Damir Karakaš: Valjda je zbog mene u Lici nastala kletva, dabogda ti dite bilo pisac!

Damir Karakaš dobitnik je prve nagrade Fric, koju dodjeljuju tjednik Express i Barcaffe. Žiri je presudio da je njegov roman o odrastanju u Lici „Sjećanje šume“ najbolji, što je Karakašu donijelo za hrvatske književne prilike iznimno vrijednih 75 tisuća kuna, ali i dodatno učvrstilo status prvog pera godine na isteku. Tim povodom napravili smo kraći monoview za Forum.

O nagradama u književnosti?

Bio sam u brojnim finalima književnih nagrada zadnjih dvadeset godina, ali nikada nijednu nisam uspio dobiti, tako da sam već počeo gubiti nadu. Jer lijepo je kada uđeš u finale, ali kada svaki put izgubiš, osjećaš se kao gubitnik. Međutim, u zadnja dva mjeseca dobio sam dvije uistinu značajne nagrade, Kočićevo pero i sada Fric, koja ima i izdašan novčani fond, a ja živim samo od pisanja. No, nagrade me neće uljuljkati jer sam svjestan da je u ovome poslu jako opasno biti zadovoljan.

O šumi na selu?

Šuma na selu je skroz nešto drugo, recimo u šumi iznad mog sela još uvijek postoje mjesta gdje ljudska noga nikada nije kročila. Ta se šuma već spustila do prvih kuća u selu, u kojem je nekoć bilo četrdeset ljudi, a sada svega petero i velika je vjerojatnost da će za pedeset godina moje selo biti skroz prekriveno šumom.      

Šuma u gradu?

Jednom sam u Parizu ušao u neku gustu šumu, lutao sam satima, sve je bilo gušće i gušće, u jednom trenutku sam pomislio da sam došao do srca prave divlje šume, onda sam ugledao nešto crveno, kad sam razmaknuo granu bio je to mekdonalds.

O Lici?

Volim Liku, volim otići tamo. Volim i te ljude, ja sam s njima odrastao, a kako je prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu s okolinom, kad me napadaju, pokušavam ih razumjeti.

O Zagrebu i Splitu.

Split mi je jedan od najljepših gradova na svijetu, voziti se biciklom po Marjanu, to je sjajan osjećaj. U Splitu sam inače živio u Getu, tamo ima puno Ličana, čiji su djedovi tu doselili, pa sam valjda zbog toga tamo bio jako dobro prihvaćen. A Zagreb, kao mali navijao sam za Dinamo pa sam zavolio i Zagreb. Nekad zna biti malo dosadan, ali nekad u njemu možeš baš uživati.

O pisanju?

Najbitnije mi je da ispunim svoju sudbinu pisca. Mislim da mi za to trebaju još dva romana. Puno i čitam, radim na sebi, ne može se biti pisac bez čitanja. Smiješni su mi ti neki ljudi koji žele biti pisci, a nisu ništa pročitali, pa mi onda šalju biografije, napisao sam sedam neobjavljenih romana, pet neobjavljenih zbirki priča, deset neobjavljenih drama... Pisanje je jako težak posao, tu treba puno krvi, suza i znoja, puno rada, a para je malo, i ne postoji bezveze u Lici kletva, valjda nastala zbog mene, dabogda ti dite bilo pisac.

damir-karakas-valjda-je-zbog-mene-u-lici-nastala-kletva-dabogda-ti-dite-bilo-pisac-6319-8117.jpg

„Najbitnije mi je da ispunim svoju sudbinu pisca. Mislim da mi za to trebaju još dva romana. Puno i čitam, radim na sebi, ne može se biti pisac bez čitanja“, kaže za Forum književnik Damir Karakaš
„Najbitnije mi je da ispunim svoju sudbinu pisca. Mislim da mi za to trebaju još dva romana. Puno i čitam, radim na sebi, ne može se biti pisac bez čitanja“, kaže za Forum književnik Damir Karakaš