Dalmatinski profiteri bez novca

Mlađa su djeca odavno krenula u školu, starija otišla u Zagreb, apartmani su očišćeni, sezonski radnici otpušteni, improvizirani lokali na plažama i restorani po rivama zatvoreni...

Jesen se polako pretvara u zimu: kiša pada kao da mora, vjetar tuče iz poznatih uporišta, Dalmacija od Senja do Dubrovnika izgleda kao da je ebola pobila što je stigla, zaobišavši na misteriozan način domaći svijet.

Onaj svijet što ne radi u Ministarstvu turizma, niti je u kakvoj cehovskoj, hotelijerskoj, ugostiteljskoj, nevažno kojoj udruzi, pa umjesto da se seli iz jednog u drugi hotelski kompleks koji još uvijek nije zatvoren, ozbiljno razmišlja o tome da se navuče na heroin. Jer, kako je kazao jedan pristojan građanin, muž, otac i  pravnik bez prihoda od rentijerstva i prodaje gotovih girica: „Koja je alternativa? Mrak u pet uri i dugi razgovori sa ženom i dicom, 'Otvoreno' i Navy CSI, pa tako do četvrtog miseca? Jeba te, imaš ti neki bolji prijedlog?“

Jug Hrvatske upao je u procjep između dvije turističke sezone, tih profitabilnih, kratkih, uvijek kratkih ma koliko zapravo trajali, perioda u kojima se jedna nemala regija pretvori u puno toga zbog čega čovjeku dođe da se, čim vidi prvog turistu kako u najbližem dućanu kupuje najjeftiniji mesni narezak, Mozzarelu i Ožujsko pivo, odseli u Liku; da ne misli ima li u krugu od dvjesto kilometara slobodnog parking mjesta, hoće li ostariti čekajući da omladina sa veeelikim torbama zamijeni osam eura u kovanicama, pokušavajući se usput sjetiti kojeg je točno lipnja sve poskupilo sa tendencijom da se ne vrati na stare cijene.

Naš mali svijet uz Jadransko more promijeni se preko noći i to dva puta godišnje, u periodu od sredine lipnja, preko srpanjske rupe do ferragosta, kako se sada zove ono što je nekada bila samo Velika Gospa, ali se proteglo do nedjelje uoči početka školske godine.

Druga promjena je, da ponovimo, ova u kojoj, da i to ponovimo, Gari Cappeli i njegovi službenici, pojačani jakim snagama što u gospodarskoj grani ugostiteljstvo rade kao gazde, sele guzice od resorta do resorta, postavljajući, iz godine u godinu, neko novo pitanje i dajući, normalno, odgovor na njega. Nisu to umjetnici - kao što iznajmljivanje kreveta, točenje pića i serviranje domaćih lignji iz Norveške nije, ma što o tome tvrdili chefovi, nikakva umjetnost – koji samo pitanja postavljaju, dok se od publike očekuje da sama traga za odgovorima.

Uglavnom, ovosezonsko, točnije postsezonsko, hit pitanje postavljeno na nekakvom skupu turističkih znalaca u okolici Šibenika, glasi: zašto se većina restorana u Dalmaciji zatvara kada otputuje  posljednji Skandinavac spreman dati sto kuna za salatu i takvi, dakle zatvoreni, ostaju dok se ne ukaže netko tko kod kuće čašu vina plati kao ovdje butelju?

Odgovor iz istog vremenskog perioda i s istog je: zato što, jednostavno, nemaju za koga raditi. Dalmatinci jedu u svojim kužinama, piju svoja, domaća vina, pravljena po recepturi starih majstora – onoj što kaže da nema te greške koju malo šećera neće ispraviti – i ne pada im na pamet, kako se to kaže među urođenicima, parati novce nad snježno bijelim stolnjacima i u tuđim lisnicama.

Na prvi pogled, sve je u ovoj shemi odnosa, ponudi i potražnji, na tržištu što samo sebe regulira i tako redom, logično. Na svaki drugi, zatvoreni restorani po obali manifestacija su shizofrenije u kojoj se turistički rekordi sukobljavaju s vlastitim posljedicama. 

Milijuni su ljudi, raznih, prošle sezone spavali u Dalmaciji, mahom u apartmanima, jer hotela ima manje nego što treba. Ti isti ljudi, njih na milijune, potrošili su milijarde eura ljetujući i plaćajući, uz ostalo, smještaj onima što su iz naslijeđenih nekretnina jednoga dana bacili stare kauče, regale, masivne fotelje, poskidali goblene, sve očistili i opiturali, pa napunili proizvodima iz Ikee.

