Treba čitati knjige. Čitanje knjiga širi naše vidike, svjetonazore i znanje. Ono nam obogaćuje vokabular, intelekt i duh, ukratko - čini nas boljim ljudima.
Svatko ima svoje knjige. Netko voli književnost, romane, poeziju. Netko voli usko određenu literaturu, znanstvenu, religijsku...
Ima bezbroj oblika i sadržaja koji se prepliću među svim tim koricama. Ako ne čitate a imate afinitet prema pisanju, prijeti vam opasnost da završite kao autor degradirane ili degenerirane književnosti na nekom solidnom kulturnom portalu.
Mene osobno nije briga niti me strah takve sudbine jer volim forme koje su toliko kratke da nitko ni nema potrebu prigovarati.
Osim toga, redoviti sam posjetitelj sajma knjiga. Nekada sam kupovao bolesno puno knjiga koje sam gutao kao plamen. Zadnjih godina više služim da radim gužvu i pridržavam vrećice bivšim djevojkama dok one kupuju knjige koje ja ne bih uzeo ni da se dijele besplatno.
Moje zadovoljstvo se sastoji u nečemu drugom. Ja sam magnet za pacijente. Ako u radijusu od 100 metara postoji netko barem marginalno lud, nema dvojbe da će mi doći i ispričati mi sve što ga muči i interesira. Velesajamski paviljoni su, hvala Bogu, krcati najrazličitijom ekipom, pa sam došao cinizmom naoružan i spreman.
Dok sam u beskrajnoj dosadi čekao kraj štanda nekog izdavača kojemu je jedina izvjesna budućnost stečaj i tupo buljio pritom u daljinu, snimio sam da me netko s druge strane paviljona gleda ravno u oči.
Izoštrio sam pogled, mislio sam da je netko poznat, nije bio. Taj lik je pošao prema meni bez skretanja ili obzira za ljude koji su mu bili na putu. Razbacao ih je okolo kao Holdingova grtalica, bez ikakvih emocija. Prišao je i ljubazno mi se obratio.
- E oprosti, jel te mogu nekaj pitat?
Obično je takvo pitanje uvod u žicanje. Klošari su se zadnjih godina stravično upristojili. Više se ne nastupa navalentno, nego se fino pita. Ima nade za civilizaciju. Ali ovaj lik nije djelovao kao žicar, niti je bio.
- Reci..., odgovorio sam.
- Imam nešto za tebe, ako si zainteresiran, rekao je i pružio mi letak.
Vrlo oskudnog i minimalnog dizajna, na njemu je pisalo vrijeme i mjesto nekog predavanja. Bogumili. Bogumilsko predavanje o Bogumilima. Ne znam o njima gotovo ništa, znam da su neka kršćanska podsekta, ili kako si vole tepati, zajednica. Što se mene tiče, oni se razlikuju od ostalih sekti po tome što stavljaju naglasak na nešto neutemeljeno za razliku od drugih koji stavljaju naglasak na nešto drugo neutemeljno. Vratio sam mu letak i zahvalio se.
- Hvala ti puno, frende. Ali ja nisam vjernik, možda da...
- Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne!, prekinuo me usred rečenice, nasmijao se i rekao, krivo si shvatio...
- Da?
- Ma ne, buraz..., rekao je i primakao mi se baš blizu, bratimski i s povjerenjem, pa me pitao - jesi čuo ti kad za Atlantidu?
Sve mi je bilo jasno. Neka munja. Predavanje o Atlantidi. Intuitivno sam znao da ne može biti ništa normalno, ali nadao sam se, zaista jesam. Atlantida, buraz. Uopće nisam htio zamisliti koja bi količina mentalne balege bila iznesena na takvom predavanju. Sigurno bi se našlo tu vanzemaljaca, Masona, kataklizmi, izgubljenih tajni i drugih kvazimisterioznosti...
- Ma ne, buraz... Jesi čuo ti kad za Atlantidu?, glasilo je pitanje.
Nisam baš oklijevao s odgovorom.
- Da čuo? Bio, rekao sam i vratio mu letak.
Tip me u nevjerici pogledao, uzeo letak i pobjegao. Sigurno si je mislio da je naletio na luđaka.
Bilo bi ga je kasnije toliko žao da sam ga tražio po Velesajmu da mu se ispričam i da ipak uzmem letak. Ali nisam ga mogao naći, takvi jedino mogu naći mene.