BIJELI DIM NAD HNK – PREKRETNICA ILI FARSA?

bijeli-dim-nad-hnk-prekretnica-ili-farsa-1708.jpg

Pobjednički program ne sadrži financijski i kadrovski plan iako se na više mjesta najavljuju otpuštanja opernog i baletnog zbora, a sudbina je dramskih umjetnika dubiozna. Zapravo velik popis želja bez ikakve razrade
Pobjednički program ne sadrži financijski i kadrovski plan iako se na više mjesta najavljuju otpuštanja opernog i baletnog zbora, a sudbina je dramskih umjetnika dubiozna. Zapravo velik popis želja bez ikakve razrade
Foto: 
wikimedia.org

Nakon dvije godine i četiri crne dimne zavjese, u petom pokušaju uspjeli su izabrati intendanta zagrebačkog HNK. O tom neshvatljivom razdoblju, koje će ostati zabilježeno kao jedno od najglupljih, mogao bi se snimiti iznadprosječno brz c/b nijemi film

Legenda kaže da je, prije nego što je postao britanski kralj George I., Nijemac Georg Ludwig, princ-elektor, apsolutni monarh Hannovera i vojvoda od Brunswick-Lüneburga, prepun divljenja prema glazbi svog Capellmeistera, Venecijanca Agostina Steffanija, poželio osnovati dvorsku operu i, dakako, sebe postaviti na čelo nove glazbene institucije. Zamišljeno – učinjeno, no, samo tri dana nakon veličanstvena otvaranja, te daleke 1688. godine, odustalo je Veličanstvo zauvijek od intendanture. Jer da mu je lakše voditi vojsku od pedeset tisuća vojnika nego izaći na kraj s kazališnom rabotom, ponajviše onom zakulisnom.

Problemi HNK Zagreb ne sežu u tako daleku prošlost, ali baš svi pokušaji, od prije stoljeća i pol do dana današnjega, da se ono odvoji od političke kontrole i arbitraže rezultirali su neuspjehom.

George I. je, unatoč izrugivanju svojih kasnijih podanika Engleza da je glup i neobrazovan jer nikad nije pošteno svladao engleski jezik, za razliku od naših današnjih političara učinio nezamislivo: prepustio je kazalište stručnjacima. Ista filozofija vrijedi u Hannoveru i dan-danas, više od tri stoljeća poslije. Za razliku od njega koji je baš sve o teatarskim jadima naučio u tri dana, naši vladari kulture u politici i politike u kulturi pune su se dvije godine mučili da postave čelnika HNK u Zagrebu. Nakon dvije godine i četiri debele crne dimne zavjese, napokon su, u petom pokušaju, uspjeli inscenirati bjeličasti tračak.

O tom posve neshvatljivom razdoblju, koje će ostati zabilježeno u našoj kazališnoj povijesti kao jedno od najglupljih, mogao bi se snimiti iznadprosječno brz c/b nijemi film čiji bi sinopsis u najkraćem glasio ovako: sastali se godine 2012. ugledni umjetnici i radnici u kulturi, napisali natječaj za intendanta središnjeg teatra u domovini Apsurda pa ga i poništili dva dana nakon objavljivanja, drugi opet sastaviše pa ga poništiše za dva tjedna. Treći je (upravo kao u vicu) uspio, ali samo nakratko, jer su se osim Gradonačelnikove miljenice, kojoj je to imao biti treći mandat (a zbog koje se, da bi bila prvi put proglašena intendanticom, zakon mijenjao još 2005.), javili i ministričin kandidat – istaknuti leksikograf i književni kritičar, ali i od politike neovisna sveučilišna profesorica i spisateljica. No, Kazališno vijeće, sastavljeno od spomenutih uglednika kojima je na čelu Glavnokomandujući zagrebačke kulture te njegov đak, ujedno i ministričin Pomoćnik, odjednom uviđa, avaj, da ovo dvoje nije predalo sve potrebne papire (potvrda o znanju jezika i radna knjižica!) te ih eliminira kratkim postupkom iz igre. Malo zatim slažu oni i četvrti natječaj na koji se opet javlja intendantica i isti Ministričin kandidat. E, tu se jako raspalio Gradonačelnik, rat za HNK rasplamsava se do vrhunaca, jer Gradonačelnik ne želi Njega, Ministrica ne želi Nju, padaju sa svih strana teške riječi, samo nekolicina nas i dalje viče u muppetovskom ritmu: "Programe, dajte nam programe!" Kazališno se vijeće budi, zove oboje kandidata da izlože svoje programe pred njima, logično, izabiru Gradonačelnikovu kandidatkinju, koju Ministrica odbija, te odmah kreće u novu izmjenu Zakona u kojoj se sve vrti oko članka o izboru intendanta: sada se Ministrica ne mora više dogovarati s Gradonačelnikom, no on otvara novu partiju: pušta da mu dotadašnja miljenica ode u ropotarnicu povijesti i izvlači novog laufera: njegova je kandidatkinja sada ravnateljica omladinskog kazališta, Žena godine i po mnogima kraljica hrvatskog teatra. Postavlja se, dok se ne izglasaju promjene Zakona, za v. d. intendantice, dugogodišnja ravnateljica Drame bivše intendantice. Ministrica mudro šuti, ali pritisak je prevelik te oni mudraci s početka i ove, 2014., pišu li pišu – provodi se fiktivni, peti po redu natječaj. Kakav natječaj – takvi i programi. Uz Gradonačelnikovu kandidatkinju za koju sve više govore da postaje i Ministričina (jer su, eto, njih dvoje napokon i to na korist cjelokupne hrvatske kulture postigli povijesni pakt o nenapadanju) javljaju se neplanirano na natječaj i v. d. intendantice, emigrant iz Čilea kojeg eliminiraju jer nije iz EU (?!) i glazbenik koji nema nikakve šanse.

