Damir Imamović: Mi smo sebi davno prestali biti važni

Među žrtvama virusa protiv kojeg se uspješno borimo iako o njemu pojma nemamo, lako bi se mogao naći i novi, sjajni album bosanskohercegovačkog glazbenika Damira Imamovića. „Singer of tales“ trebao je, prvo, biti objavljen početkom prošlog mjeseca, da bi, na inzistiranje engleskog izdavača, izašao u petak, trećeg travnja. Uz taj, ostvareni plan, postoji i lista gradova u kojima bi Imamović trebao nastupiti, samo... Dok svi skupa nešto čekamo, Sarajlija koji, naravno ne jedini, globalizira sevdah je govorio za Forum.tm.

Damire, tvoj novi album nosi naslov „Singer og tales“. Je li ta sintagma koja se može prevesti kao „pjevač priča“ ili kao „pjevač koji priča priče“ jedna od mogućih definicija izvođača sevdalinki? Naravno, isto se može reći i za pjevače u drugim žanrovima, s tim što pjevač sevdaha priča, uglavnom, stare priče, dok nove sprema u ruho prošlosti.

I stare priče su nekada bile nove! Kao što će i ove naše, današnje, nekada biti stare. Mislim da je specifičnost sevdaha više u tome kako se te priče pričaju: kojim stihom, kojim motivima, kojim muzičkim oruđima. Knjiga Alberta Lorda, kojoj je ovaj album na neki način omaž, kod nas je prevedena pred rat kao „Pjevač priča“. Mada često osjetim da se treba pomoći i onim „pjevač koji priča priče“.

U carstvu površnosti, dakle na Wikipediji, nalazi se definicija sevdaha koju je dao Omer Pobrić i ona glasi: „Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ 'bosanska' geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ 'gradska' urbanost, a riječ 'ljubavna' sadržajnu tematiku“. Slažeš li se s tom definicijom?

To je definicija koja se kod nas pojavila u nauci, etnomuzikologiji poslije Drugog svjetskog rata. Prije toga su bile u igri dvije ideološke odrednice: sevdalinka kao muzika „najširih narodnih slojeva“ i „sevdalinka kao pjesma feudalne gospode“. A bio je tu i, unutar srpskog romantizma, pokušaj građenja nečega što se zvalo „umetnička sevdalinka“ kao novi pokušaj građenja nekog našeg „Lieda“. Sa muzikolozima, kao što su Vlado Milošević, Cvjetko Rihtman i drugi, došlo je vrijeme socijalističkog moderniteta kada je bilo potrebno preispitati povijest sevdalinke i nekako je uklopiti u socijalistički imaginarij. Mada definitivno stoji kao historijski vrlo važna, ona je bila danak jednom vremenu modernizacije koje je bilo izuzetno važno, ali mislim i da smo već spremni na neke nove definicije. „Bosanstvo“ više nema isti smisao kao tada. „Urbanost“ više nema isti smisao kao tada. „Ljubav“ progovara novim imenima za koja sam siguran da mnogim konzervativcima ne daju zaspat'.

Na tvom albumu je i sefardska pjesma „Adio Kerida“ koja ničim, osim jezikom, ne odudara od ostalih i na neki način redefinira vezanje sevdaha kao stanja duha za isključivo BiH. Zašto si je uvrstio?

Koncept albuma bio je istražiti vrlo različite rukavce sevdaha i predstaviti za stranu javnost neko moje viđenje te raznolikosti. Mislim da je kultura bh. Jevreja izuzetno važna za ono što danas znamo pod „sevdah“. Drago mi je što kažeš da ne odudara od ostalih. To je i bila poenta. Mislim da ona govori o tome kako Jevreji žale za Španijom na isti način na koji mnogi Bosanci širom svijeta danas žale za Bosnom: kao za bivšom ljubavi s kojom si prekinuo, ali koju ne možeš da preboliš.

U pjesmi „Čovjeku moje zemlje“, ako sam je dobro razumio, ti ne pokazuješ respekt prema onima koji su imali snage i hrabrosti otići u Irsku i Njemačku, Švedsku i Kanadu, već prema onima koji su ostali u BiH. Je li stvarno danas mjera hrabrosti ostati i ne odustati, kako u BiH, tako i oko nje?

Ma ne. Iskreno, pokušavam nikada ne objašnjavati svoje pjesme. Volio bih da one govore za sebe. „Čovjeku moje zemlje“ je nastala u periodu rada na ovom albumu, kada sam bio pomalo i preplavljen emocijama od veličine projekta u koji sam se upustio. Pokušao sam njom zaobići sve standardne „dihotomije“ tipa otići ili ostati. Teško je svima podjednako. To što se meni nigdje ne ide, nikoga ne obavezuje. Kao što nikoga ne bi obavezivalo da sanjam o životu negdje drugdje.

