Zgrada kulturne infrastrukture Dubrave kraljica je velike i široke parcele u središtu Avenije i plijeni imidžem nedokučivosti arhitektonske ideje više od trideset godina, koliko je trajala izgradnja Foto: Branimira Lazarin
“Opasan kvart” u socijalizmu isključivo zbog etnički raznolikog sastava svojeg stanovništva, u ratnom i poratnom vremenu zbog “sigurne trgovine” svime i svačime u fatalnoj Konjščinskoj ulici ali i naglašene hadezeovski i daljedesnije “domoljubne” reputacije specifično ikoničkih proslava na otvorenome Foto: Branimira Lazarin
Kultura u Dubravi, shvaćena kao povijesni kapital vrlo raznolike lokalne zajednice, ima snažno korijenje i oduvijek lošu infrastrukturu što čovjek ne bi mogao znati ako tek vidi užas pročelja zgrade, osjeti demografsku propulzivnost na ulicama kvarta i ekonomsko urbanističke mijene tipične za, kapitalizmom zaokružen, kvart po mjeri čovjeka Foto: Branimira Lazarin
"Hladni pogon je naš zajednički problem, njega treba pod hitno reorganizirati u korist programa, jer pucamo po šavovima. Premalo je sredstava, nemoguće je podmiriti plaće i raznovrsnost programa", objašnjava ravnatelj Željko Šturlić Foto: Branimira Lazarin
Slučaj Kulturnog centra Dubrava težak je na prvi pogled. Šetnjom od okretišta tramvaja niz Aveniju Dubrava, na čije se ime teško mogu naviknuti odrasli stanari koji ju pamte kao Ulicu prosinačkih žrtava, jasno je da se jedina upadljivo zapuštena gigantska rogobatnost u arhitekturi nikako ne uklapa u prizor novokapitalističkih, poslovnostambenih zgrada bez milimetra međusobnog razmaka.
Zgrada kulturne infrastrukture Dubrave kraljica je velike i široke parcele u središtu Avenije i plijeni imidžem nedokučivosti arhitektonske ideje više od trideset (!) godina, koliko je trajala izgradnja od najave “kulturnog centra s kinom i multimedijom” do nesretnog roh- bau statusa propale svrhe.
Stariji stanovnici Dubrave sjećaju se trenutka iz kasnih 1970-ih, kad je javno objavljeno da će se “krenuti s gradnjom centra” na neravnoj površini ogromne ledine koju je uz ulicu (aveniju) dotad obrubljivao blok kućica sa šusterom i frizerajem. Socijalni život ionako se uglavnom odvijao uz glavnu ulicu koja je jedina, u propulzivnosti života (barem od 1960-ih ili 1970-ih) jamčila urbanističku urednost.
Domoljubna reputacija
Po univerzalnoj definiciji gradskih kultur-rasizama, Dubrava je bila (negativna) pokazna vježba zagrebačke periferije. Vukla je reputaciju “opasnog” kvarta kao bižuteriju koja je u kasnom socijalizmu bila i njezin lokalizirani, ponosni trejdmark zbog velikog broja obiteljskih manufaktura ukrasne plastike (igračaka, nakita i sličnog). “Opasan kvart” u socijalizmu isključivo zbog etnički raznolikog sastava svojeg stanovništva, u ratnom i poratnom vremenu zbog “sigurne trgovine” svime i svačime u fatalnoj Konjščinskoj ulici ali i naglašene hadezeovski i daljedesnije “domoljubne” reputacije specifično ikoničkih proslava na otvorenome.
Socijalistički modernizam nije se u Dubravi planski realizirao u arhitektonskom smislu (ako se izuzme solidnost tipogradnje nebodera iz 1980-ih), ali jest u kulturnom jer je dječje kazalište “Dubrava” u Cerskoj ulici, koje sljedeće godine slavi 60-godišnjicu, jedno od najboljih i prečesto zanemarenih u gradu. Žilava knjižnica iz kvarta veći dio svoje socijalističke povijesti tavorila je u nekakvim barakama dok početkom 1990-ih nije ušla u prostor Kulturnog centra na Aveniji. Bilo je tu još kino “Bratstvo” s repertoarom tipičnim za kulturnu periferiju, jedna kultna privatna slastičarnica, robne kuće “Nama” i “Roma”, pa “Standard konfekcija” uz obilje manjih obrta s naglaskom na zlatarski, dominantan duž glavne ulice kao obiteljska tradicija zagrebačkih Janjevaca.