Na ovom mjestu treba na tren usporiti ovaj otužni vodvilj zbog kojeg bi čak i jedna Lady Gaga odustala od svog uvjerenja o teatru koje glasi: "Svim svojim srcem ludujem za kazalištem u kojem nema stanke, pauzu u teatru ne podnosim!"

Dakle, Kazališno vijeće ovaj put mora prespavati provedbu svojeg Petog evanđelja jer po novom Zakonu ne smije davati nikakvo mišljenje o programima ni razgovarati s kandidatima, nego u duhu kakva provincijskog poštanskog ureda samo može otvarati kuverte i slati ih dalje u Ministarstvo i Grad. U natječaju se, kao i obično, traži da kandidati predaju "četverogodišnji program rada koji obavezno sadrži financijski i kadrovski plan ostvarenja predloženog programa". Pročitala sam ih nekidan sve, s velikim zanimanjem. Dakle, dva od tri od programa ni približno ne sadrže sve potrebne elemente, upravo im nedostaju ti "nevažni" dijelovi kao što su financijski i kadrovski plan. Ovaj put to za mudrace iz Kazališnog vijeća ne predstavlja nikakav problem, kao ni za Ministricu, još manje za Gradonačelnika, pa postaje jasno da je i u ovoj rundi važno TKO, a ne ŠTO.

Pa kakav je zapravo taj pobjednički program koji je ovih dana toliko razbjesnio mnoge zaposlenike HNK da su, mimo svoje tradicionalne šutnje, izašli van s otvorenim pismom u kojem traže poništenje Natječaja?

Doista, ne sadrži nikakav financijski plan, ne sadrži ni kadrovski, iako se na više mjesta najavljuju otpuštanja opernog i baletnog zbora, a sudbina je dramskih umjetnika dubiozna. Ostatak programa čini iznimno velik popis želja u pravcu korjenitih, pa i iznenađujućih promjena, no te "želje" ne prati nikakva produkcijsko-organizacijska i financijska razrada. Da na naslovnici i u uvodnom dijelu ne stoji da je to program za HNK, ne bi ga bilo lako povezati s ustrojstvom, tradicijom, sadašnjim trenutkom i realnom vizijom budućnosti toga kazališta. O svemu tome zapravo brigu nije vodio ni jedan od to troje kandidata i to je ono što je najtragičnije u ovoj farsi od natječaja. Sve u svim programima vrvi od "lujevske" atmosfere: "Kazalište, to sam ja!" Za razliku od takvih programskih "smjernica", od doista reformski usmjerene uprave HNK trebalo bi očekivati da napokon pokuša, u suglasju s unutarnjim potencijalima toga kazališta i sadašnjim trenutkom, prikazati jasnu projekciju transformacije HNK u suvremenu i relevantnu umjetničku instituciju, pritom jasnije razrađujući estetsko-programske, ali i one, ne manje važne, financijske parametre Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Imao je pravo Diderot – kazalište je doista mjesto gdje su suze zlih i dobrih ljudi izmiješane u istom omjeru. Plakanje se nastavlja, u to možemo biti sasvim sigurni, rijetki su kod nas oni Georgeove sreće i pameti.