Album „Singer of tales“ ima engleskog izdavača, a surađivao si sa zbilja zavidnom skupinom glazbenika i producenata. Nije rijedak slučaju da autori s Balkana, čim naprave selfie s nekim u liftu u Londonu, to razglase kao globalni uspjeh. Ti, međutim, ništa od toga ne ističeš i ne praviš PR. Zašto? Zato što, suštinski, nije važno nikome osim tebi ili zato što želiš da se o albumu piše samo kao o tvom i djelu tvojih suradnika i suradnica?

Moram priznati da je promocija nešto što, od svih stvari kojima se moram baviti, radim možda najlošije. Ne znam. Nikada nisam bio estradni lik. Sva ta gostovanja u medijima kada nemaš zapravo ništa novo da kažeš, life-style emisije, fotkanje svake budalaštine koju radim za Instagram ...nisam se nikada na to navikao. Promovišem kada imam šta da promovišem. Vjerujem da ljudi koji znaju Derya Türkana znaju koliko je važno da se on pojavi u jednom sevdah projektu. Ili oni koji su voljeli ploče Tom Waitsa, da prepoznaju Grega Cohena i da im je važno da čovjek svira sevdah. Glupo mi je da ja ističem značaj toga što jedan Joe Boyd (Pink Floyd, Nick Drake, REM) producira moju ploču.

Ne znam kako se tebi čini, ali je moj dojam da si ti lako i brzo, kao glazbenik naravno, prestao biti i unuk Zaima Imamovića i sin Nedžada Imamovića i profilirao se kao netko koga se ne poredi sa obitelji niti se od njega očekuje da bude, uvjetno kazano, bolja kopija od originala. Slažeš li se s tom procjenom i jesu li tebi prezime i obiteljski back ground ikada predstavljali opterećenje?

Ima o tome simpatična anegdota: prišao mi čovjek i kaže „Dobar si, al' ono kako je tvoj dedo pjevao Eminu, to nikad niko neće“. Nisam imao srca da mu kažem da je to bio Himzo Polovina, a ne moj djed Zaim. Bilo je u početku tih nesporazuma. Neki ljudi su valjda očekivali da imitiram Zaima ili Nedžada, pjevam njihove pjesme ili šta već. Nikada nisam shvatao otkud to očekivanje. Ali ako neko nije skontao nakon sedam albuma, ne mislim da će ikad skontat'.

Sevdah u BiH prolazi kroz razne faze: od one jugoslavenske kada je bio u tiražnoj sjeni novokomponirane narodne muzike, preko vremena u kojem ga je pokušavao pjevati tko kod je stigao, do ovog doba u kojem se nanovo njeguje ali i uspješno izvozi. Tvoji i koncerti, recimo, Amire Medunjanin su važni događaji i u Sarajevu i u Zagrebu i na puno većem prostoru. Kako ti ocjenjuješ položaj sevdalinke i kako komentiraš tu dobru, globalnu recepciju?

Mislim da svako od nas individualno vrijedno radi i da to polako daje rezultate i za sevdah kao scenu, kao žanr. Radiš lokalno, radiš globalno, tražiš publiku za svoj rad gdje god se prilika otvori. Prije nego su narodnjaci istisnuli sevdalinku, ona je bila broj jedan popularna muzika u cijelom istočnom dijelu Jugoslavije. To je trajalo do druge polovine 1960-ih. Zbog toga danas kod nas postoji očekivanje da sevdalinka ponovo zadobije taj status. Ja mislim da je to nemoguće. Čisto sumnjam da pjesme koje traže nešto više pažnje mogu postati najtiražnijim proizvodom. Ima tu još jedna stvar: mislim da smo mi kao kolektiv, kao društvo, kao zajednica, sebi davno prestali biti važni. Potpuno smo se prepustili čekanju „da vidimo šta će stranci reći“. Kako u politici, tako i u kulturi. Nijedan film, knjiga, muzički album, nema tu snagu ako neko iz Londona ili New Yorka ne vidi u tome neki smisao. Ipak, ja ne volim da crnjačim oko toga. Tu treba vidjeti priliku. Za nadati se da će neki novi klinci naučiti nešto iz toga i odmah „pucati na veliko“: pokušati svoj rad plasirati na međunarodnoj sceni i neprestano podizati standarde.

