dođu, minule subote još nisu u novim foteljama, pa mogu reći: Nismo mi krivi, već oni što su sa tih mjesta upravo otišli. I ovo bez obzira što devedeset posto "novih" koji dolaze pristižu sa istih ili sasvim sličnih mjesta na kojima se uzgajala evo već dvije decenije sva ova mizerija.

Razlozi protiv organiziranog bunta odavno su jasni. Ljudi su gladni i hoće posao, ne milostinju. Onaj koji su imali pljačkom im je otet u fabrikama kojih više nema. Realno, neće ga zadugo ni biti. Oni što su ih opljačkali novo graditi neće, a novci koje imaju oplođava se na druge načine, manje ili više kriminalne. U ovom času, nema onoga koji ima pamet, organizaciju, viziju i interes da se priču okrene udrugom pravcu. Oni koji rade znaju da plaće primaju jer im je identitet stranka, vjera ili familija, a samo preko njih dolaze budžetski novci za te plaće, što cure iz svjetskih banaka. Na te novce "država" još ni kamate ne otplaćuje, dok glavnica čeka momenat da pojede ono radi čega se i daje. Oni što kobajagi rade najveći su čuvari tog status quo-a, a ima ih sa svojim familijama taman toliko da su partijska većina u svakom izbornom tijelu  kobajagi države.

Ogromna je apatija onih što nemaju i ne znaju kome da se obrate, i onih drugih što nasitno dobijaju plaće iz raznih budžeta zato što ih je zaposlila stranka i ekskluzivno vjersko-etnički identitet pa im ne pada na pamet da se bune. Moguća supstanca za protest bio je prije izbora, u nadi, mladi i obrazovani svijet. Oni pametni već su shvatili koja se igra ovdje igra i njihovi odlasci po masovnosti sasvim su se približili broju onih što ih je rat otjerao. Njih, zato, među onih nekoliko stotina u besprijekornom redu "dostojanstvenih" protestanata  minule subote bilo je ponajmanje.

Konačno, i razlog ispod površine, a bitan: Klonirane niskokapacitirane i visokoplaćene birokrate što iz EU na ovom terenu pričaju urnebesno smiješne priče o "liderima koji konačno treba da se usredotoče na interes naroda" rade svoj posao na već odavno poznat, krajnje kontraproduktivan način. Izmislili su sjajnu formulu da nikoga ne povrijede, da se nikome ne zamjere, da nikome ne kažu ni jednu grubu riječ i tako ne izazovu komešanje od kojeg im se uvijek diže kosa na glavi: Povratak novom jednopartijskom sistemu!

Radi totalnog mira u kući. Kako? Pa fino, pošto je ovdje u igri desetak "konstitutivnih" političkih partija koje kidišu na vlast, i još toliko manje potentnih ali ništa manje ambicioznih, eto i sretne ideje. Treba iskoristiti činjenicu da ministarskih i sličnih profitabilnih mjesta u ovako ustavno organiziranoj komediji, od "države", preko entiteta, kantona, gradova, općina, plus agencija,  javnih preduzeća itd. itd. ima taman toliko da svi mogu da se omrse u vlasti.

Ideologija je ionako odavno mrtva pa tako nema nikakvih problema da nacionalisti, fašisti, komunisti, socijalisti, narodnjaci, zeleni, žuti i ljubičasti budu u istim koalicijama svih vrsta i modela. Svakako su cilj novci, slava i liječenje ko zna kakvih sve kompleksa potisnutosti i ništavila sticanih u nekim drugim vremenima. A raju će zajedničkim interesom zauzdati ako joj se nešto ne sviđa. Takozvana međunarodna zajednica tako je obnovila jednopartijski sistem pri čemu ta "partija", ovako cjelovita i kompaktna po svojim striktnim pljačkaško jasnim neideološkim ciljevima, nema nikakve opozicije. Demokracija je izigrana baš onako fakinski i lukavo, da se niko ne dosjeti.

Tako je nekako, sasvim pojednostavljeno posloženo, izgledala godišnjica bunta bosanske raje, kojeg nije bilo. Režiserima te priče, onima kojima je najvažnije da sve ostane baš ovako kako jeste,  to je najvažnije. Ne samo da nema bunta, već nema nikoga ko bi ga vodio, a pošto su svi u jednoj "koalicionoj" partiji na vlasti (ko nije u njoj nije ni u vjeri i naciji a toga u Ustavu nema) onda nema ni opozicije, a i kada bi je negdje malkice i bilo, šansi ne bi imali, tolika je većina protiv njih.

Pukotina u teoriji dizajnera "dostojanstvenih prosvjeda" je za sada mala ali se nekako javlja sama od sebe. Tako će i rasti, bez lidera, koncepta i organizacije. Nevidljiva i neočekivana, dok ne postane odjednom, nenajavljeno, toliko velika da će cijelu ovu farsu usisati i progutati. Veliki istinski lomovi, kažu sociolozi i psiholozi ne dešavaju se nakon velikih galama, jeda, bacanja sitnih kamenica unaokolo. Eksplozije se dešavaju iznenada i svi su onda iznenađeni i zatečeni. Kanaliziranja iznutra onda nema. Sve oko nas nam govori kako takve velike eksplozije potom ukradu neki veliki igrači izvana. Domaći čuvari reda i mira postaju smiješni, i nepotrebni. Rušilačka energija kao biznis knjiži se na saldo nekom drugom. No, to je druga priča. Živi bili pa vidjeli.