Borba svijetle i tamne tvari u kazalištu. S kime je Sila?

Sazviježđe hrvatske kulturne politike prepuno je 'zvijezda' koje čine tek 10% svijetle tvari (Šerbedžija, Udovički, Vujčić, Zlatar-Violić...) i čak 90% tamne (Bandić, Ljuština, Stazić, Stazić, Stazić)

Ministarstvo kulture objavilo je napokon rezultate natječaja za Javne potrebe u kulturi RH i time mnoge razočaralo, neke s pravom razbjesnilo. Ove godine kasnilo se s objavom kao nikad dosad, rezovi su brojni, objašnjenja slabašna, no osim rezova mogu se uočiti i neka iznenađujuće visoka povišenja. Nemalo iznenađenje u javnosti izazvalo je višestruko povećanje subvencije privatnom festivalu Ulysses Theatre na čijem su umjetničkom čelu glumački velikan Rade Šerbedžija i vrijedna redateljica Lenka Udovički.

Dakle, u svoje trinaesto ljeto šarolika ekipa festivala kojega sami nazivaju «poželjnim umjetničkim doživljajem» i čija je siva eminencija već jedanaest godina svemoćni Duško Ljuština, dobit će od države, iz dviju uprava Ministarstva (one za dramu i one za međunarodnu suradnju) čak 800 tisuća kuna. Što je, u odnosu na prošlu godinu, povećanje gotovo trostruko! Naime, lani im je Ministarstvo dodijelilo visokih 300 tisuća, iako im je i ove godine, kao i prošle, Vijeće za dramsku umjetnost (kojim predsjedavam pa, eto, znam iz prve ruke) odobrilo mnogo manje – realnih 100 tisuća.

Što se to dogodilo u godinu dana u misiji toga festivala da je izazvalo takvo udivljenje u Runjaninovoj pa su odlučili jednoj privatnoj manifestaciji, mimo odluka savjetodavnoga stručnog tijela, dodijeliti više sredstava nego nekim nacionalnim festivalima?

Baš ništa, jer Ulysses i dalje ostaje pri istoj programskoj shemi: jedan premijerni naslov, nekoliko repriza prošlogodišnjih uspješnica, koncert-dva, masterclass. No, ne mogu se u analizi zaobići veliki troškovi toga ljetnog eventa koji su doista svjetskih razmjera: za honorare planiraju potrošiti gotovo milijun kuna, za promidžbu skoro 300 tisuća, a za prijevoz gotovo pola milijuna – svote dostojne velikih državnih institucija.

Hrvatska je, naime, zemlja grandiozne festivalizacije, ima na stotine festivala, javnih i nezavisnih, iz proračuna Ministarstva sufinancira ih se čak stotinjak, no među njima je tek pet nacionalnih. To su: od glazbenih, Varaždinske barokne večeri (dodijeljeno 700 tisuća kuna) i Osorske glazbene večeri (600 tisuća), zatim Međunarodni dječji festival Šibenik (600 tisuća) te oni tradicionalno «državni» i programski mješoviti, Splitsko ljeto s gotovo dva milijuna i Dubrovačke ljetne igre s četiri milijuna kuna za program.

S novim odlukama Ministarstva kulture, samo dva potonja (ujedno najstarija i – još uvijek, iako neopravdano – najuglednija u zemlji) imaju veću subvenciju od privatnog festivala na Brijunima koji postoji tek dvanaest godina i koji je dosad bio izdašno financiran i od grada Zagreba i od Istarske županije, turističke zajednice, MORH-a itd. itd.

Rečeno jezikom suhe analitike: prvi put od nastanka države, hrvatski će porezni obveznici za jedan privatni festival i službeno izdvajati više nego za čak tri nacionalna!

U ovom kontekstu ne može se ne primijetiti da je jedini festival hrvatske drame, splitski Marulićevi dani, financiran s tek 370 tisuća kuna. Ako pak bacimo pogled na ostale utjecajne hrvatske festivale koji njeguju suvremeni izričaj i čiji je ugled neupitan u struci, ali i mnogo šire, dobit ćemo još pogubnije rezultate: FEN – izvrstan opatijski festival nezavisnog kazališta dobio je tek 50 tisuća, dok po mnogima ponajbolji hrvatski festival, onaj Malih scena u Rijeci, godinama ne može računati na više od 300 tisuća.

Nadalje, privatni i sve uspješniji nezavisni IKS festival iz Splita će se, unatoč izvrsnosti i teškoj situaciji sa splitskim Javnim potrebama, ove godine morati snaći sa svega 30 tisuća.

Gdje je tu logika?