Kako će sada, u ovim novim, sumanutim okolnostima, kojim ritmom i gdje sve, recimo tako, živjeti „Singer of tales“?

Ako nas epidemija korona virusa ne spriječi, po prvi put bih trebao svirati u Velikoj Britaniji, u Londonu na poziv Barbicana, zatim u Manchesteru i Brightonu. Nakon toga slijede koncerti u Danskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje. Posebno izdvajam važne i velike festivale kao što su Music Meeting u Nijmegenu (Nizozemska) i festival klasične muzike u Dortmundu Klangvokal (Njemačka).

Politiku, znam, pratiš i ne praviš se da si od onih umjetnika koji su kao iznad te „primitivne“ djelatnosti čiji je utjecaj na svačiji život ogroman, ma koliko se neki pravili da nije. Je li, kako izgleda gledano sa strane, BiH nedavno opet bila na rubu sukoba ili je prolazila kroz još jednu epizodu „neizbijenog mira“?

Znaš kako tu stvari stoje?! Isto onako kako je nama klincima u ratu, u jednom momentu, jednostavno dosadio rat, i nastavljali smo živjeti svoje živote, bez obzira na užasno stanje, na isti način danas - dosadilo nam je više to neprestano življenje u krizi i nemamo druge nego ići dalje. Poezija moje generacije staje u stih Semezdina Mehmedinovića: „Rat je i ništa se ne dešava“. Na sve te granate i užase rata se čovjek u jednom momentu navikne. Koliko god to sumanuto izgledalo. Na potpuno isti način, danas nam je kriza postala samo još jedan od signala u svakodnevnoj kakofoniji. Moraš to sve nekako pomnožiti s nulom ako misliš biti kreativan, živjeti svoj život. Poznajem mnogo ljudi koji svoje živote žive između dvije zapaljive izjave nekog političara. A život ide. Ima ona dobra izreka: „Boj se ovna, boj se govna. Kada ćeš živit?!“.

Na kraju, postoje li političke, hajde da ih tako definiramo, angažirane sevdalinke i trpi li uopće sevdah tu vrstu angažmana?  

Sevdalinka je suštinski glas emancipacije. Na mnogim poljima. Čak mislim da, ako danas pogledate tijelo žanra sevdaha, sa svim tim starim pjesmama koje nam možda iz današnjeg konteksta nisu ni posve jasne, postaje jasno da su na tom tijelu još uvijek vidljivi ožiljci prošlih emancipacija. Te ožiljke se nastojalo zaliječiti, prekriti ih raznim ideološkim flasterima, ali mislim da upravo moja generacija s golemom mukom skida te zakrpe i hoće dati dignitet tim ožiljcima. Neka se vide ožiljci, neka na njih budemo ponosni.

damir-imamovic-mi-smo-sebi-davno-prestali-biti-vazni-7397-10011.jpg

„Vjerujem da ljudi koji znaju Derya Türkana znaju koliko je važno da se on pojavi u jednom sevdah projektu. Ili oni koji su voljeli ploče Tom Waitsa, da prepoznaju Grega Cohena i da im je važno da čovjek svira sevdah. Glupo mi je da ja ističem značaj toga što jedan Joe Boyd (Pink Floyd, Nick Drake, REM) producira moju ploču“, kaže Damir Imamović
„Vjerujem da ljudi koji znaju Derya Türkana znaju koliko je važno da se on pojavi u jednom sevdah projektu. Ili oni koji su voljeli ploče Tom Waitsa, da prepoznaju Grega Cohena i da im je važno da čovjek svira sevdah. Glupo mi je da ja ističem značaj toga što jedan Joe Boyd (Pink Floyd, Nick Drake, REM) producira moju ploču“, kaže Damir Imamović
Foto: 
Promo

damir-imamovic-mi-smo-sebi-davno-prestali-biti-vazni-7397-10013.jpg

„Poezija moje generacije staje u stih Semezdina Mehmedinovića: 'Rat je i ništa se ne dešava'. Na sve te granate i užase rata se čovjek u jednom momentu navikne. Koliko god to sumanuto izgledalo. Na potpuno isti način, danas nam je kriza postala samo još jedan od signala u svakodnevnoj kakofoniji“
„Poezija moje generacije staje u stih Semezdina Mehmedinovića: 'Rat je i ništa se ne dešava'. Na sve te granate i užase rata se čovjek u jednom momentu navikne. Koliko god to sumanuto izgledalo. Na potpuno isti način, danas nam je kriza postala samo još jedan od signala u svakodnevnoj kakofoniji“
Foto: 
Promo