Hoće li se Orešković potruditi biti Trudeau?

Ne bi bilo fer na neviđeno a priori osuditi vjerojatnog budućeg premijera Tihomira Oreškovića i sasuti po njemu drvlje i kamenje. Od čovjeka smo čuli tek nekoliko prigodničarskih, kurtoazno-protokolarnih rečenica kod dobivanja mandata za sastav nove vlade i kada nam je čestitao Božić, obećavši usput sjajnu 2016. godinu za sve nas.

Ipak, crv sumnje ne miruje ni u ovom blagdanskom zatišju, što zbog načina na koji je Orešković došao u poziciju sastavljati buduću izvršnu vlast koja nam obećava izvlačenje iz gliba, što zbog političkih grupacija koje stoje iza njega osiguravajući mu politički legitimitet.

Čovjek je stigao iz Kanade, visoko razvijenog demokratskog društva, proveo u njemu osjetljive formativne godine i počeo zavidnu karijeru biznismena. Za pravo sebi stoga uzimamo očekivati da je u njega ugrađen sofisticirani demokratski kod kojemu bi trebalo biti zericu neobično da za čelnika države dolazi čovjek iznebuha izmišljen u svega 48 sati histeričnog traženja čudesnog nestranačkog stručnjaka. Legitimitet mu, međutim, osporavati ne možemo i nećemo jer mu ga osigurava parlamentarna većina, kao što je, uostalom, i za nekoliko Milanovićevih ministara koji izbora nisu vidjeli, ali da je neuobičajeno, brate, jest. I da nas je obeshrabrilo u radosti tek otkrivene izborne novotarije, preferencijalnoga glasanja, jest, jer kormilo države, po svemu sudeći, preuzima čovjek koji je glasova dobio ravno – nula. No, dobro, pravo, zakoni i procedure u nas su, u pravilu, u dubokom nesporazumu s logikom, pravdom i moralom, pa ćemo na tu temu prestati zanovijetati. Konstituira li se Sabor i u zrak za njega poleti najmanje 76 novoizabranih ručica, tog čovjeka imamo smatrati sasma legitimnim predsjednikom Vlade.

Ono zbog čega nam je više mrštiti obrve i nabirati čela na spomen Tihomira Oreškovića jest sadržaj politike koju sa sobom donosi, a o kojoj za sada pojma nemamo jer čovjeka ne poznajemo kao ni većina onih koji će za njega podignuti ruku jer su tek neki dan, poput nas, prvi put čuli za njega.

Smijemo li se nadati, s obzirom na činjenicu da dolazi iz zemlje razvijene demokracije, da će se ugledati, recimo, na nedavno izabranoga kanadskog premijera Justina Trudeaua? Kanadski premijer, četiri godine mlađi od svog možebitnog hrvatskoga kolege, točno pola ministarstava dao je ženama da ih vode "zato što je ovo 2015. godina". Kao i Orešković Hrvatskoj, i kanadske ministrice i ministri svojoj su široj javnosti nepoznata imena, no tu ima i Afganistanki, Indijanki, Sikha, astronauta, paraplegičara, slijepih odvjetnica... Karizmatični Kanađanin, sin dvostrukoga legendarnoga kanadskog premijera Pierrea Trudeaua, birače je osvojio otvorenošću, obećanjima da će vladu približiti narodu, sniziti poreze srednjoj klasi, povući Kanadu iz zračnih kampanji u Iraku i Siriji, legalizirati marihuanu, ostaviti ženama da samostalno odlučuju o abortusu jer "nije na državi da određuje što će žena učiniti sa svojim tijelom". Trudeau redovito korača u pride-paradama dajući tako potporu pravima seksualnih manjina. Zemlja je to u kojoj se Trudeauov prethodnik prije nekoliko godina Indijancima ispričao zbog politike asimilacije i zlostavljanja te ponižavanja desetaka tisuća autohtonih stanovnika Kanade, a sada novi premijer tu sramotu pokušava ispraviti imenovanjem Indijanke Jody Wilson-Raybould ministricom pravosuđa. S obzirom na činjenicu da je prijašnji kabinet odbijao osnovati istražno povjerenstvo o nestanku i neobjašnjivim ubojstvima oko 1200 Indijanki od 1980. godine, to imenovanje ima posebnu težinu i daje na uvjerljivosti Trudeauovim obećanjima. U bolju edukaciju Indijanaca najavljuje uložiti 2,6 milijardi dolara. Trudeau ističe ponos što njegov kabinet izgleda kao zemlja koju predstavlja. Onaj nezadrti, progresivni i, ako baš hoćete, reformski (iako su postizborni pregovori u nas do kraja obesmislili tu riječ) dio svjetske javnosti neki je dan dodatno osvojio dočekavši na aerodromu grupu sirijskih izbjeglica kojima je poželio dobrodošlicu u svoju zemlju uz riječi - "oni večeras izlaze iz aviona kao izbjeglice, ali kroz terminal prolaze kao građani Kanade s trajnim prebivalištem". I uskoro će ih primiti još 25 tisuća.

