Čak 20 posto javnog duga stvorio je drugi mirovinski stup

Za razliku od tehničke ministrice rada i mirovinskog sustava Nade Šikić koja je nedavno javnost uvjeravala kako je za hrvatski mirovinski sustav jedini spas da, primjerice, konobari sa 67 godina trčkaraju po terasama s punim tacnama, Ljubo Jurčić, profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, glavni problem u mirovinskom sustavu vidi u mješovitom modelu kojeg je Hrvatska uvela 2002. godine (15 posto doprinosa ide u prvi, a pet posto u drugi mirovinski stup), a koji već dugo služi kao bankomat države. To dokazuje i nedavna prodaja 20,49 posto državnih dionica Končara obveznim i dobrovoljnim (treći mirovinski stup) mirovinskim fondovima, i to samo zato da bi se kratkoročno (neki su izračunali 12 dana) servisirao dug države. Najviše dionica (184.146) kupio je fond Zagrebačke banke AZ OMF koji je ujedno platio najnižu cijenu - 675 kuna po dionici. Najskuplje dionice platio je Ersteov mirovinski fond. Kupio je 45.000 dionica po cijeni od 711 kuna po dionici.

Da bi se bolje razumjelo što se zapravo dogodilo s hrvatskim mirovinskim sustavom, valja podsjetiti i na razdoblje do 2002. godine. Početkom 90-ih započeo je proces u kojem je mirovinski sustav služio i još uvijek služi kao socijalni amortizer, pa kad se u divljoj privatizaciji nije znalo što napraviti s radnicima prilikom „oslobađanja“ tvornica od zaposlenih ili kada su se vraćali s ratišta (danas to rade kada se žele riješiti starijih radnika), bilo ih je najlakše potjerati u prijevremene ili braniteljske mirovine. Usporedo s osiromašenjem onih koji su mirovine doista zaradili svojim radom, godinama se podebljavao i broj onih koji su mirovine dobivali zbog nekog povlaštenog statusa.  Pa su onda uz bivše partizane, mirovine počeli dobivati i bivše ustaše, politički zatvorenici u bivšem sustavu, akademici, ustavni suci, saborski zastupnici, itd.

Udar na deficit

Ne pojašnjavajući ove glavne uzroke rasta broja svih onih koji su ovisili o mirovinskom sustavu, Jurčić je kazao kako je Hrvatska zbog mirovina bila u deficitu i prije 2002. „Kada je pet posto doprinosa otišlo u 2. mirovinski stup, to je država morala nadoknaditi. Time je dodatno povećan hrvatski deficit. To je prvi i glavni problem tadašnje mirovinske reforme, a drugi je rizik tržišta kapitala jer mirovinska štednja u drugom stupu je po definiciji špekulacijski kapital“, kazao je Jurčić, dodavši i kako Hrvatska u tom trenutku nije imala ni financijske, ni gospodarske ni kapitalne uvjete da uvede takav sustav. Prvo, odlaskom u drugi stup izgubilo se negdje oko 400.000 uplatitelja u 1. mirovinski stup, a više od 300.000 ljudi koji su otišli u mirovinu  došlo je na jasle mirovinskog fonda. U toj se situaciji, dakle, povećao pritisak na 1. mirovinski stup, a istovremeno se iz fonda uzelo pet posto uplaćenih doprinosa. „To je bio zločin prema hrvatskom financijskom sustavu“, ocijenio je .

Jer, kako je pojasnio, ono što je oduzeto, državi se, koja se zadužuje kod četiri obvezna mirovinska fonda, vraća uz visoku kamatu. To je, kaže, razumnom čovjeku vrlo teško shvatljiva konstrukcija. Prinos OMF-ova je veći, ako novce od mirovina državi posuđuju po većim kamatama. Više od 70 posto novca posudili su našoj vlastitoj državi. Država je tako povećala deficit, zbog čega se profesorima, doktorima, itd., smanjuju plaće, a reže se i na svim drugim razinama.

„Za ovakvu mirovinsku reformu koju je Hrvatska uvela, državni je proračun u tom trenutku trebao biti u suficitu za iznos povećanih transfera u mirovinski sustav, a kako toga nije bilo – nama je više od 20 posto javnog duga stvorio 2. mirovinski stup“, tvrdi. Sada smo pod paskom Europe ni zbog čega drugog nego zbog javnog duga. Da nije bilo toga, naš bi deficit bio oko 70, a ne gotovo 90 posto BDP-a.

Australski primjer

U budućnosti prinosi OMF-ova neće biti veliki jer su kamate niske, a svakih osam do 10 godina dogodi se i kriza u financijskom sektoru, pa ako netko odlazi u mirovinu u vrijeme krize – može se dogoditi i da dobije više nego dvostruko manje od onog što je uplaćeno.

„Moj je prijedlog da se ušteđeni novac zamrzne te vrati u 1. mirovinski stup i više ne bi bilo deficita u državnom proračunu. Drugi stup bi trebao postati dobrovoljni, dakle da u njega ulažu oni koji to žele i mogu. Druga mogućnost je da se članovi 2. mirovinskog stupa u roku od primjerice godine dana, ako to žele, mogu vratiti u 1. stup. Dakle, ne bi ga ukidao, nego bi građanima ostavio mogućnost izbora da ostanu u drugom ili se vrate u prvi stup. Država to, po meni, građanima treba omogućiti“, istakao je naš sugovornik.

Ima Jurčić kritiku i za novinare. Kaže, vlasnici obveznih mirovinskih fondova su banke, a one se s novinarima svako malo dogovore „kako je postojeći sustav najbolji na svijetu“. A nitko ne pita gdje današnje uplate završavaju, je li novac transparentno uložen, zašto se ulaže u tvrtke koje su bilježile gubitke ili u kojima se događao kriminal, itd.

Zaključio je kako su mirovine socijalna, a ne kapitalna kategorija. Smatra da su mirovine obveza države prema starim ljudima. Podsjetio je na primjer iz Australije, u kojoj svi oni koji nisu iznimno bogati, sa 65 godina imaju pravo na mirovinu bez obzira što možda u životu ništa nisu radili. Dakle, oni imaju socijalni sustav u kojem nitko, a pogotovo stari i nemoćni ne moraju prekapati po kontejnerima da bi kupili komad kruha. Vrijeme je, dodao je, da se odlučimo hoćemo li imati ekstremni kapitalistički sustav ili će naše društvo ipak bar malo biti socijalno i solidarno. Smatra da je najveći problem u našim političarima koji ne znaju što rade, a među njima ima i onih kojima iz privatnih interesa odgovara da sustav ne funkcionira.

Neprihvatljivo povećanje

Dugogodišnja sindikalistica i članica Ženske fronte za radna i socijalna prava Jagoda Milidrag Šmid, slaže se da je mirovinski sustav od 90-ih na ovamo služio kao socijalni amortizer i da se u njemu nakupilo svašta. U Europi, kaže, ne postoji mirovinski sustav kao što je naš. On je stvoren pod pritiskom Svjetske banke koja je uvjerila tzv. tranzicijske zemlje da se dio mirovinske štednje kapitalizira, što su u startu odbile Slovenija i Češka, koje su tada pravilno ocijenile da bi im to stvorilo preveliki fiskalni teret na vrlo dugi rok. Hrvatski građani natjerani su da dio doprinosa koji su zaradili, uz veliki rizik povjere financijskim institucijama koje su vrlo zatvorene za javnost i naplaćuju visoke naknade za upravljanje tim fondovima. Povećanje izdvajanja za drugi stup, što se godinama traži, smatra apsolutno neprihvatljivim. To bi, kaže, građanima donijelo dodatnu nesigurnost jer im nitko ne jamči da neki od tih fondova u budućnosti neće bankrotirati.

Smatra kako prvi stup treba osnažiti, a sve grupacije koje primaju povlaštene mirovine (saborski zastupnici, ustavni suci, akademici i njihove udovice, itd.), trebalo bi vezati za realno odrađeni radni staž, odnosno izjednačiti sa svim ostalim socijalnim kategorijama. Povlaštene braniteljske mirovine koje nisu vezane uz radni staž ili invalidnost, trebalo bi izdvojiti iz mirovinskog sustava. Ocijenila je kako je postojeći mirovinski sustav nepošten i neustavan jer ne jamči jednakost građana te da saborski zastupnici i ministrica Nada Šikić, građanima, a posebno mladima, nude trajnu nesigurnost, a sebi su osigurali osnovicu za mirovinu socijalističkiju od one koja je bila za vrijeme Jugoslavije. Uz to, oni koji su mirovinu zaradili isključivo radom, primaju tako mizerne mirovine da smo na samom dnu Europe, što je – kako je rekla – protivno i dokumentima Vijeća Europe, kao i konvencijama Međunarodne organizacije rada.

Sami OMF-ovi pak ne vide nikakav problem u vlastitom postojanju jer kako navode u zajedničkom izvješću o poslovanju u 2015., „sadašnji mirovinski sustav u budućnosti neće imati problema s financijskom održivošću, tj. ne bi trebalo doći do prekomjernog rasta javnih izdataka za mirovine, i to usprkos negativnim demografskim tendencijama. Naime, u budućnosti će doći do aktiviranja mirovina iz 2. stupa te će posljedično tome doći do smanjivanja isplata iz 1. stupa što će olakšati buduće fiskalne situacije“. Ne navode, dakle, kada bi se to moglo dogoditi, ali i ne dijele dramatičnu zabrinutost za mirovinski sustav ministrice Šikić, kojom je nedavno plašila javnost i zbog koje je građane uvjeravala da se rok za odlazak u mirovinu sa 67 godina mora početi primjenjivati 11 godina ranije nego što je bilo planirano.

Gdje su pare?

OMF-ovi (AZ, Erste plavi, PBZ Croatia, Raiffeisen), u svom izvješću navode i kako je ukupna imovina pod njihovim upravljanjem lani iznosila 74 milijarde kuna što je 22,5 posto BDP-a Hrvatske, čime je premašen minimum od 20 posto kojim se po definiciji OECD-a neki mirovinski sustav svrstava u „zrele“ mirovinske sustave. Dodatno, kažu, Hrvatska je od 2009. među tri vodeće zemlje po rastu udjela imovine mirovinskog sustava u BDP-u.

Podsjećaju da je sličan model uvelo 10-ak zemalja, a hrvatski se, tvrde, ocjenjuje naprednijim modelom jer se posljednjim izmjenama zakona članovima omogućilo da izborom portfelja aktivno utječu na visinu mirovinske štednje (model A – najrizičniji, namijenjen mladima, B – za građane srednje dobi  i model C, najkonzervativniji – namijenjen ljudima koji su pred mirovinom).

Najviše ulažu u domaće obveznice (52 posto), te oko 44 posto u domaće i strane dionice. „Razlog velikoj izloženosti domaćim obveznicama su postojeći zakonski limiti ulaganja (čitaj: država ih je natjerala da je financiraju), ali i nepostojanje drugih kvalitetno pripremljenih projekata u koje bi mirovinski fondovi mogli ulagati sredstva. Uz maksimalnu dozvoljenu izloženost vlasničkim vrijednosnim papirima od 35 posto, ostatak portfelja od 65 posto moguće je razumno uložiti u domaće državne obveznice, jer instrumenti novčanih tržišta ne nude zadovoljavajuće prinose, kao ni obveznice drugih članica EU“, navode.

Bilo bi previše da navodimo i ostale podatke iz izvješća koji mogu poslužiti za kvalitetnu raspravu na svim razinama. Međutim, pitanje je koliko političke elite razumiju što čitaju i žele li nešto mijenjati jer ne treba zaboraviti da je država potakla osnivanje OMF-ova, njihovo upravljanje povjerila bankama i onda zakonom dirigirala u što smiju ulagati. Dakle, nije isključivo greška ni u OMF-ovima koji sudeći po prinosima dobro rade, ali je pitanje, kao što je rekao Jurčić, što se tako povećava državni deficit, a građani ne znaju što se radi s njihovim novcima i kolike će im mirovine doista biti u trenutku umirovljenja. Na potezu su mirovinci koji puno toga moraju objasniti.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu

cak-20-posto-javnog-duga-stvorio-je-drugi-mirovinski-stup-4703-5540.jpg

„Građanima treba ostaviti mogućnost izbora da ostanu u drugom ili se vrate u prvi stup“, kaže profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ljubo Jurčić
„Građanima treba ostaviti mogućnost izbora da ostanu u drugom ili se vrate u prvi stup“, kaže profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ljubo Jurčić
Foto: 
Hrt.hr

cak-20-posto-javnog-duga-stvorio-je-drugi-mirovinski-stup-4703-5541.jpg

U Europi ne postoji mirovinski sustav kao što je naš, stvoren pod pritiskom Svjetske banke koja je uvjerila tzv. tranzicijske zemlje da se dio mirovinske štednje kapitalizira, što su u startu odbile Slovenija i Češka, kaže sindikalistica Jagoda Milidrag Šmid
U Europi ne postoji mirovinski sustav kao što je naš, stvoren pod pritiskom Svjetske banke koja je uvjerila tzv. tranzicijske zemlje da se dio mirovinske štednje kapitalizira, što su u startu odbile Slovenija i Češka, kaže sindikalistica Jagoda Milidrag Šmid
Foto: 
Youtube.com