Minhac Çelik (Istanbul)
<p>Minhac Çelik je novinar i istraživač specijaliziran za bliskoistočnu i tursku politiku. Trenutačno je na doktoratu iz povijesti Bliskog istoka. Njegova knjiga o promjeni odnosa između Turske i Regionalne vlade Kurdistana “Pretvaranje neprijatelja u prijatelje” objavljena je u srpnju 2013.</p>
FaH, EPA/SEDAT SUNA
Politički analitičari i novinari skloni su analogijama kad pokušavaju objasniti razne društvene promjene. Jedan moj kolega iz Srbije rekao mi je, komentirajući prosvjede u parku Gezi u Istanbulu, da mnogi Srbi počinju povezivati turskog premijera Tayyipa Erdoğana s bivšim srpskim vođom Slobodanom Miloševićem.
Kada sam ga pitao zašto, rekao mi je kako je i Milošević organizirao protudemonstracije kada su u zimu 1996/1997. prosvjedi protiv vlade počeli ljuljati njegovu vladavinu. Riječ je bila o seriji mirnih prosvjeda koje su organizirali studenti i oporbena koalicija “Zajedno” kao reakciju na izbornu prijevaru u koju se upustio Miloševićev režim.
Sa strepnjom gledam na takvu analogiju. Karizmatični vođa poput Erdoğana, koji svoj politički uspjeh duguje podizanju demokratskih standarda u Turskoj, ne može ni na koji način sličiti srpskom diktatoru optuženom za genocid u Bosni. Međutim, podsjetio me tako kolega, percepcije su puno djelotvornije od stvarnosti kada je riječ o oblikovanju mišljenja.
Početkom lipnja, kada su eruptirali prosvjedi protiv vladine odluke da izgradi shopping-centar u javnom parku u Istanbulu, i to tako da uklone desetljećima stara stabla, nitko nije mogao zamisliti da će se prosvjedi toliko proširiti da će postati platforma za svaku vrstu kritike protiv stranke AKP, koja zemljom vlada od 2002. godine.
Vlada je, bez sumnje, pogriješila u obračunu s prosvjednicima. Policija je reagirala nasilno prema okupljenima na samom početku, kada su prosvjedi bili potpuno mirni. Nakon nekog vremena, radikalne ljevičarske organizacije preuzele su ulice i počele s onim što takve organizacije obično rade: napale su trgovine i bacale molotovljeve koktele, čime je pokret izgubio svoj legitimitet u očima običnih ljudi.
Kao odgovor na prosvjed u parku Gezi, Erdoğanov AKP organizirao je skupove u nekoliko gradova, uključujući Istanbul i prijestolnicu Ankaru. Pa ipak, tu nema nikakve sličnosti s onim što je prije 16 godina učinio Milošević. Bio je to kritičan potez da bi se međunarodnoj zajednici pokazalo kako Erdoğan još ima jaku podršku u zemlji.
S obzirom na golemu pažnju koju su međunarodni mediji poput CNN-a, Reutersa i BBC-ja posvetili prosvjedima, turska je vlada povukla ispravan potez kako bi pokazala da protuvladini prosvjedi ne reflektiraju stanje u cijeloj zemlji, nego da postoji i drugi dio, zapravo većina, koja još podržava vladu.
Sljedeća analogija počela se povlačiti nakon što je egipatski izabrani predsjednik Mohammed Morsi zbačen državnim udarom. Osvrćući se na bliske odnose između AKP-a i egipatske Muslimanske braće, brojni turski analitičari savjetuju Erdoğanu da izvuče lekcije iz onoga što se dogodilo u Egiptu, gdje demokratske strukture tek trebaju sazrijeti.
Kada se analizira turska politika, treba se imati na umu da je u Turskoj višestranačje prisutno od 1946. godine. U tih više od 60 godina turska je demokracija morala nadići brojne poteškoće poput državnih udara i drugih nedemokratskih intervencija. Imajući takvo iskustvo na leđima, mnogi Turci vjerno podupiru demokraciju i oštro se protive bilo kakvoj intervenciji u politici koja ne bi bila civilna. Samo jedan ograničen i iracionalan dio turskog društva traži micanje Erdoğana nedemokratskim mjerama.
Neupitna je činjenica da danas raste broj ljudi kojima se ne sviđa ponašanje vlade te misle da Erdoğanov AKP nije onako inkluzivan i liberalan kao što je bio nekad. Oni ipak ne bi podržali bilo kakvu nedemokratsku inicijativu usmjerenu na rušenje AKP-a. Nakon više od 60 godina demokratskog iskustva, može se tvrditi da je turska demokracija dostigla zavidnu razinu zrelosti i razvila otpornost prema nedemokratskim potezima. Zbog toga ne zvuči uvjerljivo ideja da se treba izaći na ulice s ciljem Erdoğanova rušenja. Taj trend dokazuju i istraživanja.
Prema istraživanju koje je u svibnju prošle godine poduzeo Metropoll, prestižna i pouzdana agencija za istraživanje javnog mnijenja, 65,8 posto ispitanika kazalo je da bi izašlo na ulice u slučaju vojne intervencije. Može se, stoga, zaključiti da za razliku od brojnih Egipćana, turska javnost želi vladu mijenjati na glasačkim mjestima, a demokraciju braniti na ulicama, ustajući protiv intervencije vojske.