I da, svaka osnovna škola u Dubravi je imala muzički sastav ili zbor (tamburice, gitare, blok flauta), osnovna škola “Osmi maj” imala je vlastiti bazen i školu plivanja, a školu “Ivan Ribar” oslikali su i likovno održavali tadašnji suvremeni likovni umjetnici. Kulturni amaterizam bio je oduvijek jak i razvijao se u paralelizmima demo muzičke scene, bogate scene folklornih plesova i scene borilačkih vještina od kojih je tae – kwon- do iskočio, poznato je, najdalje.
"Kvart po mjeri čovjeka"
Narodno sveučilište Dubrava (nekad “Otokar Keršovani”) danas ima dvije adrese: u Cerskoj ulici smještene su prostorije uprave i “Dječje kazalište Dubrava” koje danas služi i kao pozornica za koncerte (jazz, etno, komorna glazba), dramska i plesna radionica; a na Aveniji Dubrava smješten je Kulturni centar - Galerija Filakovac, manja dvorana za raznovrsne predstave ili tribine, učionice, radionice.
Ovako opsežniji, možda i nostalgičan, uvod činio nam se, uz isprike - neophodan. Kultura u Dubravi, shvaćena kao povijesni kapital vrlo raznolike lokalne zajednice, ima snažno korijenje i oduvijek lošu infrastrukturu što čovjek ne bi mogao znati ako tek vidi užas pročelja zgrade, osjeti demografsku propulzivnost na ulicama kvarta i ekonomsko urbanističke mijene tipične za, kapitalizmom zaokružen, kvart po mjeri čovjeka. Kulturni kapital kvarta u dinamici polifonih interesa njegovih stanovnika nekad je širio zarazan optimizam: a sad?
O suvremenosti problema Kulturnog centra razgovaramo zato s njegovim ravnateljem Željkom Šturlićem (1965.), ekonomistom i zaposlenikom istog Centra posljednjih 25 godina, koji je nova gradska upravljačka akvizicija od srpnja 2014. I to nakon što je zbog “nepravilnosti u radu ravnatelja Ivice Rubića i suradnikâ” protiv njih podnesena kaznena prijava DORH-u, a kuloarski se pričalo o pronevjeri ili “izvlačenju novaca iz firme” u mjeri par milijuna kuna.
Zamjenik pročenika Ureda za kulturu Tedi Lušetić izjavio je da su “ravnatelja smijenili jer nisu bili zadovoljni njegovim radom”, a Šturlić kaže da je “Krim - policija došla na temelju anonimne prijave koja je proljetos bila i objavljena na portalu Teatar.hr”, i da “policija još uvijek obrađuje dokumente koje im je uprava NS Dubrave dala”.
“Ovo je ogroman pogon od 33 zaposlenih koji je teško održavati. Stvorio se velik dug, nismo plaćali plin godinama, a i nije se racionalno poslovalo. Sav se novac davao u plaće, a program se zanemarivao - to je istina. Ali ne bih vjerovao svemu što pišu blogovi ili portali, i tvrdim da sad nikakvih nepravilnosti nema. Sumnjam da ih je i bilo onako kako tumače s internet portala. Krim policija još je u obradi, a s moje strane mogu reći: prijave su neosnovane, ali su nam jako zakomplicirale poslovanje. Uspjeli smo nekako sanirati dugove, a za financijska izvješća proteklih godina ne mogu odgovarati - takva su kakva su, nisam ih ja radio”, objašnjava ravnatelj Centra Šturlić.
“A jeste li “prošli” krim obradu, terete li vas?”, pitamo.
“Pa ne bih valjda bio ovdje da je drugačije? Ne, ništa od toga. Iskreno, sve se to tako dogodi kad nezadovoljna šačica ljudi u firmi anonimno počinje 'slagati priču'. Da je policija našla nešto značajno, mislite da nas ne bi već javno sankcionirala? Bio bih zato oprezan u procjeni negativnosti vezanih uz ovaj Centar”, zaključio je Šturlić.
Ili plaće ili program
Dakle, čak 33 zaposlenih je u Centru, od kojih 17 viših stručnih suradnika plus 3 spremačice financirane vlastitim prihodom. Po tome je Kulturni centar Dubrava jedan od najvećih u Zagrebu. “Da, to je izuzetno velik pogon u odnosu na ostale gradske centre. Dok nisam bio ravnatelj, mislio sam da sistem javnih ustanova u kulturi, po hijerarhiji i ustroju ne funkcionira dobro. Sad sam promijenio mišljenje. Grad, kako vidim, ima realan pregled i racionalno baždarene uvjete za programski dio. Hladni pogon je naš zajednički problem, njega treba pod hitno reorganizirati u korist programa, jer pucamo po šavovima. Premalo je sredstava, nemoguće je podmiriti plaće i raznovrsnost programa”, objašnjava sugovornik.
