Goran Bogdan: Volio bih da jednom budem i američki i europski i, božeoprosti, srpski glumac

Otac verbalnih akrobacija, rođeni Travničanin, Miroslav Ćiro Blažević jednom je, uspoređujući sebe i tada najcjenjenijeg svjetskog trenera Fabija Capella, rekao kako je u međuvremenu potrošeni Talijan – oštra nula: "Kakav Capello? Da je on, kao ja, krenuo iz Travnika, ne bi do Turbeta doš'o!"

E sada, nije lako, ali je manje teško, da tako kažemo, dobiti jednu od glavnih uloga u visokobudžetnoj seriji u britansko-francuskoj ili američkoj koprodukciji kada se čovjek rodi u Parizu ili Londonu, ma i u Liverpoolu ili Nantesu, odnosno kada na audiciju krene iz tih gradova u kojima živi dovoljno dugo da se neće brzo izgubiti.

Goran Bogdan je, međutim, rođen u Širokom Brijegu, studirao je, živi i radi u Zagrebu, a snima svugdje, od Beograda do Vancouvera. Zbilja snima: ne otvara vrata zvijezdama i nije dva puta prošao kroz kadar, niti pogine u osmoj minuti prve epizode kao jedan u nizu balkanskih lopova čija smrt pokrene lavinu događaja...

Gogo je za ovo godina i karijere igrao uz Johna Hurta i Samanthu Morton, koji zajedno imaju četiri glumačke nominacije za Oscara, te Tahara Rahima, francusku zvijezdu alžirskih korijena, ali i uz Dragana Bjelogrlića, Ninu Violić, Dejana Aćimovića...

Hercegovac koji je prvo završio ekonomiju, pa glumu, nakupio je respektabilan broj uloga, što na filmu, što na TV-u, što u teatru i još je jedan od organizatora širokobriješkog Woodstocka, najvećeg malog festivala priča, filmova i muzike kod nas i okolo –  West Herzegowina Festa.

Parafrazirajući Ćiru: da je kakva europska glumačka zvijezda krenula odakle i Gogo, ne bi do Gruda stigla.

Hrvatska publika još nije bila u prilici pogledati "Senke nad Balkanom" pa te molim da na početku prepričaš radnju serije i, naravno, izostaviš rasplet.

To je povijesno-kriminalistička serija čija se radnja događa 1928. godine. Pratimo više linija radnje, tu su ubojstva i krađe kojima se rasplet isprepliće s povijesnim zbivanjima. Bijeli Rusi su u Srbiji, kralj Aleksandar, Ante Pavelić, Mustafa Golubić...

Igraš Mustafu Golubića, Staljinovog profesionalnog ubojicu, sovjetskog Jamesa Bonda, Hercegovca fascinantne biografije... Kako si doživio Golubića te koliko si se, spremajući ulogu, bavio povijesnim činjenicama vezanim uz njega?

O Mustafi Golubiću, iskreno, prije serije nisam znao ništa, kao ni općenito o tom povijesnom periodu. Ako i jesam, to je bilo jako malo. Izučavajući ga, moram reći da sam se fascinirao, kako cijelim periodom tako i likom Mustafe. Nema neke razlike između tada i danas, govorim to samo kao daleki promatrač, inače bih uronio u građu previše subjektivno, kao i svi mi ovdje. Vjerojatno se mogu povući paralele između tog vremena i današnjice u sitnim ljudskim motivacijama, korupciji i općenito malodušju.

No kako se davnašnje slike, što zbog patine, što zbog prašine, čine bezbolnijima i romantičnijima, kao i bajke valjda, tako je lakše bilo promatrati i baviti se tim razdobljem. Da sam gledao Mustafu kao osnivača Komunističke partije ovdje, čovjeka koji je Tita uveo u partiju, morao bih – kontaminiran današnjicom – vući paralele i baviti se time što je to nama danas donijelo.

Ali, obuhvaćen konkretnim umjetničkim zadacima – nisam. Snaga njegove ideologije, hrabrost, ludost koja graniči s genijalnošću ono je što sam si kao glumac dozvolio da me prožme. Nisam mu sudio iz nekih političkih, osuđujućih cipela. Dozvolio sam da šture činjenice samo prođu kroz mene i da vidim što će se dogoditi. Činjenice k'o činjenice, nama ovdje malko znače, stoga me vodio onaj osjećaj pod jezikom...

U vrijeme snimanja spomenute serije radio si na još jednoj, samo u većoj produkciji i puno poznatijoj: kako je bilo paralelno snimati "Senke..." i "Fargo"?

Naporno. Ne dogodi se rijetko da se projekti preklapaju, znaju kolege. Ovaj put, i prije nego što sam išta znao o "Fargu", već smo dugo bili u snimanju "Senki". Malo prije zimske pauze saznao sam za "Fargo". Bilo je dosta nezgodno uskladiti dva projekta tih opsega i samo zahvaljujući organiziranosti i nadasve velikom strpljenju Dragana Bjelogrlića prema meni, uspio sam iznijeti oba projekta. Sada kad se sjetim panike oko usklađivanja termina, jeza me prođe.

