Dražen Hoffmann: Pravo na slobodu govora ne obuhvaća govor mržnje

Vlada je najavila da kreće s pripremom zakona kojim bi regulirala govor mržnje i na internetu. Tim smo povodom razgovarali s GONG-ovim istraživačem i stručnjakom za ovo područje Draženom Hoffmannom.

Objavljeno je da će u izradi zakona sudjelovati i GONG i HND, ali navodno je već održano nekoliko sastanaka radne skupine na koje niste bili pozvani. Ili jeste?

U GONG-u nismo bili pozvani niti na jedan sastanak radne skupine, a što dalje vrijeme odmiče, sve je izglednije da je informacija o našem uključivanju u rad radne skupine bila ili medijski spin, ili pak posljedica loše razmjene informacija. Na stranu naša uloga u procesu, javnosti je bilo prilično jasno dano do znanja da je proces izrade novog zakona već krenuo te kako su analitičke aktivnosti na kojima će se njegove odredbe temeljiti već poodmakle – možda će uskoro opća javnost saznati i nešto više o tome.

GONG je glasno ustao protiv ideje da se njemački zakon "prepiše" i primijeni u Hrvatskoj. Zašto? U Hrvatskoj u pravilu "skidamo gaće" pred njemačkim rješenjima. Koje su greške tog "Das Facebooka"?

Opasnost od prepisivanja njemačkog uzora je velika, osobito uzmemo li u obzir činjenicu da on već generira štetne posljedice. Naime, kod donošenja njemačkog zakona barem su u dva segmenta načinjeni odabiri koji pobuđuju sumnju u demokratsku nakanu tog zakona te u njegovu funkcionalnost rješenja koja on donosi. Za početak, njemački se zakon temelji na izuzetno visokim novčanim kaznama kao glavnom sredstvu svoje provedbe. Kad vam nad glavom vise iznosi od više milijuna eura u globama ako ne uklanjate nedopustivi sadržaj u dovoljno kratkom roku, to je izrazito dobra motivacija da ih krenete uklanjati ne samo vrlo ažurno nego i krajnje neselektivno kako biste izbjegli te kazne. U tom procesu će stradati i sadržaji koji trebaju i oni koji ne trebaju.

Drugi problem, blisko povezan s ovim, jest taj da se njemački zakon bazira na ideji kako će same IT kompanije koristiti procedure za uklanjanje neprihvatljivog sadržaja, a da se pritom ne oslanjaju ni na kakvu institucionalnu podršku, već samo na algoritme koji bi trebali biti dovoljno dobro istrenirani kako bi prepoznavali govor mržnje te ga bili u stanju uklanjati uz minimum ljudske intervencije. Naravno, algoritmima nedostaje razumijevanje konteksta, osjećaj za jezične nijanse, sposobnost prepoznavanja tona poput ironije, ili pak čitavih registara izražavanja poput satire. I onda dobijete situaciju poput cenzuriranih tweetova koji ironiziraju stavove desnih ekstremista, suspenziju antifašističkih stranica i medija na koje se ekstremisti istog profila „namerače“ u Hrvatskoj – e to je ono kada propis postigne upravo suprotno od svoje intencije. Poznavanje konteksta i jezika ipak je nešto što i dalje ljudi rade neusporedivo bolje.

Napokon, tu je i veliki problem toga kome je zapravo dana moć „čišćenja“ sadržaja. Ako su to same velike internetske platforme, odnosno njihovi administratori, kojim se oni standardima vode, kako prosuđuju o rubnim slučajevima, tko regulira i korigira njih? Ovo je pitanje još relevantnije kada govorimo o drugom području koje bi zakon trebao regulirati – onome širenja tzv. fake news i dezinformacija. U tom će pogledu se još propusnijom pokazati granica između izraženog političkog stava i dezinformacije, a prostor za manipulaciju ostaje ogroman.

Kolika bi razlika bila u primjeni? Što je drukčije u Njemačkoj i Hrvatskoj?

Duboko su različiti i kontekst i praksa. Naime, u Njemačkoj su odavno na snazi propisi, ali i prateća pravno-politička kultura, koji za imperativ imaju uskratiti pravo javnosti onim političkim idejama koje svojom rasističkom, etnocentrističkom ili supremacističkom naravi aludiraju na naslijeđe nacizma. Odnos prema nacionalsocijalizmu kao režimu, njegovim simbolima i idejnom naslijeđu potpuno je nedvosmisleno bio negativan i desetljećima mu je upliv u politički mainstream bio otvoreno onemogućen.