Znamo da se 2015. godine u Zagrebu sprema smanjenje budžeta za programe javnih ustanova u kulturi za 11%, ali i promjena kolektivnog ugovora radnika u kulturi, prema kojoj bi onda ta “reorganizacija” bila i moguća?
“Sve su javne ustanove zarobljenici istog sistema po kojemu je praktično nemoguće otpustiti radnika. Zakon o radu i Pravilnik o radu ustanova u kulturi nisu usklađeni i dopuštaju kontradiktorna tumačenja, koja bi se trebala zauvijek riješiti novim kolektivnim ugovorom. Teško mi je, jedva mogu reći da mi je bilokoji zaposlenik višak. Ali odgovaram i za financije koje krpamo i uz prekovremeni neplaćeni rad i veliki angažman svih radnika. Imamo nekoliko zaposlenih s preko 30 godina radnog staža. U slučaju otkaza dužni ste platiti otpremninu u visini prosječne netto plaće od 6200 kuna, pomnožene godinama staža, što bi značilo nevjerojatne iznose za Grad koji to ne može financijski podnijeti. Nemamo luksuz da si priuštimo takvu optimalizaciju rada, a radimo punim pogonom ”, govori Šturlić.
Pa kako onda vidi budućnost, ako je promjena kolektivnog ugovora kao ključni trenutak razvoja, još na pouzdano dugom štapu?
“U kulturu treba uvesti tržišni princip”, kaže sugovornik kao tvrdnju bez premca. I onda jasnije: “Svim radnicima u kulturi treba uvesti tržišni princip projektne kulture i mandata od najviše dvije godine, zbog čega bi se drastično poboljšala kvaliteta prijava i brige za kulturne programe. Ako ravnatelj ima mandat, zašto ga ne bi imali i voditelji kulturnih programa? Zadovoljan sam radom ljudi u ovom Centru, ali ne znači da ne možemo puno bolje. Ali i moramo!”, razmišlja voditelj Centra o modelu koji je normalan u svim europskim kulturama koje njeguju ovakav tip ustanova.
I kad smo već kod EU standarda, kako KC Dubrava stoji s povlačenjem sredstava iz fondova, mogu li se tako izvući iz dubioze?
“Među prvima smo, među zagrebačkim centrima za kulturu, aplicirali za programe EU fondova. Iznosi tih potpora nisu veliki, najveći iznose oko 20 tisuća eura. U pet godina smo povukli oko milijun kuna, ali to nisu potpore koje bi mogle pokrenuti ovaj Centar. Jedino rješenje je konačno dovršenje zgrade Centra, nakon što se riješi užasna zavrzlama oko vlasništva parcele”, veli Šturlić.
Preskupo i za održavanje
Naime, prosperitetnih 1970-ih prije početka gradnje, planirao se ondje profil poslovnokulturnog centra, to znamo. Većina međutim ne zna da je gradnja počela u kondicijama građevine jasne namjene, ali s nedefiniranim ili neriješenim vlasničkim odnosima koji su vremenom eskalirali u sukobe, i zatim posve uništili dinamiku izvedbe. U većim je problemima bio poslovnotrgovački dio koji je danas posve propao, a kojemu je sada većinski vlasnik, kaže naš sugovornik, “zelinska firma Alu-kon, ali ima puno vlasnika malih poduzetnika koji nisu na vrijeme, prije par desetljeća, uspjeli prodati udjele”.
Fasada velike multimedijalne dvorane (koja bi mogla biti odlično opremljena za kazalište, film, ples, koncerte) prije nekoliko godina je primjerno obložena pločicama, jer je zapuštena oplata bila prijetnja životu slučajnih prolaznika. Dvorana je gigant, nevjerojatno skupa za održavanje čak i hladnog pogona, tek toliko da se zaustavi daljnje propadanje. “Riječ je stvarno o katastrofi koju moramo riješiti. Da bismo skupili neki financijski kapital za osposobljavanje dvorane našli smo i europske partnere. Predstavnici francuske i belgijske ambasade u Zagrebu zainteresirani su da oformimo projekt koji bi oni vodili i pomogli nam da sudjelujemo s obnovom ove zgrade, ali to još ne možemo jer Grad Zagreb nije upisan kao vlasnik zemljišta na kojemu je Kulturni centar”, rezignirano govori naš sugovornik.