E, pa logika je, nažalost, sasvim jasna i mora se promatrati u svjetlu novih idiličnih odnosa ministrice Zlatar Violić i zagrebačkoga gradonačelnika Bandića čiji je dugogodišnji glavni savjetnik za kulturu kako lokalnih, tako i globalnih «strategija» zakulisnog tipa ujedno i producent brijunskog festivala.

Sada taj najutjecajniji hrvatski kulturtreger mora silom zakona u mirovinu, ali mu se, eto, treba osnažiti ljetna igračka, neka se opuštenije zabavlja ljeti na Titovu otoku kad već ne može i dalje diktirati pravila na prostranoj livadi zagrebačke kulture.

Barem ne službeno i javno.

Pogledamo li unatrag, vidjet ćemo da je jedna od najmoćnijih interesnih skupina hrvatske kulture izabrala za mjesto svoje ljetne praktike prelijepe Brijune još 2002., godinu dana nakon što su Rade Šerbedžija i, nažalost pokojni, književnik Borislav Vujčić ondje započeli s ljetnim priredbama zanimljive i dosta jasne vizije festivala drugačijeg od ostalih, pomalo umornih domaćih manifestacija.

No, sve od 2002. godine, bez obzira na to što nisu službeno upisani u organigram festivala, uz Ljuštinu – producenta, kao suradnici u logistici prisutni su, uz njegove zaposlenike iz Kerempuha, i njegovi najbliži ljudi: Nenad Stazić, zastupnik pa potpredsjednik Hrvatskog sabora, na Brijunima zadužen za smještaj umjetnika i gostiju; njegov brat Darko Stazić, dugogodišnji ravnatelj Dramskog kazališta Gavella (ujedno i vjenčani kum Duška Ljuštine), zadužen za vrlo važan festivalski post – šank festivala. Naravno, kao neizbježan ukras, tu je i supruga Darkova, a šogorica Nenadova, Stela Telebuh Stazić, kuma Duška Ljuštine, bivša kozmetičarka i do nekidan poslovna ravnateljica HNK-a u Zagrebu, sada šefica marketinga istoga kazališta. Ondje je zadužena za animiranje i lobiranje onih esdepeovaca i esdepeovki koji vole ugodne ljetne trenutke (valjda nakon tako teških političkih bitaka tijekom godine) kratiti upravo na Brijunima.

Pogledamo li to šaroliko obiteljsko-kumsko-prijateljsko društvo kroz shematsku prizmu, nametnut će se piramida specifičnog «javno-privatnog partnerstva» na hrvatski način: producent jednog od najskupljih hrvatskih festivala zapravo je ravnatelj javnog kazališta, osoba zadužena za raspoređivanje po sobama (1 euro za noć) zastupnik je Hrvatskog sabora, upravitelj šanka ravnatelj je drugoga javnog kazališta dok se marketingom bavi zaposlenica središnjega hrvatskog kazališta.

Ne znam kako se takva mreža naziva u Zakonu o radu, ali znam da se u astronomiji objašnjava kao prečkasta spiralna galaktika. Identično onome nebeskom, sazviježđe hrvatske zakulisne kulturne politike prepuno je «zvijezda» koje, upravo kao i u tvorevini znanoj kao Kumova slama ili Slamotres, imaju tek 10 % svijetle tvari (Šerbedžija, Udovički, Vujčić i ovim rezultatima teško uzdrmana Zlatar-Violić...) i čak 90 % tamne (Bandić, Ljuština – Stazić – Stazić – Stazić, pomoćnik ministrice Stojsavljević, zaposlenici Kerempuha i mnogi drugi).

Gdje je uzrok ovim patološkim pojavama?

Slikovito rečeno, u nemoći bijele i svemoći tamne kazališne tvari jer potonju koja, poput svemirske, emitira i reflektira svoja zračenja skriveno, ne možemo vidjeti pa se (baš kao i u astronomiji) njeno postojanje dokazuje posredno – promatranjem njezina učinka na druge, lakše uočljive objekte, u ovom slučaju na posve privatizirane i upropaštene javne kazališne pogone diljem Hrvatske.

No, poznavanje tamne tvari omogućuje i bolje razumijevanje, kako dosadašnjeg, tako i budućeg razvoja svemira zvanog hrvatska kultura.

I za Ulysses Theatre, ali i Ministarstvo kulture i brojne urede za kulturu na lokalnoj razini koji su u posljednja dva desetljeća neznanjem, klijentelizmom i sveopćom nebrigom polako pretvarane u tamnu tvar, vrijeme promjene odavno je prošlo.

Možda je upravo neopoziv odlazak Duška Ljuštine i njegovih ljudi u totalnu mirovinu onaj trenutak u kojem će «svijetla tvar» našeg teatra dobiti pravu prigodu, a dokumenti Javnih potreba u kulturi napokon odražavati pravo stanje stvari.