U Hrvatskoj je povijesno suočavanje s kolaboracionističkom epizodom u pojedinim razdobljima bilo potpuno relativizirano. Simbolika NDH doživjela je kroz godine pravi revival u pokušajima da se ustaški pozdrav „Za dom spremni“ prikaže kao išta osim onoga što jest, pa smo se imali prilike naslušati nebuloza o njegovom navodnom starohrvatskom pedigreu. Moram izraziti svoju osobnu sumnju da će vladajuća stranka zaista „prelomiti“ s tom simbolikom jer se ne želi zamjerati ekstremno desnom dijelu svog biračkog tijela, a ni desnim ekstremistima u visokim ešalonima stranke. Ukratko, političku volju da se prema fašistoidnom naslijeđu postupi sustavno represivno još nismo imali prilike vidjeti.

Što se tiče sudske prakse, i ona se dovoljno puta pokazala nekorisnom za ozbiljno bavljenje ovim problemom. U najsvježijem primjeru, veličanje endehazije s oltara u prijenosu mise uživo splitskog svećenika u svibnju 2016. preinačeno je iz kaznenopravne kvalifikacije u kudikamo nevinije prekršajno djelce. Primjena postojećih zakona – kako Kaznenog zakona, tako i medijskih zakona i Zakona o suzbijanju diskriminacije – u pogledu sankcioniranja govora mržnje na niskim je granama i to je ohrabrujuća poruka svima onima koji se žele baviti širenjem mrzilačkih ideja. Portali klerikalne desnice tako nesmetano objavljuju antisrpske pamflete, a protumanjinske ideje su u pozadini čitavih medijskih poduhvata, upravo zato što takvoj produkciji nitko nikad nije ozbiljno priprijetio.

Provedbu tako izrazito kazneno nastrojenog njemačkog zakona ili pak njegovog hrvatskog pandana u Hrvatskoj vidim kao još jednu priliku za poticanje (auto)cenzure, a vrlo malo kao novo sredstvo kojim se odgovara na konkretnu potrebu.

Ovako, gledajući na prvu, rekao bih da je govor mržnje u medijima u Hrvatskoj već reguliran. Presuda Europskog suda mi daju za pravo, s obzirom da izdavač odgovara za sve objavljeno na njegovoj stranici, pa tako i za komentare?

Točno, razni oblici regulacije već postoje, ali nije mi poznato da je, primjerice, ijedan nakladnik internetskog portala ikada odgovarao za sadržaj korisničkih komentara na svojim člancima, a postoje ozbiljne osnove za tumačenje kako i komentari predstavljaju sastavni dio sadržaja članka i nužno podliježu moderaciji ili uredničkoj intervenciji. Iskreno, s obzirom na umnogome eskivatorsku praksu koju je regulator za elektroničke medije zauzeo i prema onim sadržajima koji posve nedvosmisleno podliježu moderiranju, a time mi se manje vjerojatnim čini da bi se uhvatio ukoštac s komentarima čitatelja, a baš se tamo obično nalaze najgori primjeri posve neuvijenog govora mržnje, onkraj onoga što bi praktično bilo koji medij objavio kao svoj sadržaj. Istodobno, možda je upravo ovdje i najizgledniji prostor za promicanje promjene u praksi – ipak je manje kontroverzan potez moderirati komentar nekog anonimnog trola nego intervenirati u uredničku politiku. Inicijativu u razrješavanju ovog pitanja će morati preuzeti i regulatorno tijelo za elektroničke medije.

Sasvim sigurno bi ovaj naš portal Forum.tm imao daleko više "klikabilnosti", a samim time bi postao i "čitaniji", da smo dopustili komentare ispod tekstova. Znajući da nemamo "poslovnu dinamiku" dovoljnu visoku da brišemo one koji šire, uporno i stalno, mržnju prema drukčijima, od njih smo odustali. Jednostavnim rječnikom rečeno, ispali smo debili: s jedne strane nas država gura na tržište, a s druge dopušta da se na tom istom tržištu "jebe i majka" novinaru, prijeti se ubojstvom njegovoj djeci, šalju pisma doma...

Pojavom Web 20.0 platformi i njihovom transformacijom u „defaultni“ izvor informacija i klikova na medijske izvore za mnoge, novinari su se našli u posebno izloženoj poziciji. Glas autora članka o nekom društvenom problemu često je potpuno jednako „težak“kao i glas medijskog huškača koji svjesno nastoji da tog novinara, netko s manje skrupula a više sklonosti nasilju, posjeti i ušutka kojim god sredstvima. Čitavi su huškački portali izrasli na ovom tržištu, opet, zato što im nitko nije nikada ozbiljno zaprijetio sankcijama. Naravno da je prijetnja u Hrvatskoj regulirana kao kazneno djelo već dugi niz godina, mislim da se niti jedan novinar ili novinarka ne treba libiti posegnuti za kaznenom prijavom kad se zatekne na udaru prijetnji. Stavi osokoljene huškače gdje im je mjesto, za primjer drugima.

Gdje je odgovor? Postojeće zakonodavstvo, a posebno sudska praksa, daje za pravo onima drugima, pa i sam premijer Andrej Plenković govori o hibridnom ratu u kontekstu kritike rada njegove Vlade. Jesu li postojeća zakonska rješenja koja u pravilu gađaju novinare, i to često samo zbog osjećaja "sramoćenja" onih o kojima se piše, a ne istine koju ste napisali - dovoljno loša?

Obzirom na dosadašnja iskustva neprovedbe postojeće regulative koja zabranjuje širenje disktriminatornih ideja i govora mržnje u Hrvatskoj, teško mi je vjerovati u dobre učinke mogućeg novog zakona – vrlo bi vjerojatno poslužio kao nova prilika da se priprijeti medijima i medijskim radnicima. Definicija govora mržnje, koja uopće nije tako maglovita, neuhvatljiva i relativna kako je se nekad javno zna prikazivati, već se sad pokušava pokazati kao ideološka batina, a javni istupi nekih viđenih zaslužnika u promicanju mržnje u javnom prostoru u Hrvatskoj pokušavaju dodatno relativizirati tu definiciju kako bi zaštitili svoju rabotu. Radi se o cinizmu i licemjerju i pokušaju redefiniranja međunarodno priznatog pojma čije pravo značenje njima samima ne ide na ruku jer potkopava njihove metode rada.

Tu se stvarno treba osvrnuti i na činjenicu da hrvatsko zakonodavstvo poznaje kategoriju kaznenih djela protiv ugleda i časti te da ona vrlo efikasno služe kao prijetnja novinarima. Da disproporcija moći bude potpuna, nerijetko su prijave zbog tih djela podizale upravo osobe sa zaleđem u pravosuđu, čime se novinarima koji se nađu na meti dodatno umanjuju izgledi za pošteno i nepristrano suđenje. Ovo je bilo predmetom nalaza brojnih misija koje su proteklih godina dolazile u Hrvatsku s ciljem izvještavanja o stanju medijskih sloboda. Ako negdje treba zakonski intervenirati, treba proširiti obuhvat dekriminalizacije djela protiv ugleda i časti, a postojeće odredbe o govoru mržnje jednostavno – provoditi.

Ideja regulacije interneta u korijenu zvuči glupo. Međutim, reguliranje društvenih mreža nikako ne. Vlasnik Facebooka nagovijestio je promjene. Što mislite o njima? 

Vraćamo se na ono što je njemački zakon već postigao – dodatno prepustiti moć vlasnicima i administratorima društvenih mreža. Nema nikakve sumnje da razne propagandne mašinerije već koriste Facebook vrlo manipulativno i da su poslovno-politički giganti izrasli na otkrivanju mogućnosti koje pružaju goleme količine podataka koje se na dnevnoj bazi prilično olako razmjenjuju. Utoliko licemjernije zvuče najave da će doći do nekih ozbiljnih promjena – cenzura je već ugrađena u sustav, različiti glasovi imaju različite megafone, a doseg odabranog društva neusporedivo je glasniji od glasa bilo kakvog oblika grassroots organiziranja, pogotovo ako ovo nije „na liniji“ s interesima moćnih oglašivača i političkih interesa. Gdje je tu prostor za korjenite promjene, one koje bi pomogle progresivnim i prodemokratskim pokretima?

Što je uopće sloboda na internetu? Koliko se ona razlikuje od slobode u razgovoru? 

Internet je javni prostor, najveći javni prostor otkako je ljudskog roda. Za ono što se u javni prostor plasira postoje i pošiljatelj poruke i publika, a bome i nepogrešiva memorija. Jedino je privatnu komunikaciju nemoguće i posve nepoželjno regulirati, sve ostalo pripada sferi javnosti koja mora biti slobodna, ali i zatvoriti prostor onima koji bi tu slobodu zlorabili. Ne treba nikad prestati podsjećati: pravo na slobodu govora ne obuhvaća govor mržnje.

drazen-hoffmann-pravo-na-slobodu-govora-ne-obuhvaca-govor-mrznje-6394-8230.jpg

"Cenzura je već ugrađena u sustav, različiti glasovi imaju različite megafone, a doseg odabranog društva neusporedivo je glasniji od glasa bilo kakvog oblika grassroots organiziranja, pogotovo ako ovo nije „na liniji“ s interesima moćnih oglašivača i političkih interesa", kaže Dražen Hoffmann iz GONG-a
"Cenzura je već ugrađena u sustav, različiti glasovi imaju različite megafone, a doseg odabranog društva neusporedivo je glasniji od glasa bilo kakvog oblika grassroots organiziranja, pogotovo ako ovo nije „na liniji“ s interesima moćnih oglašivača i političkih interesa", kaže Dražen Hoffmann iz GONG-a
Foto: 
Hrvoslav Pavić/Tris.com.hr