Tvoja prva, velika inozemna uloga bila je u seriji "Posljednji panteri" i za nju si morao raditi nešto što nisi prije: ozbiljno trenirati. Što ti je bio veći izazov: odigrati tako veliku rolu ili dva puta na dan dizati željezo u teretani?

To ti, zato što me znaš kako sam lijen, zezaš! Teže je bilo odigrati ulogu. Lako je slušati kada ti netko drugi kaže: to digni toliko puta, a to toliko. Lakše toliko koliko je umanjeno za odgovornost. Bilo mi je zanimljivo u jednu ruku vidjeti koliko mogu fizički ići daleko za ulogu. Cijeli život kao glumac pratim kako se to radi vani. Glumci za ulogu mršave ili se debljaju,  to odmah sa sobom povlači i neke psihičke poveznice oko uloge. Sve u svemu, zanimljivo…

Sudeći po broju serija i filmova u kojima se pojavljuješ, dojam je, i naravno pogrešan, da ne odbijaš ponuđene uloge. Što presuđuje u izboru?

Ne mogu to opisati nekim receptom. Puno je varijabli, kako onih što čine “dobar” film, toliko, pa i više, u odlučivanju. Dosta puta se i prevarim, jer o vlastitom se osjećaju radi, vjerujući da će projekt biti onakav kakav sam ja zamislio. Dosta puta se prevarim u suprotnom smjeru, pa ispadne i bolji nego što sam očekivao. Teško je biti konkretan u ovom odgovoru. Nekad je to redatelj s kojim silno želim raditi, a mnogo ih je, često je to sam scenarij u koji se jednostavno zaljubiš, nekad je cijeli projekt ono što u tom trenutku – glupo je u Hrvatskoj reći, karijere – tebi treba, a nekad opet nešto što ne možeš samom sebi objasniti, a eto, opet ti se sviđa. Prihvatio bih i radi dobre glumačke ekipe... Što je to? Inat, osjećaj, praznovjerje? Ne znam.

Surađuješ s redateljima različitih generacija, od debitanata do, da tako kažem, veterana poput Schmidta. Postoji li razlika u pristupu i što, osim naravno poetika, najviše razlikuje autore koji imaju iskustvo rada u jugoslavenskoj kinematografiji od onih koji ga nemaju?

Nemam pojma. Evo, super je primjer Schmidt, koji je negdje već u dobro izgrađenoj karijeri opet "skrenuo" u neku "novu" poetiku. Opet, često mladi znaju biti ziceraši ili samo formalno slijediti tu "novu" poetiku. Ne znam. Ne znam ni po sebi u kojem se smjeru razvija moj interes. Znam samo da volim kada se stalno preispitujem i kada namjerno sebi ne olakšavam stvari. Strah me površnosti i lijenosti, strah me navike i ziceraštva. Ne želim upasti u ladicu.

Da li si očekivao da će "Agape", koje si radio upravo sa Schmidtom, izazvati veće reakcije? Zapravo, bez obzira na temu, o filmu se nije govorilo uobičajeno zapjenjeno za ovdašnje prilike…

Nisam radio film da bih očekivao reakcije. Ide mi to na nerve, k'o da su film i umjetnost topovsko đule u ratu ovog vječno bipolarnog, ali i više podijeljenog društva. Da i jest bilo, neka je, nek' se pjeni i njima za stol. S druge strane, imao sam neke nedoumice i strahove kako će ta tema biti prihvaćena, ali kada danas razmišljam, imao bih ja strahove i nedoumice i da se snima nastavak "Sonje i bika".

Protiv sam svakog oblika cenzure, nedopustivo mi je da bilo tko išta zabranjuje. Dobro, sad skačem sam sebi u usta, sigurno postoje neki okviri, ali zakonski. Ne slažem se s ovim individualnima, to bi bio Sizifov posao – ugoditi svima. Sviđa mi se ovaj tvoj dio pitanja kada kažeš “uobičajeno zapjenjeno”, kao da smo se naučili diskursu jučer pa ga, da svi čuju, koristimo preglasno, prečesto, nekad mimo zdrave logike. Moj je dojam da se koristi buka samo da bi se ukazalo na sve i svašta, bez konstrukta. Čini se da se preozbiljno shvaćamo, a tako i zvučimo.

Kako si doživio pokušaj zaustavljanja emitiranja filma "Ministarstvo ljubavi" i kako komentiraš stalne pokušaje da se umjetnost uvede u okvir domoljubne propagande u kojoj, naravno, estetski dometi nisu važni?

