Hanžekovićevi kolači

Qu’ils mangent de la brioche. Izjava ("Ako nemaju kruha, neka jedu kolače") koja se pripisuje francuskoj kraljici Mariji Antoaneti iz 18. stoljeća, poznatoj po raskalašenom i rasipničkom životu, a što je navodno poručila narodu koji joj se potužio da je gladan, življa je danas nego ikad.

Sjetit ćete se vjerojatno, nema tomu dugo, kojih mjesec i pol dana, kada je kralj ovrha u Hrvata odvjetnik, a odnedavna i nakladnik, Marijan Hanžeković nadahnuto putem javne televizije poštovanom općinstvu predložio da "svi svoje račune plaćaju na vrijeme, jer u tom slučaju ovrha i dodatnih naplata ne bi bilo". Jer zna Hanžeković kakve tu sve hulje i probisvijeti obitavaju, što bi ti iz oka uzeli, a ni rođenoj materi ne bi dali.

"Ljudi ne vole plaćati", ponudio je razumno i logično objašnjenje, uz napomenu da je njemu "kultura neplaćanja – neshvatljiva". Jasno da je Hanžekoviću takvo što neshvatljivo, čovjek samo na ovrhama za pristojbe HRT-a na godinu zaradi milijun kuna. Vjerojatno lukrativnije utjerivanje dugova za Zagrebački holding, na koji je također zajahao, nećemo ni spominjati.

Iz njegove vizure ljudi su, naravno, samo stoka koja stalno traži neka svoja prava, a pravi se blesava kada treba podmirivati obaveze. Evo, recimo, Gazdinoj blagajnici koja gine na minimalcu baš se ćefnulo ne platiti račune, to joj je baš totalno cool i seksi, fora joj je kad u poštanskom sandučiću pronađe obavijest na prijetećem žutom papiriću, ali baš iz inata neće podmiriti dug što se od nje zahtijeva i strpljivo čeka da nepodmirena svota potpomognuta brzobujajućim odvjetničkim i javnobilježničkim kvascem višestruko naraste. I onda potpuno relaksirana i sasvim smirena mjesecima čeka da od milostinje koju Gazda drsko naziva plaćom otplati ovrhu koja joj proguta tu smijuriju od mjesečne isplate, i to nekoliko puta. Jasno, osim duga koji je ludo zabavlja ne platiti, izdašno podmiruje još more izmišljenih troškova ovih kojima je kultura neplaćanja neshvatljiva. S radošću, naravno, jer ne voli plaćati račune pa udovoljava svojim hirovima. I ispravno to detektira Hanžeković, zna on dobro s kakvom bagrom ima posla.

Ima on, doduše, podosta posla i s bankama kojima je njegova nakladnička kuća dužna preko guše, ali to je pravo fin svijet pa i on s njima sve u fino. Pa će se požuriti pohvaliti da on, među rijetkima koji voli plaćati račune i kojemu je kultura neplaćanja neshvatljiva, uredno podmiruje svoje dugove. I uredno putem svojih medija odrađuje sve potrebno. Gdje banke okom, on skokom.

A podmiruje ih tako da sitnoj novinarskoj boraniji u svojim izdanjima, jer tiraže podbacuju, iz mjeseca u mjesec positno gricka plaće. Dok ih ne svede na pravu mjeru. Recimo, Gazdinih blagajnica. Oholih i bahatih babuskara koje "ne vole plaćati". Pa se već i sad nađe pokoja zgoda da je Hanžeković vlastitom medijskom nadničaru poslao ovrhu. I slat će im dalje, dok u njihove tupave, prepotentne glave, koje iz vica odbijaju plaćati svoje obaveze, napokon ne uđe da je "kultura neplaćanja – neshvatljiva". Jer ono što se sada nosi je kultura ozakonjenog zelenaštva i lihvarenja. Doduše, uz Hanžekovićevu skromnu i smjernu ocjenu da su odvjetničke tarife, inače namijenjene guljenju kože s leđa običnih smrtnika i punjenju pučkih kuhinja – mizerne.