Zvuči nevjerojatno ali je istina, Grad Zagreb nije vlasnik zemljišta Kulturnog centra, pa se ne može upisati niti kao vlasnik samog Centra. Trideset godina zagrebačka birokracija nije našla načina da riješi pravnu dubiozu parcele Kulturnog centra, zbog čega je devastacija totalna.
“Ipak, posljednje dvije godine Gradski ured za imovinske poslove rješava taj problem. Predmet je u statusu hitnosti jer treba uhvatiti rokove za EU fondove – što se ne može bez čistih papira o vlasništvu..”objašnjava Šturlić.
I tu bi se krug zatvorio. Gradska nebriga za ključni problem, ključni problem tridesettroje zaposlenika pod tepih, krov prokišnjava… govorimo metaforički a Šturlić na to ozbiljno veli: “Ne prokišnjava krov nego nam poplavi podrum. Za ljetne žege, eto nama obavezne poplave u podrumu. Da nema pumpi koje su skupe kao vrag, ne znam što bismo. Naša parcela se, naime, naslanja na Grižansku ulicu gdje je nekad bio potok, leži na sjecištu jakih podzemnih voda, pa nam se ni tu nije posrećilo”.
Škola crtanog filma
Ali u boljem svjetlu ima materijala. Kulturnim centrom dnevno prođe više od 800 ljudi u raznoraznim programima. Šturlić je najviše ponosan na filmski program za djecu, jer je čitav svoj suradnički staž u Centru posvetio filmskoj pedagogiji. Danas zato KC Dubrava ima školu crtanog (animiranog) filma sa 16 polaznika godišnje (što je veliki broj za tu struku), repertoar filmske klasike, dječje filmske lektire i tribine o domaćem filmu.
“Povezali smo se s filmskim festivalima i imamo česte projekcije suvremenog domaćeg filma i filmske klasike: sve prema mogućnostima tehnike jer, naravno, nemamo digitalizirano kino”, kaže Šturlić, nabraja nagrade i putovanja koja su se dogodila filmskoj dječjoj sekciji, sada jednoj od najjačih u državi. ”Roditelji dovode djecu iz drugih kvartova, iz Črnomerca ili Prečkog, jer imamo ovakav filmsko edukativni program”.
Dubrava je kvart razdijeljen na dvije uprave (četvrti Gornja i Donja Dubrava) i čak 21 prostor mjesne samouprave (nekadašnje mjesne zajednice). Ima oko 130 tisuća stanovnika sa čak 11 osnovnih i 3 srednje škole. Nije čudo da ne manjka interesa za svaki mogući tip programa za djecu - s recesijskom iznimkom učenja stranih jezika. “Od 700 do 800 polaznika godišnje nekad, tečajeve stranih jezika sad pohađa jedva 200”, govori Šturlić i objašnjava da je zbog teškog ostvarivanja dobiti u Centru, da bi uopće “pokrio izdatak hladnog pogona (!)” primoran “prodavati projekcije i iznajmljivati prostor, iako za minimalnu naknadu”.
I odmah dopunjuje da “ne naplaćuje neprofitnim udrugama poput, recimo, društva liječenih alkoholičara koje je jedno od najaktivnijih u gradu, a koje se rijetko sastaje na razgovor od jednog školskog sata”.
Uz program za školsku djecu, u Dubravi su “jako aktivni demo bendovi mladih muzičara, stvara se neka nova energija”, pa bendovi često nastupaju u kazališnoj dvorani u Cerskoj ulici. “Izlagačka likovna scena u Galeriji Filakovac postaje sve značajnija na gradskoj sceni, sve je više publike, sve manje slobodnih termina”, kaže naš sugovornik.
Konačno, Dubrava je poznata kao kvart s velikim brojem penzionera koji su “uključeni u rad folklornih sekcija kod nas ili u svojim mjesnim zajednicama. Tečajevi fiskulture ili rukotvorina su uvijek rasprodani: po minimalnim cijenama, na rate, samo da se radi”, kaže Šturlić.
“Imamo i par gospođa koje nisu u službenom programu nego u nekim svojim redovitim terminima dođu u aulu Centra, sjednu na klupice, štrikaju, pričaju i piju kavu iz svojih termosica - i onda doma, do sljedećeg susreta. Čitav život živim u Dubravi i znam što kulturni program može značiti radnom čovjeku, djetetu ili penzioneru. Novca nema, grcamo u problemima, ali sigurno nikome ne zatvaramo vrata”, govori nam sugovornik, kao da na trenutak opisuje idealtipski centar kulture u kvartu - a nažalost, to nije.
Ovdje možete pročitati prvi dio serijala tekstova "Kultura u kvartu"