CHF slučaj – jučer, danas, sutra

Što imamo, kuda idemo i što možemo realno očekivati ubuduće u vezi s izlaskom iz dužničke krize u CHF kreditima, ali i u vezi sa svim drugim nezakonito ugovorenim kreditima - a to su svi oni krediti u kojima je ugovoreno da će se kamata mijenjati odlukom banke, bez ugovorenih podataka na temelju kojih se kamata smije mijenjati?

Jesu li dužnici u kunskim i euro kreditima svjesni da im banke duguju novac zbog nezakonitih povećanja kamata u njihovim kreditima?

U nastavku slijedi analiza onoga što se dogodilo i predviđanja što bi se eventualno moglo dogoditi u budućnosti, u vezi sa svim kreditima u kojima je ugovorena ništetna odredba o načinu promjene kamate.

 

1. DOGAĐANJA NA SUDOVIMA

1.1. Kolektivni sudski proces

Završen je kolektivni sudski proces, presuđeno je da je 7 od 8 tuženih banaka ugovorilo s dužnicima u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. neodređenu i neodredivu te nepoštenu ugovornu odredbu o načinu promjene kamate, zbog čega je ugovorna odredba o promjeni kamate jednostranom odlukom banke ništetna.

1.2. Prekršajni sudski postupci

Krajem prošle godine pripremljeni su predlošci za dužnike na temelju kojih svaki dužnik može optužiti banku na prekršajnom sudu, jer banke nisu s dužnicima ugovorile fiksni dio kamate, promjenjivi parametar i razdoblja promjena kamata na temelju članka 11.a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK), zbog čega je za svaku banku koja ne ugovori spomenute elemente i za svaki takav ugovor o kreditu predviđena prekršajna kazna 80.000,00 do 200.000,00 kn za banku te 10.000,00 do 50.000,00 kn za odgovornu osobu u banci – temelj za kaznu su prekršajne odredbe iz članka 26. stavka 1. podstavka 28. ZPK-a. Doneseno je već dvadesetak (prema mojim spoznajama) nepravomoćnih presuda na prekršajnim sudovima u Valpovu, Našicama, Bjelovaru, Zagrebu, Rijeci, Umagu, Pazinu i Korčuli, kojima se banke uglavnom kažnjavaju kaznom od 80.000,00 kn te predsjednici uprava banaka kaznom od 10.000,00 kn. Unatoč tome, banke i dalje tvrde da one ne moraju s dužnicima ništa ugovoriti. Uglavnom se banke brane na više načina – one tvrde da dužnici nisu ovlašteni prekršajno tužiti banku, zatim tvrde da one sve rade po zakonu, idu čak tako daleko da tvrde da zakon ne valja, pa stoga po zakonu nije moguće postupiti. Ukupno je dosad podignuto nekoliko stotina prekršajnih tužbi, a negdje sam na društvenim mrežama naišao na podatak da ih ima već oko 5000 – osobno točan podatak ne znam. Ne postoji još niti jedna pravomoćna presuda na temelju koje bi banka i odgovorna osoba morali platiti dosuđenu kaznu u proračun Republike Hrvatske, odnosno ja nemam informaciju da ona postoji.

U zadnje vrijeme pojedine banke zahtijevaju da se odgodi donošenje presude na prekršajnim sudovima te da Prekršajni sud uputi zahtjev EU sudu da on da svoje prethodno mišljenje o konkretnoj problematici. U tome slučaju, tek nakon što se pribavi mišljenje EU suda, naš sud donosi svoju presudu.

Državne institucije, koje imaju ovlast po službenoj dužnosti prekršajno goniti banke – a to su prije svih HNB i mjerodavne inspekcije – zasad ne čine ništa po tome pitanju, a HNB se već izjasnio da on smatra da banke rade po zakonu. HNB je i za način promjene kamate banaka administrativnim odlukama banaka smatrao da je to apsolutno po zakonu, a znamo da je Visoki trgovački sud i Vrhovni sud već odlučio upravo suprotno od tvrdnji koje dolaze iz HNB-a.

HNB više jednostavno nema nikakav autoritet kada je u pitanju nadzor zakonitosti poslovanja banaka.

Vrijeme je da DORH konačno zakuca na vrata HNB-a i pokrene određene sudske postupke protiv te institucije i odgovornih osoba u njoj.

1.3. Privatne tužbe

Dužnici su već i prije pravomoćne presude u kolektivnom sudskom procesu počeli dizati privatne tužbe. Tužbenim zahtjevima se uglavnom traži:

a) povrat preplaćenih kamata + zatezne kamate,

b) jedan manji dio dužnika zatražio je da se njihovi ugovori proglase ništetnima te da se naloži banci da vrati novac koji je primila od dužnika zajedno sa zateznim kamatama.