Za razliku od novinara u njegovim izdanjima koji kukumavče nad profesionalnim i materijalnim uvjetima rada i panično traže kamo pobjeći, postoji, kao i u svakoj drugoj "uspješnoj" priči u Hrvatskoj, i povlaštena kasta, smještena uglavnom u uredničkim kancelarijama gdje se marno vodi briga da se Veliki Šef ne najedi i nasekira pa će se uvijek na vrijeme i s voljom zaplesati kako gazda zasvira.

Eto tako danas uredničkoga komentara u Jutarnjem listu pod naslovom "Jedini problem Nove ljevice jest što je ona zapravo stari SDP" u kojem se s punim pravom i sasvim legitimno propituje pojava nove stranke na lijevoj strani političkog spektra. Ono malo okorjelih i pasioniranih pratitelja onoga što se u nas naziva politikom, kao i oni kojima je to posao, uredno i redovito čitaju i takve stvari, ma koliko im to bilo mrsko. I uglavnom se u tim novinama uvijek dipli u iste diple, što je također neupitno legitimno. Konja se veže gdje gazda kaže.

Međutim, i one s boljim želucem ipak je uspjela presjeći sljedeća rečenica našeg vrijednog društveno-političkog radnika o Novoj ljevici: "Stranka, primjerice, može deklarirati kako se protivi prekarnom radu, no kako će tretirati činjenicu da u novim generacijama radnika mnogi upravo preferiraju takvu vrstu angažmana?"

Dobro, sad kad ste već zapeli, ni predsjednik Socijaldemokratske partije Davor Bernardić ne zna što je prekarijat, ali uredništvo narečenog dnevnika izrazito je sklono dociranju, popovanju i obraćanju von oben.

Nećemo ni šefa Partije ni našeg dobrog društveno-političkog radnika upućivati na istraživanja i znanstvene radove da se malo priuče što je to prekarni rad i prekarijat. Za njihovu razinu poimanja suvremenih socioekonomskih odnosa Wikipedija je više nego dovoljna, a ona kaže: "Prekarijat je teška opstojnost na poslu bez predvidljivosti ili sigurnosti, koji utječe na materijalno i psihološko stanje. To je neologizam nastao kombinacijom latinske riječi precarius, što znači nesiguran i završetka -ijat iz pojma proleterijat.

Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad i niska ili nikakva radna prava i zaštita. Kao prekarni radnici ubrajaju se: sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima i sl.

Za razliku od generacija iz razdoblja socijalne države u Europi, koje su mogle računati na teško stečena radnička prava i socijalne ugodnosti kao što je stalno zaposlenje koje im je osiguralo mirovinsko i zdravstveno osiguranje, definirano osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i sindikalno organiziranje, današnji radnik postindustrijskoga globalnoga kapitalizma više ne može računati na to”.

Zašto bi netko od radnika danas težio prekarnom angažmanu, što je siguran put na burzu rada, do psihijatra, gutanja sedativa i isključene struje, a ni socijalna samoposluga više nije daleko, dobri naš urednik uvaženih dnevnih novina nije se potrudio objasniti. Nije gazda tražio. Kao što, možemo se odmah ovdje kladiti, neće na sebe preuzeti troškove plaćanja doprinosa na honorare koji se uvode toliko hvaljenom poreznom reformom u istim tim novinama da su čak i jednog od honorarnih suradnika HNK-a uvjerili da će u 2017. godini primati više novca iz istog bruto honorara, nego ove godine.

I uredniku je vjerojatno kultura neplaćanja neshvatljiva, iz sigurnosti poslušničke uredničke kancelarije. Iz koje ti nikako ne može biti jasno zašto ljudi ne jedu kolače.

A ne može ti biti jasno kada imaš gazdu koji se hvali svojom masonerijom temeljenom na ideji slobode, bratstva i jedinstva još iz Francuske revolucije. Iste one u kojoj će naša Marija Antoaneta s početka teksta ostati bez glave. Hanžeković će se sjetiti samo kolača. Kruha ima u kontejnerima. Za one koji "vole plaćati račune".

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.