Cijeli hrvatski narod pokušava se pretvoriti u taoce ustaša i njihovih zločina

cijeli-hrvatski-narod-pokusava-se-pretvoriti-u-taoce-ustasa-i-njihovih-zlocina-6953.jpg

Prije nego upitate zašto se kao predsjednik Savjeta Javne ustanove - spomen područja Jasenovac obraćam medijima, a preko njih najširoj javnosti u Hrvatskoj, i zašto to činim upravo sada, odgovorit ću vam poznatom izrekom koja je ovdje apsolutno na mjestu: Tko - ako ne mi?  I kada - ako ne sada?
Prije nego upitate zašto se kao predsjednik Savjeta Javne ustanove - spomen područja Jasenovac obraćam medijima, a preko njih najširoj javnosti u Hrvatskoj, i zašto to činim upravo sada, odgovorit ću vam poznatom izrekom koja je ovdje apsolutno na mjestu: Tko - ako ne mi? I kada - ako ne sada?
Foto: 
JUSP Jasenovac

Koketiranje s ustaštvom ne samo da je našlo odjeka u pojedinim medijima,  nego se uvuklo i u naš obrazovni sustav. Udruženi političko-medijsko-crkveni pothvat, jer ni ovdje ne smijemo zaboraviti rastući utjecaj Katoličke crkve, rezultirao je kroz gotovo tri desetljeća poraznom slikom: društvom u kojem je sve manje onih koji znaju što se doista radilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tko je u tim danima ocrnio, a tko osvjetlao obraz hrvatskoga naroda

Prije nego upitate zašto se kao predsjednik Savjeta Javne ustanove - spomen područja Jasenovac obraćam medijima, a preko njih najširoj javnosti u Hrvatskoj, i zašto to činim upravo sada, odgovorit ću vam poznatom izrekom koja je ovdje apsolutno na mjestu.

Tko - ako ne mi?  I kada - ako ne sada?

Bilo je mnogo povoda i prilika i do sada da to učinimo. Vjerovali smo da će oni koji obnašaju odgovorne dužnosti u Republici Hrvatskoj shvatiti koliko je povijesni revizionizam, bez obzira na to što postaje sve popularniji širom Evrope, štetan za Hrvatsku i za njezinu budućnost.

Vjerovali smo da će katoličko svećenstvo u Hrvatskoj spoznati da je napokon došlo vrijeme za istinu; mada se do dana današnjega nije odvažilo izrijekom osuditi ustaški režim kao zločinački i one svećenike koji su tom režimu pomagali. S druge strane, kriju kao zmija noge, da je na strani Narodnooslobodilačke vojske bilo i katoličkih svećenika, kao i to da ih je bilo i među žrtvama Jasenovca.

Iznevjerili su nas. Ne samo da se vlast nije oduprla, ne samo da nije osudila najgrublje laži koje se pod “firmom” novih znanstvenih spoznaja nude javnosti, nego nerijetko to plasiranje laži aktivno, novčano i na druge načine podupire. A na sve otvorenije neoustaške, dakle: neofašističke provokacije, jer upravo je o tome riječ, Vlast zatvara oči i šuti. Ili ih čak opravdava.

A dio svećenstva podupire povijesni revizionizam, ustupajući crkvene prostore za promocije najgorih egzemplara toga revizionizma, poput knjige o utemeljitelju Jasenovca, Maksu Luburiću, u kojoj nema ni riječi o zločinima koje je Luburić počinio.

Na sve to vlast Hrvatske i vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj šuti.

U danima kada Hrvatskom krstari samozvani povjesničar koji dolazi iz Slovenije, inače Hrvat, i kada otvoreno, najotvorenije do sada, dovodi u pitanje istinu o kompleksu ustaških koncentracionih logora poznatih pod imenom najvećega kao - Jasenovac, mi više šutjeti ne možemo. I ne smijemo. Taj publicist i kvaziistraživač u svom filmu “Mit o Jasenovcu”, logor smrti prikazuje kao nekakav radni i tranzitni logor, u kojem je ipak u četiri godine postojanja umrlo oko 1600 ljudi.

To je tek jedan, mada najeklatantniji primjer ostvarivanja plana koji na mjesto istine želi inaugurirati laž, a na pijedestalu pobjednika u Drugome svjetskom ratu ustoličiti poražene, gubitnike toga rata.

Tezi o ustaškom logoru smrti kao o mitu, suprotstavljamo se istinom, činjenicama i dokazima, kako bismo poručili da je na djelu prizemna i podla prijevara. Jer, upravo sada, tek sada, na djelu je stvaranje mita o Jasenovcu kao o gotovo bezazlenom utaškom radnom logoru, ali usporedo s time i o Jasenovcu koji je nakon oslobođenja godine 1945. funkcionirao kao komunistički logor smrti.

Stoga želim ponoviti sada i ovdje i na svakom drugom mjestu: Jasenovac je bio ustaški koncentracioni logor smrti u kojem je prema nedovršenom popisu žrtava ubijeno preko 83.000 ljudi.

Ovdje je foto-monografija izdana nedavno, ali praktično sakrivena od hrvatske javnosti, knjiga koja dokumentima i fotografijama jasno i nepobitno pokazuje i dokazuje što je Jasenovac bio u vrijeme tzv. NDH. Ona dalje pokazuje i dokazuje da su nakon 1945. itekako provođena iskapanja i što je u tim iskapanjima pronađeno. I ona, napokon, pokazuje u kakvom su stanju logor zatekle jedinice Jugoslavenske armije čime je bolje nego stotinama riječi opovrgnuta priča o poslijeratnom logoru.