Presude koje su dosad donesene nisu jednake, a uglavnom se radi o sljedećim nepravomoćnim odlukama općinskih sudova:

a) postoji nekoliko presuda kojima se ugovori o kreditu proglašavaju ništetnima i nalaže se bankama da vrate dužnicima sav novac koji su od njih primile uz obračun zateznih kamata

b) postoji nekoliko presuda kojima se potvrđuje da su ugovorene promjene kamata ništetne, pa se nalaže vraćanje preplaćenih kamata uz obračun zateznih kamata

c) postoji i nekoliko presuda u kojima sud potvrđuje da je način promjene kamate ništetan, ali sud ne može utvrditi iznos preplate, pa stoga odbija tužbeni zahtjev za vraćanje preplaćenih kamata.

Sve su te presude zasad nepravomoćne. Nema još niti jedne pravomoćne presude na temelju koje bi nekome tko ima ništetne odredbe o kamati, bio vraćen preplaćeni novac. Dužnici su još uvijek na vjetrometini, unatoč činjenici da u pravomoćnim presudama visokih sudova imaju nepobitni dokaz da su banke s njima ugovorile nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamate, i to u svim kreditima ugovorenim prije 2009. – bez obzira na ugovorenu valutnu klauzulu. Unatoč tome, i dalje je vrlo nejasno kakva će biti konačna sudska praksa u privatnim sudskim procesima.

 

2. POTEZI VLASTI

2.1. Ograničenje kamate

ZPK-om je određeno da kamata u CHF stambenim kreditima od 1.1.2014. ne smije biti veća od 3,23% odnosno izračunom na temelju zakonskih odredaba utvrđena je ta granica od 3,23%. Nažalost, ograničenje ne vrijedi za nenamjenske hipotekarne kredite, čime su bivši ministar Linić i saborski zastupnici teško diskriminirali 5% dužnika u kreditima s valutnom klauzulom CHF. Takav način određivanja ograničenja kamate jest diskriminatorski i time protuustavan, ali se zbog zaštite većine ostalih CHF dužnika ipak nisu učinili nikakvi službeni koraci u smjeru zahtjeva za ocjenu ustavnosti takvih zakonskih odredaba.

Valja napomenuti da se radilo o dogovoru banaka i bivšeg ministra Linića, jer zakonom koji je već bio spreman za donošenje predviđeno je najprije drugačije rješenje – a to je bilo rješenje kojim bi se konačno promjenjiva kamata u svim kreditima dovela u zakonske okvire na način da se u svim kreditima mora ugovoriti početna fiksna marža u skladu s uvjetima koji su vrijedili kada je kredit ugovaran.

Bivši ministar za tako nešto jednostavno nije imao niti hrabrosti niti potrebnoga znanja, pa je stoga u 5 do 12, umjesto zakonskog rješenja utemeljenog na pravnim normama koje je već bilo spremno na saborskim klupama, predložio „vatrogasnu sindikalnu“ mjeru u obliku ograničenja kamate. Prvim rješenjem bilo je predviđeno da banke s dužnicima ugovore početnu fiksnu maržu, na temelju početne kamate i početne vrijednosti promjenjivog parametra, jer je to jedina marža koja prema temeljnim obvezno pravnim načelima smije biti upotrjebljena kod izračuna visine kamate. Da je naloženo zakonom da se ugovori početna marža sa svim dužnicima, danas bi većina CHF dužnika, ali i ostalih dužnika, potpuno izašla iz skupine nenaplativih kredita. Uslijed kukavičke promjene odluke, vjerojatno pod pritiskom bankarskog lobija, ipak na kraju nije donesena zakonska norma kojom bi se ništetna kamata aneksom ugovora preuredila odnosno konvertirala u ugovornu odredbu utemeljenu na zakonu.

2.2. Zamrzavanje tečaja CHF

Nakon šokantnog skoka CHF-a početkom 2015., zakonom je zamrznut na jednu godinu tečaj CHF-a na razini 6,39 kn za 1 CHF, ali samo za otplatu redovnih anuiteta u svim kreditima s valutnom klauzulom CHF. Naizgled je to pomoć koju je kao hitnu intervenciju donijela vlast, međutim, banke su na takav potez vlasti pristale, stoga tu mjeru valja promatrati ipak kao dogovor vlasti i banaka. Vlast je time dobila određene bodove i bolji rejting među građanima, a banke su otklonile opasnost od neplaćanja otplatnih rata u desecima tisuća kredita – jer, vjerujem da niti jednoj banci nije cilj da krediti postanu nenaplativi.