Da nam ide kao nikada, da novac stiže kao da od nekoga bježi i da je u 2017. sve višestruko bolje nego je bilo u davnoj 2016., ponavljali su svi kojima je brojanje turista i konverzija njihovih dana boravka u eure posao.

Nije li malo čudno to što u regiji kroz koju je prošlo sedamdeset – osamdeset milijardi kuna i po kojoj su na antialergijskim jastucima spavali milijuni gostiju, domaći svijet - dakle i oni što su iz naslijeđenih nekretnina jednog dana bacili stare kauče, regale, masivne fotelje, poskidali goblene, sve očistili i opiturali, pa napunili proizvodima iz Ikee – ne može sjesti za stol sa snježno bijelim stolnjakom i iz menua uvezanog u kožu naručiti nešto, uz neizbježni aperitiv i prateće vino?

E, nije niti malo, već je sasvim suprotno.

„Događa se jedna sasvim nova ekonomija, koju podržava novi globalni network, gdje odjedanput s jednom aplikacijom dobivamo najveći hotel na svijetu, a to je Airbnb ili najveću taksi službu na svijetu, Uber. Taj novi svijet se naselio i u naše krajeve. London je nedavno zabranio Uber, a u Barceloni i u Chicagu su smanjili Airbnb za 70 posto, sve da bi sačuvali karakter gradskog kvarta, susjedstva, jer ako jedan grad ili njegovo središte postane mjesto na kojem imate samo turiste, to nikako nije dobro ni za grad ni za turiste. Tako se radikalno mijenja kod, DNK gradskog života...  U Splitu je 28 posto mladih ljudi nezaposleno, koji žive u klimatski najljepšem dijelu svijeta. Airbnb je njima, jer su oni digitalno pismeni, a često u obitelji imaju nekretninu, omogućio zaposlenje. Zauzetost stanova gostima u Splitu je dva i pol dana, što znači da oko toga ima posla jer se moraju često mijenjati lancuni i treba se dosta angažirati. Govorimo, dakle, o stalnom poslu koji donosi vjerojatno tri puta više zarade nego da, recimo, predaju povijest u osnovnoj školi. Postoji i kategorija mlađih penzionera koji su isto digitalno sposobni i također slično žive“, kazao je u intervjuu Jutarnjem listu poznati hrvatski arhitekt Vedran Mimica.

Ta „nova ekonomija“ u Dalmaciji je, zapravo, jedina ekonomija izvan javnog sektora i jedina gospodarska grana koja daje barem privid povrata ulaganja. Stihijski turizam porodio je stihijske uslužne djelatnosti, one po defaultu prognale svakodnevni, obični život iz starih gradskih jezgri, u njima podigle vrijednost najmova koja, u konačnici, podrazumijeva visoke cijene konačnih proizvoda i... I krug se, jednostavno, zatvorio. Rijetki koji svoje adrese ne ustupaju dragim gostima nemaju čime platiti ručak skuplji od najniže moguće cijene, dok oni koji i imaju, od turističkog profita stjecanog u tromjesečju žive ostalih devet, školuju djecu, vraćaju kredite i kalkuliraju kako još od garaže napraviti smještajni kapacitet.

Zbog takvih, ovih drugih, događa se da preko cijele godine rade jedino ugostiteljski objekti na najmanje atraktivnim lokacijama, duboko u dalmatinskom zaleđu, tamo gdje je gazda sebi i najmodavac, što u startu njegove cijene čini nižim, baš kao što ga pozicija pretvara u ovisnog o najprije domaćim ljudima, žiteljima gradova koji gube urbana obilježja, pretvarajući se u backpackerska svratišta i nautičarska odmorišta preko sezone, te u pustoš kojom, kada zapuše i padne kiša, bauljaju turistički djelatnici i uposlenici Ministarstva turizma, postavljajući pitanja na koja svakako znaju odgovore. 

dalmatinski-profiteri-bez-novca-6233-7975.jpg

Krug se zatvorio. Oni koji svoje adrese ne ustupaju gostima nemaju čime platiti ručak skuplji od najniže moguće cijene, dok oni koji i imaju, od turističkog profita stjecanog u tromjesečju žive ostalih devet, školuju djecu, vraćaju kredite i kalkuliraju kako još od garaže napraviti smještajni kapacitet
Krug se zatvorio. Oni koji svoje adrese ne ustupaju gostima nemaju čime platiti ručak skuplji od najniže moguće cijene, dok oni koji i imaju, od turističkog profita stjecanog u tromjesečju žive ostalih devet, školuju djecu, vraćaju kredite i kalkuliraju kako još od garaže napraviti smještajni kapacitet
Foto: 
4.bp.blogspot