Ovo je na činjenicama i dokazima utemeljeno djelo. A ovo što nam agresivno nude novovjeki istraživači, a zapravo prodavači magle i laži, to su mitovi, kojima nas žele vratiti u prošlost. Moram ponoviti: žao mi je što njihovu aktivnost na razne načine potiču, sponzoriraju, ili naprosto toleriraju i vlast i Katolička crkva.

Osim toga, postoje, mada sve rjeđi, preživjeli iz Jasenovca. Jedan od njih danas je pored mene, pa ćete iz usta onoga koji je doživio ustaški Jasenovac čuti što se tamo radilo, tko je radio i kome.

Zašto ovo sve govorim, nadajući se da će doprijeti do hrvatske javnosti? Naprosto zato što smo došli do kritične točke. Relativiziranje ustaških zločina, a Jasenovac je nedvojbeno najveći među njima - stratište Srba, Židova, Roma i Hrvata i drugih neistomišljenika, na djelu je praktično od trenutka stvaranja samostalne Hrvatske.

U obrani od agresije, a i ja sam branitelj, posegnulo se često za najgorim mogućim uzorima: za ustašama koji su svoju vlast uspostavili doslovno na bajonetama fašističkih i nacističkih okupatora, koji su Dalmaciju, dobar dio obale i otoke predali fašistima i koji su na području pod svojim nadzorom od prvoga do posljednjega dana bili krvavi zločinci. Toliko brutalni i svirepi, da je to s vremena na vrijeme izazivalo otvoreno zgražanje, pa i otpor njihovih okupatorskih pokrovitelja.

To koketiranje s ustaštvom ne samo da je našlo odjeka u pojedinim medijima, oni su bili njegovi najglasniji pronositelji, nego se uvuklo i u naš obrazovni sustav. Udruženi političko-medijsko-crkveni pothvat, jer ni ovdje ne smijemo zaboraviti rastući utjecaj Katoličke crkve, rezultirao je kroz gotovo tri desetljeća poraznom slikom: društvom u kojem je sve manje onih koji znaju što se doista radilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tko je u tim danima ocrnio, a tko osvjetlao obraz hrvatskoga naroda.

Istodobno i društvom u kojem je sve više onih koje i ne zanima što se tada događalo, jer im je uspješno “prodana” floskula: dosta nam je priča o ustašama i partizanima.

Zar nije neobično da nam je dosta tih priča kada treba pogledati istini u oči i priznati da su ustaše bili zločinci, a ne domoljubi, vitezovi i sluge domovine. ali da smo nezasitni za tim istim pričama kada treba osloboditelje i pobjednike, borce NOP-a, prikazati kao najgore zločince, koljače i zatiratelje “svega hrvatskoga”.

Javna ustanova Jasenovac i njezin stručni tim postoji da bi se i sačuvala i širila istina o zločinima jednoga režima koji je, prisvajajući hrvatsko ime, bacio tešku ljagu na hrvatski narod. No, mi smo tu u isto vrijeme i da kažemo kako je jedan dio Hrvata bio u ustašama, ali nije točno da su svi Hrvati bili ustaše.

To je osobito važno naglasiti danas kada se pokušava cijeli hrvatski narod pretvoriti u taoce ustaša i njihovih zločina, glorificirajući ustaše i negirajući zločine što su ih nedvojbeno počinili.

Ako me na kraju upitate očekujem li od svega što sam rekao neke konkretne rezultate, odgovorit ću vam ovako: mnogo toga ovisi o vama, o medijima, o urednicima i vlasnicima medija. Znam da ima poštenih novinara, onih koji su otvoreni za istinu, pa i onda kada je ona bolna i neugodna. No, znam i to na kojim principima funkcioniraju današnji mediji.

Da sam ja danas rekao: kao predsjednik Savjeta Javne ustanove Jasenovac priznajem da je u logoru ubijeno ili umrlo tek nekoliko stotina ljudi, a da su tisuće, i to samo Hrvata, tamo pobijene nakon 1945., to bi bila senzacija i osvanuo bih na prvim stranicama novina i na udarnim mjestima u emisijama radija i televizije.

Ja sam, međutim, govorio istinu. I znam na kakvoj je cijeni istina u društvu u kojem živimo. Pogotovo neugodna istina o ne tako davnoj prošlosti.

Moja očekivanja nisu velika I ponekad mi se naši napori čine uzaludnima, ali dobro je rekao Miguel de Unamuno, španjolski pjesnik:

“Kada bih znao da sve ono za što se borim nikada neće pobijediti, ja bih se svejedno borio . . . Lako je moguće da nikada neću pobijediti. Ali, ja ne tražim pobjedu. Ja se borim za ideju koja živi u meni.”

Ideja za koju se borim, ideja i ideal istine i na istini sazdane demokratske Hrvatske, sasvim sigurno nije samo moja i ne živi samo u meni.

Mnogo nas je koji tako mislimo. Koristim priliku da pozovem sve kojima je na srcu budućnost demokratske, tolerantne i civilizirane Hrvatske, ne bilo kakve Hrvatske, nego baš takve, da se pridruže našem glasu prosvjeda.Neka ovo bude poziv na buđenje i ozbiljno upozorenje!

 

(Govor na press konferenciji na temu povijesnog revizionizma 25.10.2018.)