Hasanbegovićev skok

Zlatko Hasanbegović jedini je ministar Vlade RH kojeg ne podržava struka, većina onih čije bi interese trebao zastupati i kojima bi trebao služiti. U četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti nije zabilježen slučaj da se struka ovako masovno suprotstavila nekom ministru, kao što se kulturni radnici suprotstavljaju Hasanbegoviću. Njegov slučaj ne može se ni izdaleka usporediti sa slučajem donedavnog ministra branitelja Predraga Freda Matića, jer je pobuna protiv Matića bila režirana i orkestrirana, što iz ureda zagrebačkog gradonačelnika što iz HDZ-a, dok je otpor Hasanbegoviću spontan otpor kulturnog sektora, u kojem sudjeluju umjetnici i kulturni radnici različite provenijencije, različitih političkih uvjerenja i svjetonazora. Dosad je inicijativu za smjenu Hasanbegovića potpisalo 3163 kulturna radnika, a s drugim građanima i kolegama iz inozemstva koji ih podržavaju taj broj se penje na 4613 (podaci od 11. ožujka 2016.).

Imena onih koji su potpisali peticiju Kulturnjaci 2016 dovoljna su i površnom poznavatelju hrvatskih kulturnih prilika i kulturne produkcije da shvati da je riječ o većini, usudio bih se reći o dvotrećinskoj većini onih koji tvore suvremenu hrvatsku umjetnost i kulturu, njezin danas najproduktivniji i najznačajniji dio. Važno je pritom kazati da nitko tko doista drži do sebe, a tko je relevantan na kulturnoj sceni, nije javno podržao Hasanbegovića. Dio scene zasad se drži po strani, no to se može shvatiti, apatija, nelagoda i strah nisu strani niti kulturnjacima. Kako bilo, u ovom slučaju nema ni riječi o hrvatskom sindromu šutljive većine. Većina kulturnjaka, ponavljam, oglasila se i ustala protiv Hasanbegovića.  

Kako svatko svijet mjeri vlastitim mjerilima, na temelju vlastitih iskustava, tako je i Hasanbegović upirući prstom u tisuće potpisnika inicijative ne trepnuvši kazao kako tu postoje vođe koji imaju određene materijalne interese, a ostalo su naivci koji ih slijepo slijede. Ne sumnjam da je u Hasanbegovićevom svijetu tako, bilo da je riječ o njegovom mladenačkom navijačkom angažmanu, ili o kasnijem političkom angažmanu. U svijetu kojem on pripada uvijek postoji vođa čiji je autoritet neupitan i sljedbenici, poslušna gomila koja ne diže glavu, ne misli, ne propituje, samo izvršava naređenja.

U inicijativi koje se očito plaši, inače je ne bi omalovažavao, na njegovu žalost nije tako – Kulturnjaci 2016 su mreža ravnopravnih, mislećih, nepopravljivih individualaca; nema vođe, nema sljedbenika, jedino što spaja te ljude jest zgađenost njegovim imenovanjem i želja da ga maknu s položaja koji ničim nije zaslužio, a na koji je doveden samo s jednim ciljem – da razori kulturu i medije, i da na ruševinama sagradi ono što naziva "novom nacionalnom kulturnom paradigmom". Koja je važna poluga nove ideološke paradigme poražene i demontirane 1945., za koju se naivno mislilo da neopozivo pripada smetlištu prošlosti.  

A sve je to, na što opetovano upozoravaju brojni komentatori, samo priprema za konačni napad na ostatke socijalne države. Jer, kako je na svojem Facebook profilu primijetila publicistkinja i aktivistica Vesna Kesić, neoliberalnu ekonomiju nemoguće je uvesti dok se ne uništi liberalno lijeva kultura i institucije. To je još jasnije razložio Vuk Perišić u odličnom eseju na T-portalu "Zašto ekonomija u Hrvatskoj nema, niti je ikad imala šanse". Konstatiravši kako je "demokracija u Hrvatskoj krenula – krivudavo i sporo, ali ipak nekako – putem stabilizacije, da evoluira, počinje puštati korijene i oporavlja se od terora devedesetih", Perišić nastavlja: "HDZ je to doživio kao mentalno silovanje, kao ugrozu, kao prijetnju. Autoritarna stranka poput HDZ-a, k tome naoružana totalitarnom domoljubnom ideologijom, organski ne može podnijeti bilo kakav pluralizam. Sada je u prilici da mu stane na kraj jednom zasvagda. Temeljni preduvjeti toga pothvata su zatiranje slobode govora i kritičke, demokratske, građanske i antifašističke javnosti te preuzimanje kontrole nad kulturom, obrazovanjem i medijima, polugama vlasti koje stvaraju predodžbu da je nacija nešto stvarno, vrijedno pozornosti, čak i ljubavi, pa i pogibelji".

Prvih trideset dana Hasanbegovićeva mandata obilježeno je nasiljem, on nije povukao niti jedan kreativan potez, ništa nije izgradio. Samo je rušio. Najprije Povjerenstvo za neprofitne medije pri Ministarstvu kulture, zatim HRT, pa je za 26 milijuna kuna srušio proračunsko ulaganje u kulturu, sad se okomio na Vijeće za elektroničke medije i njegovu predsjednicu Mirjanu Rakić, istodobno priprema teren i za udar na HAVC, nakon čega će na red doći Hina. I kao što je udaru na VEM i Mirjanu Rakić prethodio fašistoidni marš ulicama Zagreba, koji je predvodio Hasanbegovićev istomišljenik i potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš, iz istog miljea kreće «marš» na HAVC, zasad samo verbalni. Dijalog, parlamentarna rasprava i javna rasprava Hasanbegoviću su potpuno strani alati. Njegov alat su "bokser i pajser", čistke i dekreti začinjeni obiljem neistina i poluistina, on zatečenu situaciju u kulturi i medijima obrće naglavce. Pritom neumorno ponavlja da je čovjek dijaloga.  