Evo dijelom sam već odgovorio... Kao onaj kazan na početku "Macbetha": vještice miješaju neku čorbu u kojoj je sve i svašta. Ne pada mi na pamet vrijeđati ovdje udovice hrvatskih branitelja, one moj pijetet imaju, ali ne možemo sve gledati kao jednu veliku čorbu. Nije sve povezano. Može se imati duhoviti odmak od rata – ne kažem da je to slučaj "Ministarstva ljubavi" – ali i dalje imati pijetet prema njemu. Kod nas je sve gaženje po jajima. Uspostavili smo nove diskurse, ne dobre. Čujem riječi: komunisti, jugonostalgičari, orjunaši; s druge strane: lizatelji oltara, klerofašisti... Kao da je srednji vijek i iz svojih potleušica susjedu bacamo kletve u rošavo lice. Još malo pa će od ratnih devedesetih proći trideset godina. Matematički gledano, ako je prosječni životni vijek jednog Hrvata 72 godine, polovica stanovništva bit će rođena nakon početka rata. Strah me da ćemo se u želji da održimo sjećanje ogaditi samima sebi. Na dobrom smo putu. I neće mladi bježati samo zato što nema posla, nego radi smanjenja te buke.

U Zagrebu si se i školovao i afirmirao, ali za sebe kažeš da si i hrvatski i bosanskohercegovački glumac. Zašto ti je to važno istaknuti?

Baš zato što svi prave te razlike. I zbog inata. Volio bih da jednom budem i američki i europski i, božeoprosti, srpski glumac. Glumac, zapravo, može biti dobar i loš.

Jedan si od pokretača West Herzegowina Festa, širokobriješkog Woodstocka, događaja kojem su trebale godine da postane poznat izvan Hercegovine. Zašto je, prvo, tako dugo trajalo otkrivanje WHF-a, a drugo, je li on danas ono na što ste mislili kada ste kretali?

Namjerno ga nismo htjeli zagaditi bukanjem. On je sada iznad nas, neka se sam pozicionira. Bit će draži svima. Moje misli o njemu evoluiraju non-stop, tako da on nikad nije ono što bi mogao biti. Kao i svatko od nas.

U film si se zaljubio radeći u videoteci, ali u vremenima kada ti klijenti nisu bili baš filmski sladokusci i kritičari. Po čemu pamtiš te godine u Širokom Brijegu?

Uf! Istina, moja ljubav prema filmu datira još iz tih dana, ma i otprije. Pamtim djetinjstvo kao i svatko, po mnogo toga lijepoga, ali, kao i mnogi drugi duhom toga vremena okrznuti, i po ne tako lijepome. Sve u svemu, prosječno djetinjstvo svakog djeteta ovdje.

Kako tvoji najbliži, obitelj, prijatelji i susjedi u Hercegovini reagiraju na tvoj društveni angažman: bio si protivnik referenduma o braku, zagovornik si regionalne suradnje, ne držiš ni do zavičajnih ni do nacionalnih određenja i obilježja...  

Svatko ima pravo da misli šta god i kako god hoće. Sebi ga misli.

Ti si, džaba sve, Hercegovac s dna kace i u najpozitivnijem smislu. Dakle, nisi Hercegovac koji se uklapa u sliku sklopljenu od predrasuda koje, čini se, ne mijenjaju ni protok vremena, ni svi svjetski uspjesi ljudi iz Hercegovine, računajući svakako i tebe... Smeta li te to što još ima onih kojima je iznenađujuće da se može biti iz Širokog i za Hollywooda?

Znaš koliko me briga... Ja jesam Hercegovac, rođen sam dolje i po genealogiji moram biti. Ali znaš ti što sve može biti "Hercegovac"? Na kraju krajeva, i Nikola Tesla je Hercegovac. Evo još jedna strana u vječnoj svađi. Kao što je rekla zlatna ribica u onom vicu: "Ma nek je muving."  

goran-bogdan-volio-bih-da-jednom-budem-i-americki-i-europski-i-bozeoprosti-srpski-glumac-6426-8289.jpg

"Da sam Mustafu Golubića gledao kao osnivača KP-a ovdje, čovjeka koji je Tita uveo u Partiju, morao bih, kontaminiran današnjicom, vući paralele i baviti se time što je to nama danas donijelo. No, obuhvaćen konkretnim umjetničkim zadacima, nisam. Snaga njegove ideologije, hrabrost, ludost koja graniči s genijalnošću ono je što sam si kao glumac dozvolio da me prožme"
"Da sam Mustafu Golubića gledao kao osnivača KP-a ovdje, čovjeka koji je Tita uveo u Partiju, morao bih, kontaminiran današnjicom, vući paralele i baviti se time što je to nama danas donijelo. No, obuhvaćen konkretnim umjetničkim zadacima, nisam. Snaga njegove ideologije, hrabrost, ludost koja graniči s genijalnošću ono je što sam si kao glumac dozvolio da me prožme"
Foto: 
Facebook/Goran Bogdan

goran-bogdan-volio-bih-da-jednom-budem-i-americki-i-europski-i-bozeoprosti-srpski-glumac-6426-8290.jpg

"Strah me da ćemo se u želji da održimo sjećanje ogaditi sami sebi. Na dobrom smo putu. I neće mladi bježati samo zato što nema posla, nego radi smanjenja te buke"
"Strah me da ćemo se u želji da održimo sjećanje ogaditi sami sebi. Na dobrom smo putu. I neće mladi bježati samo zato što nema posla, nego radi smanjenja te buke"
Foto: 
Falis.com.hr