Je li nešto tog demokratskog pelcera Tihomir Orešković donio sa sobom iz zemlje čijim se državljanstvom diči?

Ili su na njegovoj društvenoj svijesti i savjesti više traga ostavili sve više rastući utjecaji iz još jedne njegove domovine, Nizozemske, čiji pasoš navodno također posjeduje? Recimo, stavovi kontroverznog desničarskog ksenofoba Geerta Wildersa, čija popularnost u Nizozemskoj jača nakon terorističkog pokolja u Parizu 13. studenog? Taj čelnik Stranke za slobodu masovni dolazak izbjeglica u Europu naziva "islamskom invazijom", a u parlamentarnim raspravama voli upozoriti kako "mase bradatih, mladih muškaraca u dvadesetim godinama pjevaju Allahu Akbar diljem Europe, to je invazija koja prijeti našem blagostanju, sigurnosti, kulturi i identitetu". Turcima snima videoporuke da "nisu dobrodošli u Europsku uniju", objašnjavajući im: "Vaša vas vlada vara jer vjerujete da ćete jednog dana biti dio Europske unije. E pa, zaboravite to. Niste Europljani i nećete to nikad biti. Islamska država kakva je Turska ne pripada Europi. Ne želimo mi više nego manje islama. I zato, Tursko, drži se podalje od nas. Nisi dobrodošla." Zbog poticanja rasne i vjerske mržnje Velika Britanija bila mu je zabranila dolazak na svoje tlo, a nisu rijetke ni optužnice za govor mržnje koje se protiv njega dižu.

Crpi li Orešković svoje demokratsko nadahnuće možda na tim pozicijama? Još ne znamo.

No, znamo stranke i političke platforme koje su stale iza njega, pa valja biti na oprezu. O HDZ-u, na žalost, sve znamo. I o filoustaškim im koalicijskim partnerima također. Znamo i da su najbolji muževi famoznog Mosta stasali u redovima Hrasta i Grozda - crkvenjačkih, isključivih, netolerantnih i nazadnih družina. Upoznati smo nedavno i s činjenicom da je za izabranu zastupnicu Mosta ratni zločinac koji je organizirao i nadgledao ubojstvo 50 srpskih civila, a jednoj starici i osobno pucao u glavu - moralna vertikala i heroj kojemu se "divi s ljudskog aspekta". I da ne duljimo, svakakvog mulja i taloga tu još ima.

S nestrpljenjem stoga očekujemo čuti što će nam uspješni financijaš farmaceutske multinacionalke reći o ćirilici u Vukovaru, gay-brakovima, abortusu, ljudskim pravima, izbjeglicama s Bliskog istoka, žici na granici, sekularnoj državi, petljanju Crkve u politiku, raznim manjinama u društvu, tek ćemo saznati razumije li važnost socijalne države, solidarnosti, civilnog sektora...

A radoznali smo vidjeti i hoće li Milijan Brkić – s obzirom na to da je Orešković isto godište kao i Zoran Milanović – koji se s "briselskog Zoke" ne skida već mjesecima, zamorno ponavljajući pitanje svih pitanja "gdje je bio '91.?", i svog mandatara i izglednog premijera kojega je nominirala njegova stranka mrcvariti pitanjem "amsterdamski Tihač, gdje si bio '91.?".

Na dan prisege Kanađani su svog novog premijera dočekali s transparentima "Just in time, Justin" ("Baš na vrijeme, Justine"). A hoće li naš Tihomir u Banskim dvorima biti tiho radi mira u koalicijskoj kući?

Onda, mandataru? Trudeau ili Wilders?

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.