Međutim, ničim to ne pokazuje.

Nije u stanju suočiti se oči u oči niti s novinarima, bježi od njih kao od kuge. Bit će da on pod dijalogom podrazumijeva razgovor sličnomišljenika i istomišljenika, kružoke na kojima jedni drugima titraju jajca ljudi koji imaju "zajednički pogled na prošlost, sadašnjost i budućnost", kako je rekao u jednom nedavnom intervjuu. A dijalog istomišljenika, kako je davno kazao profesor Predrag Matvejević, jest tautologija.

Čini se da šira javnost, ali i oporbene stranke, još ne razumiju s čime ovdje imamo posla, i koji su krajnji ciljevi vladajućeg "s koca i konopca" konglomerata sasvim prigodno nazvanog "domoljubna koalicija". Do njihovih ušiju očito još uvijek ne dopiru upozorenja koja odašilju doista nezavisni mediji, pojedina strukovna udruženja i građanske inicijative. Povodom napada na HRT i VEM oglasilo se Hrvatsko novinarsko društvo, čiji je predsjednik Saša Leković, ne ulazeći u meritum stvari, upozorio da je u oba slučaja "silovana procedura, jer oni koji su smijenjeni nisu imali prilike braniti se". Jelena Berković iz GONG-a kazala je kako kanali komunikacije za otvoreno mišljenje i pluralizam ne bi trebali postati kanalizacijom javnosti, a posljednje vladine poteze nazvala je desantom na medije.

Na njihove izjave reagirao je Hasanbegović kazavši sljedeće: "Vijeće se imalo priliku očitovati kroz svoje izvješće. To nije nikakav desant na medije, to je, desant na Drvar".

Hasanbegović se opet pokazuje kao majstor floskula. Izvještaji HRT-a i VEM-a trebali su, naime, poslužiti kao polazište za parlamentarnu raspravu, gdje bi se onda mogli očitovati i odgovorni s HRT-a i VEM-a. To je minimum demokratske procedure, i demokratske kulture. No, i minimum je očito previše za Hasanbegovića i kompaniju. Ravnatelju HRT-a Goranu Radmanu nije bilo omogućeno da govori pred saborskim Odborom za medije, a vrlo vjerojatno to neće biti omogućeno ni predsjednici VEM-a Mirjani Rakić. Za televiziju N1 gospođa Rakić kazala je da kao predsjednica Vijeća očekuje da podnese izvještaj saborskom Odboru za medije, ali i pred samim Saborom, pa da oni odluče. "No, čini mi se da je odluka već donesena", zaključila je rezignirano. Kazala je, također, da je Vijeće bilo tražilo sastanak s Hasanbegovićem, ali im nije odgovorio.    

A kako bi im i odgovorio! Umjesto susreta licem u lice, takvi vam se obraćaju iz mraka, s leđa. Kao što će prezreti svaku raspravu i posegnuti za prijekim sudom.  

Njegova opaska o desantu na Drvar, to bi valjda trebalo biti duhovito. No, nema duhovitih ljudi Hasanbegovićeva kova. Ta je vrsta cijepljena na humor. Kao i na kulturu i duhovnost uopće. Riječ je o ljudima ograničena uvida u stvarnost, kakvi su već ti narkomani ideologija, koji to onda kompenziraju na kojekakve načine, što Hasanbegović zorno pokazuje proteklih mjesec dana otkako je stjecajem nesretnih okolnosti izronio iz anonimnosti. Osim toga, humor ide ruku pod ruku s Erosom, a Hasanbegovićeva vrsta nema ama baš nikakve veze s veselim grčkim bogom.

Prije će, dakle, biti da je ovdje Hasanbegovićeva podsvijest na djelu, jer on dolazi iz ideološke matrice koja je pokrenula desant na Drvar. I uopće mi nije teško zamisliti Hasanbegovića kako se, započinjući rat protiv kulture i medija, uživljava u lik Otta Skorzenya, časnika Himmlerova Waffen SS-a, vojne "kreme" nacističke Njemačke, koji je dobio zadatak da uhvati Tita i uništi Vrhovni štab NOV-a u Drvaru. 

No, mogao bi se Hasanbegović ugristi za jezik. Operacija Konjićev skok, kako je glasio kodni naziv napada na Drvar 25. svibnja 1944., ispala je ćorak. Tito i Vrhovni štab izvukli su se iz grada. Poznato je kako su se provele njemačke snage u toj operaciji (imale su goleme gubitke, kojih 80 posto mrtvih, ranjenih i nestalih), i uopće kako se 1945. provela matrica koja je, mnogo godina poslije, proizvela i Hasanbegovića. Otuda i tolika žurba u obračunu s kulturom i medijima, koju su mnogi već nazvali Blitzkriegom. Hasanbegović zna da vrijeme ne radi za njega, da zadatak koji mu je povjeren mora obaviti prije nego što se posve konsolidira kulturna javnost, razbudi šira javnost, ili prije nego što se raspadne aktualna vlada.

Neka se Hasanbegović provede kao Otto Skorzeny. I neka u nekoj budućoj kulturnoj povijesti ostane zabilježen u fusnoti kao tvorac ćorka zvanog "Hasanbegovićev skok". 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu