Država je osnovala "Agrokor 2017." i dovela novog trenera. OK, što ćemo sada s njim?

drzava-je-osnovala-agrokor-2017.i-dovela-novog-trenera.ok-sto-cemo-sada-s-njim-5492.jpg

Sve što je do jučer predstavljalo veliki problem i potencijalnu opasnost za kompletno gospodarstvo, vješti premijer Andrej Plenković - uz svoju potpredsjednicu Martinu Dalić - riješio je preko noći
Sve što je do jučer predstavljalo veliki problem i potencijalnu opasnost za kompletno gospodarstvo, vješti premijer Andrej Plenković - uz svoju potpredsjednicu Martinu Dalić - riješio je preko noći
Foto: 
FaH

"Mi svi smo ugroženi. Prijeti nam vrlo ozbiljna ekonomska, ne bih rekao katastrofa, ali svakako ekonomski problem", rekao je Ante Ramljak, da bi se nakon ni sat vremena ispravio i počeo isijavati optimizam. Onaj radosni. Plenkovićev

Naizgled, rješenje je tu: Agrokorovi računi su deblokirani, banke će već ovih dana uplatiti novac, radnici će dobiti plaće prije Uskrsa, a dobavljači – prije svih oni mali, koji su u najgoroj poziciji – također mogu računati na sredstva koja će im omogućiti izlazak iz blokade, pa su odmah jutrom svi skupa napunili kamione i uputili se pjevajući put Konzuma.

Maestralno, nema što! Sve što je do jučer predstavljalo veliki problem i potencijalnu opasnost za kompletno hrvatsko gospodarstvo, vješti premijer Andrej Plenković - uz svoju još vještiju potpredsjednicu Martinu Dalić - riješio je preko noći.

Plenković je bio toliko oduševljen sam sobom da je istu vrstu radosti tražio i od ostalih članova Vlade. One iz svog HDZ-a lako je ušutkao još dan prije jednostavnom naredbom (tako, očito, najbolje reagiraju!) da se mogu glasno slagati s njim ili još glasnije šutjeti, ako se ne slažu!

A onaj ostatak iz Mosta gotovo pa da je poimence prozvao na Vladinoj sjednici, pa su mostovci – po svom već uhodanom modelu – nešto rogoborili kako je to prije svega Plenkovićeva odluka, da se treba utvrditi kaznena odgovornost za one koji su Agrokor doveli u tu situaciju i sve tako slično, pa na kraju sebi u brk glasali za Plenkovićev zakon. Glasao je i ministar financija Zdravko Marić koji se zadnjih tjedana klonio odlučivanja o Agrokoru, ali su se u ponedjeljak instrukcije očito promijenile.

A taj zakon, „lex Agrokor“, na čelo „sistemski bitne tvrtke“, doveo je Antu Ramljaka, financijaša i konzultanta, kojeg je svojevremeno na dužnost u Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija državi uvalio Radimir Čačić u tada još Milanovićevoj vladi.

O Ramljaku nitko ovih dana nije rekao lošu riječ. Ispada da je ovaj pouzdanik Borislava Škegre iz njegovog fonda Quaestus nešto najbolje što se Agrokoru i Hrvatskoj moglo dogoditi, a da se priča „podeblja“, iz arhive je izvučeno da je kao dragovoljac sudjelovao u ratu. Po nekim svjedocima, gotovo da su ga morali lancima vezati da ne ode i sam oslobodi Vukovar.

Poslovni svijet je takav. Osjetljiv. Čuti od njih javno nešto loše o drugome, posebno ako je taj upravo zajašio na funkciju, praktički je nemoguće. Još ako isti, doduše s ponešto suženim ovlastima, upravlja Agrokorom, bilo bi iznimno naivno očekivati.

Tako je Ramljak postao narodni heroj Ljiljan Vidić s kojim se do jučer dio te poslovne zajednice rugao, a koliko se sjećamo, niti kod Čačića u onom Centru za koji je bio prilično plaćen (kažu neki 23 tisuće kuna, ako se uračuna i NO HEP-a), nije se baš istaknuo. I to, da budemo iskreni, prije zahvaljujući šefu koji mu nije dao niti priliku da nešto napravi, s obzirom da je vrlo brzo nakon imenovanja završio u kutu-nikom na putu, gdje je dočekao kraj te epizode, više se proslavivši gostovanjima u celebrity rubrikama nego povezivanjem energetskih tvrtki, da o investicijama u HE Ombla i TE Plomin C, ne govorimo.

Zabavno je bilo slušati i priče o njegovoj neovisnosti u odlučivanju o koncernu dok je tijekom svih onih silnih tiskovnih konferencija u ponedjeljak bojažljivo pogledavao prema Plenkoviću ili kad ga je, nešto kasnije, Martina Dalić uzela „za ruku“ i odvela u Agrokor da mu ražalovani Ivica Todorić preda palicu. Valjda da posrnuli tajkun ostane smiren i ne učini kakvu glupost. Ili tek toliko, čisto da se vidi tko tu koga vodi za ruku.

Dok se sva ta predstava igrala za javnost, ona važnija u tim je trenucima već bila dogovorena, ali s ishodom koji je – barem zasad – daleko od očekivanog. Šest izloženih banaka, na čelu s Erste bankom, pa dalje Zagrebačkom, Privrednom, RBA, Sberbankom i VTB bankom, umjesto očekivanih 300-ak milijuna eura, a neslužbeno se pronijelo i 700 milijuna eura, za prvu ruku Agrokoru je odlučilo upumpati - tek ili čak, ovisi s koje strane gledate – 150 milijuna eura.

Da vam ilustriramo što to znači, reći ćemo vam da Agrokor samo za poreze državi mjesečno plati više od 30 milijuna eura, da je dužan dobavljačima više od dvije milijarde eura, bankama i ostalim financijašima još najmanje dvaput toliko… I sve tako možemo redati brojke koliko vam drago. I to brojke koje će potvrditi da ovih 150 milijuna, ako će cijela priča stati na njima, ne znače baš ništa, nego samo kap u moru dugova koje je Todorić tako marljivo, baš kao i kompanije, sakupljao sve ove godine.

Zakonom koji je specijalno napravljen za ovaj reformirani „Agrokor 2017.“, nazovimo ga tako po uzoru na sportske klubove koji nakon stečaja pokušavaju zadržati identitet dodavanjem godine, izvanrednom povjereniku omogućeno je da plaća samo tekuće troškove. Svi oni pobrojani dugovi, zamislila je Vlada, trebali bi sačekati zaključenje nagodbe s vjerovnicima koja će se čekati maksimalno 15 mjeseci.

Što se može dogoditi ako vijeće vjerovnika ipak isplati pokoju kunu „starim“ dobavljačima?

Pa ništa, osim ako nakon završene nagodbe baš te isplate neki od vjerovnika ne shvate „krivo“ i osjete se zakinuti pa tuže državu. Kako je napisao Goranko Fižulić, koji iza sebe ima iskustvo s propalom Magmom, u kolumni na portalu Telegram, u tom slučaju „moguća financijska šteta za državni proračun mogla bi višestruko nadmašiti iznos izgubljene arbitraže protiv MOL-a u Washingtonu.“

Pa ako tome pridodate nesređen odnos prema dobavljačima u regiji koji se sada boje da će završiti kratkih rukava, pa traže pomoć od svojih vlada, jasno je da imamo težak problem ispred sebe.

Pogledajmo još neke podatke koje je sakupio Fižulić: najveći pojedinačni vjerovnik Agrokora, ruska Sberbank, u preliminarnom financijskom izvješću za prva tri mjeseca ove godine navela je da je bila prisiljena napraviti rezervaciju od 410 milijuna američkih dolara na kredite plasirane „internacionalnom trgovačkom lancu“. Prevedeno, ruska banka je u svojim knjigama privremeno otpisala 40% svojih potraživanja prema Agrokoru.

Dalje: konzultantska kuća Alvarez&Marsal, (tko se više sjeća Antonija Alvareza III?) neslužbeno je procijenila moguće otpise tražbina na 40% do 70% nominalne vrijednosti, obveznice Agrokora pale su za više od 70% njihove nominalne vrijednosti, dok su PIK obveznice odavno jednocifrene.

Naravno da je sve to prolazilo glavom Anti Ramljaku. Pa i sam je, tvrdi se, sudjelovao u pisanju ovog specijalnog zakona. Zasigurno zna i da je ovo kašnjenje Vlade koštalo najmanje 400 milijuna kuna, koliko je u proteklih šest dana prisilno naplaćeno s računa Agrokora i njegovih tvrtki, što odgovara trećini uplaćenog iznosa.

Naravno da mu je prolazilo. Naravno da sve to skupa zna bolje od nas. Da ne zna ne bi na prvoj tiskovnoj konferenciji rekao ovo: „Mi svi smo ugroženi. Prijeti nam vrlo ozbiljna ekonomska, ne bih rekao katastrofa, ali svakako ekonomski problem“. Ali je isto tako bio dovoljno pametan da se odmah nakon sastanka s dobavljačima ispravi i počne isijavati optimizam. Onaj radosni. Plenkovićev. 

A građani? Njima je bolje da ono novca što još imaju troše u Konzumu, jer bi ih inače vrlo brzo netko mogao povući za uši i nazvati nacionalnim izdajnicima koji svjesno ovu državu iz bonace, blagog maestrala, žele povesti prema cunamiju. Da se zadržimo na Plenkovićevoj terminologiji.