Neželjena ostavština iz socijalizma koja još traži svrhu

Davnih 1970-ih, kada je socijalistički modernizam u mnogim aspektima svakodnevice (arhitektura, urbanizam, različite umjetničke i društveno-humanističke discipline) u Jugoslaviji dosegnuo vrhunac, na tlu Hrvatske nicali su centri za kulturu kao "modeli decentralizacije i demokratizacije kulture". Tadašnja kulturna politika imala je definiranu, tezičnu poziciju i detaljno birokratizirane poteze, a model "centra za kulturu" preuzela je iz Francuske kao sistem "kulturnog preporoda" Andréa Malrauxa (1901-1976.), najpoznatijeg ministra (ministarstvo kulture je u Francuskoj on i osnovao) u vladi Charlesa de Gaullea od 1959 - 1969. godine.

Malraux je, ukratko, uveo ideju modernosti i moderniteta u kulturu kao francusku nacionalnu politiku. Kao najcjenjeniji europski profesionalac reprezentativne kulture i kulturnih politika 20. stoljeća Malraux se brojnim dobroorganiziranim projektima (restauracije umjetničkih djela, tematizacija moderne umjetnosti, približavanje kulturnih praksi lokalnim zajednicama) služio kao polugama prosvijećene socijalne politike. Poznato je, malrauxovska kulturna politika kao politika državno planirane i potpomagane "kulture dostupne svima" dalekosežno je obilježila suvremenu francusku reprezentativnu kulturu koja se i u okrilju Europske unije žilavo odupire zahtjevima tržišnosti u svakom aspektu kulturne proizvodnje.

Je li pak malrauxovska sjena u suvremenoj francuskoj kulturi politički značajna, može li historicistički (retorički) šik ikako utjecati na suvremeni kulturni pogon i je li etatizam suvremene kulture francuskog tipa bez ozbiljnih mana - ne raspravljamo ovom prilikom. Suvremeni tipovi kulturnih politika u EU ionako su, u slučaju naše službene kulture i njenog pogona – nasreću ili nažalost posve neprimjenjivi. Malrauxovski model kulturnih centara, koji su doista bili "inkubatori i promotori" kulture u lokalnim sredinama, izuzetno je unaprijedio kulturnu proizvodnju u Francuskoj, a u Hrvatskoj je od 1970-ih imao dobru startnu bazu za sličan proces.

"Kultura s dna"

U Njemačkoj je, na primjer, 1970-ih bila vitalna "nova kulturna scena", kao posljedica alternativnih pokreta iz tog desetljeća. Svaki njemački grad, ovisno o lokalnim uvjetima komunalne kulturne politike, njegovao je takozvani "umjetnički obrt", jezgru nove kulturne kvartovske scene koja je poticala amaterizam, građansku participaciju u umjetničkoj "kreativnosti" i svaku vrstu okupljanja stanovništva oko kulturnih i političkih, debatnih tema. Scena njemačkih kulturnih centara povezana je s idealom "kulture s dna", odnosno kvartovskih toposa koji su se lako organizirali među lokalnim stanovništvom, a financirani su "odozgo", iz gradskih ureda za kulturu.

Domaći tip centra za kulturu, nastao po eksplicitnoj metodi malrauxovih modela u jugosocijalizmu od 1970-ih, kratko je živio s benzinom početne kulturalizacije i prebrzo je, u dekadenciji sistema 1980-ih, zamro u nejasnoćama oko svrhe, cilja, metode i satnice radnog vremena. Početkom 1990-ih centri za kulturu propadaju na programskom planu - taj ih se uglavnom ne tiče - ali čitavo desetljeće uspijevaju održati bazu, hladni pogon, institucionalni okvir bez potrebe da se bilanca njihove javne, simboličke isplativosti, tematizira.

U Zagrebu se pitanja oko svrhe centara za kulturu, koje su u vlasništvu Grada, uglavnom ne postavljaju do zrelih 2000-ih, pa svaki centar u tišini vlastite kućice skrbi za minimum u smislu jedva sklepanih, nedomišljenih ili posve bezveznih programa, dok Grad i dalje podmiruje troškove plaća i održavanja zgrada.

Pitanje svrhe i problema funkcioniranja centara za kulturu Grada Zagreba u novije vrijeme prva je ozbiljno postavila Andrea Zlatar Violić, današnja ministrica kulture, a tadašnja članica zagrebačkog Gradskog povjerenstva zadužena za kulturu (2001-2005.) kada je pokušala uvesti detaljan sistem evaluacije i konkretan tip plana rada svakog centra. Bio je to pionirski iskorak i naznaka "promjene koja se ne događa". Najprije zato što se promijenila gradska vlast, pa je kombinaciju Zlatar Violić - Vladimir Stojsavljević zamijenila garnitura gradonačelnika Milana Bandića, a ta se nije zamarala strogoćom pristupa radnoj etici u, primjerice, centrima za kulturu; a onda i zato što su centri, poput većine domaćih kulturnih institucija gdje se posao obavlja bez profesionalnog nerva, ogledala strukturnih anomalija domaće (kulturne) politike.

Hladni pogon i bezvezni programi

S maglovitom idejom o vrijednosti kulturnjačke infrastrukture (jer nekretnine uvijek vrijede) i bez ideje o stvarnoj javnoj ulozi komunalno financiranih centara za kulturu, gradske vlasti podmiruju troškove njihova hladnog pogona i pripadnih programa (temeljem Natječaja javnih potreba Grada) po defaultu ili, točnije, po baštini mutne prošlosti.

U vlasništvu Grada Zagreba danas je trinaest centara za kulturu, a brojka je (od nekadašnjih devet, ako se ne varamo) narasla na današnji opseg zbog jednostavnije "sistematizacije" u zagrebačkom Holdingu. Ili, da se postojeći kulturnjački resursi kojima je za definiciju djelatnosti potreban širi kišobranski nazivnik, spase financiranjem iz gradskog proračuna.

Poznato je, domaći recesijski momenti jedva su okrznuli kulturne institucije na nacionalnoj i na lokalnim razinama, etatizam institucija pokazao se u proteklim desetljećima snažnim, otpornim i imunim na svaki oblik "provokacije" nezavisnim kulturnim projektima.

Ulazak Hrvatske u EU donio je, ipak, jasne znake promjena. Neoliberalna (kulturna) agenda EU-a nema smisla za cinizam domaćih institucionalnih praksi na lokalnim razinama, niti je se one tiču. Zanima ih tip urednog mrežnog sistema u kakav se specifična i ekskluzivistički orijentirana zagrebačka gradska politika teško uklapa.

Ali sjena EU-kulturnih politika, ovdje shvaćena kao sistem cizelirane birokratizacije posla i moment oštre kontrole prema radu (programu institucije) i neradu (sankcije zbog loše evaluacija programa), počela je ostavljati traga i kod nas. Svaki grad u Hrvatskoj (kao članici EU-a) mora, naime, "u najkraćem roku donijeti kulturnu strategiju", što podrazumijeva rizomatsku i sinergičnu strukturu različitih kulturnih žanrova i platformi.

Naposljetku, centri za kulturu kao proklamirani "inkubatori kulture" vrlo su važna i optimistična stavka u europskim kulturnim politikama gdje se značajna pažnja posvećuje dinamici lokalnih kultura: iz Bruxellesa se nedvosmisleno i logično ohrabruje razvojni princip decentraliziranih, atomiziranih kulturnih središta.

A gdje je publika?

I onda, odjekuje li ta briselska rezonanca na zagrebačkom terenu, vide li se pomaci prema logici boljeg upravljanja gradskom kulturom? Čemu i kome služe gradski centri za kulturu? Zanima li to koga uopće?

Pitanja nisu retorička nego konkretna i životna, u smislu čega i nudimo tematski niz u nekoliko nastavaka, gdje ćemo pokušati pokazati osnovne karakteristike, mane i smjer razvoja nekoliko zagrebačkih centara za kulturu, paradigmatskih po kvaliteti (etike rada, zadovoljstva publike) i različitim oblicima njezine suprotnosti (ignorancija etike rada, nepostojeća publika).

Centara za kulturu ima dovoljno da bi po definiciji infrastrukture trebali oblikovati "scenu". Nje nema jer svega nekoliko (dva, tri?) centra posluju prema pravilima struke. Je li onda koncept zagrebačke "kulture u kvartu" besmislen i preskup ili je status tih centara lako revitalizirati? Koji profesionalci rade u tim instucijama? Tko čini publiku, koja je publika diskriminirana? Treba li programom proizvoditi kulturu u komunalnim centrima ili pustiti da se ona "spontano dogodi"?

Dijagnostiku na tom tragu počinjemo na službenoj adresi Grada. U zagrebačkom Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport, kod zamjenika pročelnika Tedija Lušetića, razgovor o centrima za kulturu i njihovom "održivom razvoju", optimističan je i ležeran. Odmah se uspostavilo da je tema centara za kulturu jedno od "prioriteta kulturne politike Grada, ali i važno pitanje Strategije Grada koja je u izradi", kako nam je rekao Lušetić. "Ljudi često negativno reagiraju na centre za kulturu, kao da je to nekakvo nasljeđe bivšeg sistema, bivše države", govori Lušetić.

"Ali to jest nasljeđe bivšeg sistema, i to ono pozitivno…", prekidamo.

"Točno, riječ je o pozitivnoj ostavštini bivšeg sistema, ali je to prvenstveno nasljeđe zapadnih demokracija Francuske i Njemačke, koje centre za kulturu određenog grada čuvaju kao vrijednu bazu kulture. Kultura izlazi iz kvarta, u kvartu se razvija", objašnjava Lušetić malrauxovski i njemački moment, a mi ga prekidamo uz žaljenje jer centri za kulturu u Zagrebu ne funkcioniraju po takvom modelu već desetljećima.

"Odakle vam ta informacija?", tobože ozbiljno pita naš sugovornik, pa kad kažemo da "informaciju crpimo iz iskustva", postajemo konstruktivniji. "U 2012. godini pokrenuta je 'Kvartura', projekt umrežavanja gradskih centara za kulturu, kojim se polako uvodi red u strukture i rad centara, i senzibilizira se kvartovsko stanovništvo za sadržaje kulture. Unazad godinu dana pokrenute su iz ovog Ureda aktivnosti da se centri bolje otvore korisnicima, ali i da voditelji centara ozbiljnije shvate vlastiti posao. Nismo, naime, bili zadovoljni poslovanjem nekih centara za kulturu, pa smo ravnatelje dvaju gradskih centara (Dubrava i  Maksimir, op. a.) smijenili i zamijenili. Ove smo godine također nekim centrima, čiji su prošlogodišnji programi bili neambiciozni, a prijedlozi budućih programa posve traljavo izvedeni, drastično smanjili iznos programskih sredstava. To je, pogađate, unijelo stanoviti potres u sistemima, koji je itekako dobrodošao jer moramo zajedno više raditi na animaciji ključnog pokretača, tih 'baza kulture'. To je srce gradske kulture", objašnjava Lušetić.

Glazba, fim, kazalište...

Zatim pitamo za zajednički programski nazivnik u ideji povezivanja scene centara. "U suradnji s Glazbenom mladeži (Hrvatska glazbena mladež, voditelj Tonči Bilić, u socijalizmu - Muzička omladina, op. a.) imamo program 'Glazba u mom kvartu', gdje gradski financirani orkestri, od komornog sastava Filharmonije do Puhačkog trija ili Zagrebačkih solista, u školama zagrebačkih kvartova educiraju djecu klasičnom glazbom."

"To ne bi smjelo biti čudno", dodajemo, "jer eto muzičari Bečke i Berlinske filharmonije sasvim normalno redovito obilaze dječje vrtiće."

"Je da, jedino u ovoj državi to nije normalno... U Bečkoj filharmoniji, recimo, sindikat itekako pazi na satnicu muzičara, pa je ovaj nadopuni u vrtiću, ako već nije na koncertu", objašnjava Lušetić, inače profesionalni klarinetist koji je svojedobno radio u orkestru Simfoničara, a onda je i u oktetu Filharmonije, ("stvarno davno"), svirao Mozartove "Serenade" u dječjem vrtiću.

"Prvi sljedeći plan je digitalizacija dvorana centara za kulturu jer imamo doista odličnih dvorana (Pučko otvoreno učilište, Centar u Novom Zagrebu, obnovljena dvorana na Trešnjevci u CEKATE-u) koje uglavnom zjape neiskorištene, da bismo mogli realizirati program 'Film u mom kvartu'. Bit će to isključivo edukativni program za djecu, a vodit će ga Zlatko Vidačković (filmski kritičar i bivši umjetnički ravnatelj Puskog festivala, op. a.)."

Pretpostavljamo, planira se i kazališni program? "Da, treći programski korak je 'Kazalište u mom kvartu' kojim podcrtavamo edukativni profil centara za kulturu. U partnerstvu s kazališnim i baletnim grupama i u dogovoru s Ministarstvom obrazovanja, osmislit ćemo program za školsku djecu koja više neće više morati plaćati 50 kuna da bi se autobusom dovezli do susjednoga gradskog bloka nego će, konačno, iskoristiti mogućnosti najbliže dvorane - bazu kvarta. Plan je da svi programi ovog tipa zažive još ove, najkasnije sljedeće godine", zaključuje sugovornik Lušetić.

Komunalni kulturni centri imaju, dakle, optimizma i volje u korist najmlađih korisnika, a najstarijim korisnicima, što znamo iz kvartovskog iskustva, vrata centara uglavnom su benevolentno otvorena jer je i "program" kulturnih centara za penzionere jednako tako benevolentno "elastičan".

A što je s ostalim "kategorijama korisnika", odraslim građanima koji nemaju toliko vremena, nemaju novca, nemaju možda ni posla, nemaju ni  volje za kulturnim sadržajima? Tko se o njima "kulturno brine"?

Naime, objedinjujuća logika kulturnih centara je svugdje i uvijek temeljna: važna je dostupnost svim kategorijama stanovništva, kojima treba otvoriti vrata, ali se i za njih boriti različitim programskim sadržajima.

Kako to ide na primjerima zagrebačkih centara za kulturu, kakvu strategiju razvijaju ta kvartovska mjesta kulture – u sljedećim nastavcima. 

nezeljena-ostavstina-iz-socijalizma-koja-jos-trazi-svrhu-2415-2501.jpg

Tedi Lušetić, zamjenik pročelnika zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport
Tedi Lušetić, zamjenik pročelnika zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport
Foto: 
Muo.hr

nezeljena-ostavstina-iz-socijalizma-koja-jos-trazi-svrhu-2415-2502.jpg

Početkom 1990-ih centri za kulturu propadaju na programskom planu - taj ih se uglavnom ne tiče - ali čitavo desetljeće uspijevaju održati bazu, hladni pogon, institucionalni okvir bez potrebe da se bilanca njihove javne, simboličke isplativosti, tematizira
Početkom 1990-ih centri za kulturu propadaju na programskom planu - taj ih se uglavnom ne tiče - ali čitavo desetljeće uspijevaju održati bazu, hladni pogon, institucionalni okvir bez potrebe da se bilanca njihove javne, simboličke isplativosti, tematizira
Foto: 
Zagreb.hr

nezeljena-ostavstina-iz-socijalizma-koja-jos-trazi-svrhu-2415-2503.jpg

U vlasništvu Grada Zagreba danas je 13 centara za kulturu, a brojka je od nekadašnjih devet narasla na današnji opseg zbog jednostavnije “sistematizacije” ili da se postojeći kulturnjački resursi spase financiranjem iz gradskog proračuna
U vlasništvu Grada Zagreba danas je 13 centara za kulturu, a brojka je od nekadašnjih devet narasla na današnji opseg zbog jednostavnije “sistematizacije” ili da se postojeći kulturnjački resursi spase financiranjem iz gradskog proračuna
Foto: 
Zagreb.hr