 

3. PREDVIĐANJA

3.1. Nova zakonska rješenja za vraćanje preplaćenih iznosa kamata

Pretpostavljam da će se krajem 2015. predložiti nova zakonska rješenja koja će koliko-toliko olakšati položaj onih dužnika koji već jako teško otplaćuju svoje kredite te će se također omogućiti dužnicima koji nemaju namjeru podići privatnu tužbu da ih banke obeštete po sili zakona.

Već smo vidjeli da je saborski zastupnik Kregar uputio u proceduru prijedlog izmjena Zakona o zaštiti potrošača, kojim bi se omogućilo da dužnici vansudskim putem zatraže povrat preplaćenih kamata. Osobno sam predložio Udruzi Franak da ona putem nekoga od zastupnika kroz amandmane predloži izmjene u tome prijedlogu. Kregarovim prijedlogom propisao bi se zastoj zastare danom podizanja kolektivne tužbe. Predložio sam da se umjesto predloženoga zastoja zastare danom podizanja kolektivne tužbe propiše prekid zastare, što je jedino logično i u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima.

Bitna razlika između zastoja i prekida zastare jest u tome da u slučaju ako bi se priznao prekid zastare, danom pravomoćnosti presude bi se poništila sva zastara koja je protekla prije podizanja kolektivne tužbe te bi tim danom počela ponovo teći, ali od početka, dok u slučaju zastoja zastare nema poništavanja zastare koja je već nastupila na dan podizanja kolektivne tužbe.

Druge dvije bitne izmjene koje sam predložio odnose se na način obračuna preplaćenih kamata – predložio sam da se kod obračuna preplaćenih kamata po sili zakona svakako obračunaju i zatezne kamate, a osim toga da se preplata računa na temelju podešavanja odnosno promjene kamate u skladu s kretanjem Libora i Euribora tijekom otplate kredita, a ne na temelju fiksiranja početne kamate. Tu je došlo do određenih rasprava među dužnicima, gdje dio dužnika smatra kako bi se tim činom kamata ozakonila, pa se više ne bi mogla tužbom tražiti ništetnost ugovora o kreditu na temelju ništetne kamate. Moj laički odgovor na takve prijepore jest sljedeći – NE, tim činom ne ozakonjuje se način promjene kamate, nego se tim činom samo određuje kako se računa vansudski veličina preplaćene kamate.

Naime, da bi se način promjene kamate ozakonio potrebno je elemente kamate ugovoriti između ugovornih strana. Izmjene Zakona o zaštiti potrošača ne propisuju prisilu ugovaranja tih elemenata, niti je prisila novih ugovornih obveza moguća, nego samo propisuju način kako banka obračunava preplatu oštećenim dužnicima te da je onda takav obračun ovršna isprava. Dakle, i dalje nakon takvog postupka postoji mogućnost da se sudski zahtijeva ništetnost ugovora o kreditu, jer u ugovoru i dalje postoji ništetna odredba o cijeni kredita, a budući da je cijena kredita bitni sastojak ugovora, ugovor bez takve odredbe jednostavno ne bi smio opstati. Međutim, kako će na sudovima prolaziti tužitelji koji budu zahtijevali da se ugovori proglase ništetnima – zasad nitko ne može sa sigurnošću prognozirati. Zbog toga je moje mišljenje da obračun valja propisati na temelju početne fiksne marže koja nikada nije ugovorena i na temelju kretanja promjenjivog parametra, Libora i Euribora u kreditima s valutnom klauzulom odnosno na temelju kretanja prosječne kamate na oročenu štednju u kunskim kreditima.

3.2. Konverzija CHF kredita

Ono što dužnike u CHF kreditima najviše zanima, svakako je potencijalna konverzija CHF kredita u kunske ili euro kredite po tečaju koji je vrijedio na dan podizanja kredita. Banke se protive tome rješenju i uglavnom predlažu da se ususret izlazi samo najugroženijim dužnicima, koji zbog teškog materijalnog stanja nikako ne mogu više otplaćivati svoje kredite.

Međutim, konverzija svih CHF kredita ipak je moguće. Ako nije moguć dogovor vlasti i banaka oko toga problema, onda bi vlast trebala dodatnim legalnim pritiscima „nagovoriti“ banke da ipak pristanu na konverziju. Trošak konverzije jednostavno moraju snositi isključivo banke. Banke su putem forward ugovora s valutnim swapom iz svojih bilanci kroz vanbilancu iznijele barem 10 milijardi kuna svojim bankama maticama, a na nezakonitim povećanjima kamate stekle su bez osnove cca. 3 milijarde kuna. Država je vrlo inertna po tome pitanju, a mogla je već vrlo jednostavno istražiti tokove novca – trebalo je istražiti sve forward ugovore banaka unazad 5 godina i vidjelo bi se kolika je količina novca nepovratno otišla prema bankama maticama, a sve uz pokriće u propisima HNB-a. Dakle, ako banke nisu spremne na dobrovoljnu konverziju CHF kredita po početnome tečaju, država ima čitav niz legalnih mjera kojima bi mogla „nagovoriti“ banke da konačno prekinu CHF krizu i omoguće dužnicima da konačno odahnu. Što to država može učiniti:

a) ona može propisati porez na svu CHF aktivu banaka (na ukupne preostale glavnice u CHF kreditima građana), pa onda prikupljeni porez kroz porezne olakšice plasirati prema CHF dužnicima

b) država može, a ne samo da može nego i mora, odrediti metodologiju za ugovaranje fiksne marže u kreditima u kojima marže nisu ugovorene i to tako da se marža određuje na temelju uvjeta koji su vrijedili u vrijeme kada su krediti ugovarani; time bi se kamate u svim kreditima, a ne samo u CHF kreditima, smanjile za nekoliko postotnih bodova

c) država može dodatno ograničiti kamatu u svim kreditima u kojima je valuta aprecirala za više od 30% u odnosu na početni tečaj

d) država može pokrenuti prekršajno gonjenje svih banaka koje nisu s dužnicima ugovorile fiksne marže, ili koje ne ugovore te marže nakon što država eventualno propiše novu metodologiju za određivanje marže.

Sve te mjere zasigurno bi doprinijele vrlo brzom rješenju CHF krize i konverziji CHF kredita po početnome tečaju, bilo u kunske, bilo u euro kredite, jer bi bankama bilo puno jednostavnije učiniti potrebne konverzije nego „trpjeti“ legalne mjere pravne države.

3.3. Što radi i što će učiniti vlast

Postavlja se pitanje – zašto ministar Lalovac stalno prijeti bankama, ali ne poduzima nikakve konkretne korake? Kako to da je toliko silno retorički na strani prava i pravde, ali praktično ne poduzima gotovo ništa? Za to vrijeme premijer Milanović obećava da će tečaj ostati zamrznut na 6,39 kn, dokle god je SDP na vlasti.

Nisam prorok, ali meni se čini da vlast čeka izborno vrijeme i tek tada će možda pripremiti zakon za vraćanje preplaćenih iznosa kamata, dok će konverzija kredita biti samo obećanje za poslije izbora, ne bi li se tako dobili dodatni glasovi svih onih ljudi koji očekuju da država riješi njihov CHF problem.

U međuvremenu će se događati povremene medijske predstave. 

 

4. MOJ OSOBNI SLUČAJ CHF

Zaključujem da je i dalje sve vrlo neizvjesno i nitko ne može biti siguran kako će se sve skupa odigrati.

Ne znamo kakva će biti općeprihvaćena sudska praksa u privatnim sudskim procesima.

Ne znamo hoće li ili neće vlast poduzeti aktivnosti koje je već trebala poduzeti.

I dalje imam dojam kao da se čeka nekakva nova pravomoćna presuda.

Sve mi to sliči na čekanje Godota.

Ja osobno sam pripremio privatnu tužbu. Tražit ću da se moj ugovor proglasi ništetnim iz nekoliko razloga:

a) jer sadrži ništetnu ugovornu odredbu o načinu promjene kamate, a ta odredba bitni je sastojak ugovora bez kojeg ugovor ne može opstati

b) jer se radi o tipskome ugovoru u kojemu je banka sa mnom ugovorila ugovorne odredbe na koje kod ugovaranja nisam imao nikakvi utjecaj, nego sam ugovor potpisao po principu „uzmi ili ostavi“ – moja je teza da se u ugovoru nalaze takve ugovorne odredbe koje svojim istodobnim i sinergijskim djelovanjem stvaraju neravnopravnost prava i obveza na moju štetu, a to se odnosi na odredbu o valutnoj klauzuli CHF, o promjenjivoj kamatnoj stopi te o naplati anuiteta metodologijom jednakih anuiteta – svaka od tih odredaba zasebno jest dopuštena, ali sve zajedno takve ugovorne odredbe stvaraju neravnopravnost u pravima i obvezama na moju štetu.

Podredno (alternativno), ako sud ne prihvati moja obrazloženja i tužbeni zahtjev za ništetnost ugovora, tražim da mi se vrate preplaćeni iznosi kamata zajedno sa obračunanim zateznim kamatama, s tim da sam preplaćene iznose izračunao korištenjem početne fiksne marže u iznosu 1,5% (razlika početne kamate 4,2% i vrijednosti 6M CHF Libora koja je na dan ugovaranja kredita iznosila 2,7) uz podešavanje kamate svakih 6 mjeseci nakon prve promjene kamate. Hoće li sud shvatiti i prihvatiti moja obrazloženja – nisam siguran, ali ne preostaje mi drugo nego krenuti u pravnu bitku.